Čitao sam, ne tako davno, a onda i razmišljao o svjedočanstvu jednoga
stranog dragovoljca koji je radio u jednome malom selu. U tom je selu
dolazio u dodir i pomagao zapravo onima kojima život nije bio drugo nego
patnja. I to kroz cijeli život: bili su dugo bolesni, a bolesti su ih,
prema njegovu pisanju, iscrpljivale. Susreo je i osobe koje su mu u tome
stanju govorile otvoreno da su izgubile vjeru u Boga, jer su previše
trpjele. On kaže kako su otvoreno predbacivale Bogu i govorile da ih on
voli toliko koliko se o njegovoj ljubavi govori (u crkvama i drugdje),
ne bi dopustio određene bolesti! I, prije nego što su se rodili, »barem
bi ih pitao za dopuštenje«, a mnogi od njih svoj život ne bi ni
prihvatili. To me svjedočanstvo potreslo jer me podsjetilo na dom u
Bistri kod Zagreba o kojemu je bio prikazan i dokumentarni film u kojemu
se vidjela patnja djece koja boluju od teških (neizlječivih?) bolesti.
Bog nam daje slobodu da vjerujemo ili ne, ali nam ne ostavlja slobodu da
odlučimo hoćemo li se roditi, hoćemo li prihvatiti život kakav jest,
hoćemo li započeti tu »pustolovinu«. Nije ju dao niti toj djeci. Nakon
toga svjedočanstva, ali i iz drugih konkretnih stvari koje znam, uvjeren
sam da se neki ljudi ne bi ni rodili, da ne bi prihvatili svoje tako
očajne i teške živote. Jednom je jedan vjernik redatelj rekao da će
Boga, kada ga sretne, pitati o patnjama koje su mnogi prisiljeni
trpjeti.
Čitatelj
Ako bismo baš željeli govoriti o tome tko od koga mora moliti
»dopuštenje« za život, onda bismo pogled prije nego ga dignemo »prema
gore« - prema Bogu, trebali okrenuti »prema dolje«. Mislimo, dakako, na
roditelje. Upravo su roditelji oni koji odlučuju o tome hoće li imati
djece, često i ne u baš optimalnim uvjetima.
Pitanje koje postavljate, a povezano je s patnjom, životom i rađanjem, u
suvremenom je društvu, koje ima sve manje suosjećanja i roditeljima
daje sve manje šanse da se brinu o svojoj bolesnoj djeci, iznimno teško
jer bračni parovi koji se odlučuju za djecu imaju jako puno informacija o
zdravlju onoga tko će se roditi. Još i prije nego što dođe do začeća,
može se saznati sve o postotku rizika koji je povezan s »genetskim
ruletom«, ukoliko roditelji imaju nekih genetskih poteškoća. No, sve
dotle dok će ljudsko biće biti različito od nekoga stroja, ta će
nesigurnost biti sastavnim dijelom ljudskih egzistencija.
A u fizičkoj boli i patnji svih onih koji su je spremni prihvatiti, Bog
nam pruža mogućnost da zakoračimo »na stubu više«, premda nam patnja,
ljudski gledano - posebno patnja nevine djece - doista izgleda
besmislena i nepotrebna. I svatko tko je zdrav, a iznosi vjersku istinu o
smislu patnje - bez obzira je li riječ o svećeniku, prijatelju, rodbini
bolesnoga djeteta - izgledat će poput neiskrenoga čovjeka koji priča o
patnji koju ne razumije do kraja. Samo onaj tko je doživio istinsku
patnju, samo onaj tko je »u strnjici« patnje, može otkriti da je patnja -
tajna koju rasvjetljava samo Isusova muka na križu. A Bog nije dalek
onima koji trpe, kao što nije bio dalek ni Isusu, ni u Getsemaniju, ni
na Golgoti.
Glas Koncila, broj 42 (1739), 21.10.2007.
Nema komentara:
Objavi komentar