srijeda, 19. rujna 2012.

Smiju li rastavljeni na pričest?

Vjernica sam i ostala sam »bez teksta« kada sam pročitala da je jedan naš političar bio rastavljen više godina. U tom sam razdoblju vidjela da se na misama, jer je katolik, pričešćuje, odnosno prima Tijelo Kristovo. Sve to govori o moralnosti tog čovjeka koji i dragog Boga vara i obmanjuje. Mislim da bi naši dragi crkveni oci trebali reagirati, barem oni koji su mu dijelili Tijelo Kristovo. Znam da oni nisu krivi za to, ali trebaju to javno reći, jer sve to vrijeđa nas vjernike.

Vjernica Klara

Vaše je pitanje vrlo složeno i o toj složenosti, kada o njemu zajedno razmišljamo, valja itekako voditi računa. I sami znate da se Crkva danas češće nego što je to bilo ranije suočava s problemom vjernika koji su se odlučili za civilnu rastavu braka. Za Crkvu je stav jasan: brak je doživotan i nerazrješiv, a sklapaju ga muškarac i žena. Kada su ga supružnici - žena i muž - pred službenikom Božjim, svećenikom, i uz svjedoke (kumove) sklopili kao sakrament, on treba trajati cijeli život i treba ostvariti sve ono što crkveni nauk smatra ciljevima braka. Ponajprije, treba ostvarivati supružničku ljubav, koja u svojoj otvorenosti rađa nove živote. Ipak, nerijetko se danas događa da se brakovi »raspadaju«, pa se u nekim sredinama čak opravdano može govoriti i o pravoj »krizi« braka kao ustanove. Crkva sve to prati svojim budnim razmišljanjem, svjesna da je dužna i danas ljudima biti od pomoći i voditi ih u skladu s Božjim zapovijedima. Zato se pastoralom posebno posvećuje svima onima koji su, iz raznih razloga, suočeni s tom tragičnom činjenicom rastave braka, u kojoj uz supružnike vrlo veliki teret muke podnose i djeca. Crkva sve rastavljene prati svojim pastoralnim radom, ističući da ih nije zaboravila i da su i dalje dio velike vjerničke zajednice. Ako ih je supružnik ili supruga napustila ne njihovom krivnjom, a oni drže vjernost svome bračnome vezu, smiju pristupati i sakramentu ispovijedi i sakramentu pričesti.

To, dakle, vrijedi, strogo u slučajevima da su sačuvali svoju bračnu čistoću, tj. da nisu drugi put sklopili civilni brak i da ne žive u nevjenčanoj, takozvanoj »slobodnoj vezi« kojih je sve više u društvu. Ako je političar kojega spominjete takav slučaj - tj. ako ga je ne njegovom krivnjom napustila žena, a on je vjeran bračnome vezu s njom - onda on ima potpuno pravo pristupati sakramentima. Dakle, ako živi čisto, onda Crkva nema razloga priječiti mu sudjelovanje u sakramentalnom životu. To nije samo crkvena praksa, već i crkveni nauk. I nije riječ o nikakvom »popuštanju« pred poznatom osobom, već je riječ o vjerničkome pravu koji on može ostvarivati.

Druga je strana medalja, u ovome slučaju, pitanje vjerničke razboritosti i mora li se na pričest »pred televizijskim kamerama«. Naime, i sami znadete da su političari, kao i cijeli niz drugih »javnih zanimanja«, danas izloženi pretjeranoj znatiželji javnosti, koja o njima saznaje i sve ono što ne treba, većinom putem medija. Protivi se etici novinarske profesije »kopati« po tuđem životu i u javnost iznositi one činjenice iz života toga čovjeka koje bi na neki način mogle naškoditi njegovu ugledu i časti, a da za njih ne postoji opravdano javno zanimanje, tj. da te činjenice nisu bitne za opće dobro. Zato smijemo reći: bračno stanje toga političara i njegov odlazak na pričest nisu pitanje »općeg dobra«, već pretjerane, pa i bolesne znatiželje novinara i javnosti da o tome čovjeku »baš sve sazna«. I to je, i za medije i za javnost, najblaže rečeno - velika sramota. Što se samoga političara kojega spominjete tiče, i on bi u dogovoru s ispovjednikom, uz pretpostavku da će ga se zbog toga tobožnjeg »nesklada« između vjerničkoga i privatnoga života javno »razapinjati« mogao s više vjerničke razboritosti pristupati pričesti.

Ima prilika, i Crkva ih priznaje, kada bračni suživot postaje praktički nemoguć iz najrazličitijih razloga. U takvim slučajevima Crkva dopušta tjelesnu rastavu i prekid zajedničkog stanovanja. To drugi vjernici ne moraju, niti bi trebali znati. To nitko ne bi smio niti istraživati, da ne povrijedi ljubav prema drugome. Tom »tjelesnom rastavom« supružnici ne prestaju biti muž i žena pred Bogom. To znači da nisu slobodni za sklapanje novih veza. U tako teškom stanju bi najbolje rješenje bilo - ako je to ikako moguće - pomiriti se, stav je Crkve. Kršćanska je zajednica pozvana pomagati tim osobama da u takvu stanju žive kršćanski, u vjernosti bračnome vezu koji ostaje nerazrješiv. Crkva, naime, drži da ne može priznati valjanom novu vezu ako je prvi brak bio valjan.

Ako se pak taj rastavljeni političar kojega spominjete ponovno civilno vjenčao, onda se nalazi u stanju koje se objektivno protivi Božjem zakonu. Tada ne smije na pričest! To bi svoje stanje morao iskreno ispovjediti, a ispovjednik bi mu onda objasnio da, dok traje takvo stanje, ne može pristupati pričesti. Iz istoga razloga čak ne bi mogao niti sudjelovati u preuzimanju određenih crkvenih odgovornosti. Onima koji žive u takvim prilikama, u sakramentu ispovijedi ne može se udijeliti pomirenje, osim onima koji se pokaju, obvezavši se da će živjeti u potpunoj uzdržljivosti, tj. ponašati se prema novome partneru kao brat prema sestri i obratno. Prema svima onima koji žive u takvome stanju i koji često čuvaju vjeru, te žele kršćanski odgajati svoju djecu, cijela zajednica - i svećenici i vjernici - trebaju iskazivati skrbi i ljubav kako se ne bi osjećali odijeljenima, ili, ne daj Bože, »izbačenima« iz Crkve.

Glas Koncila, broj 12 (1604), 20.3.2005.

Nema komentara:

Objavi komentar