Vjernica sam i ostala sam »bez teksta« kada sam pročitala da je jedan
naš političar bio rastavljen više godina. U tom sam razdoblju vidjela da
se na misama, jer je katolik, pričešćuje, odnosno prima Tijelo
Kristovo. Sve to govori o moralnosti tog čovjeka koji i dragog Boga vara
i obmanjuje. Mislim da bi naši dragi crkveni oci trebali reagirati,
barem oni koji su mu dijelili Tijelo Kristovo. Znam da oni nisu krivi za
to, ali trebaju to javno reći, jer sve to vrijeđa nas vjernike.
Vjernica Klara
Vaše je pitanje vrlo složeno i o toj složenosti, kada o njemu zajedno
razmišljamo, valja itekako voditi računa. I sami znate da se Crkva danas
češće nego što je to bilo ranije suočava s problemom vjernika koji su
se odlučili za civilnu rastavu braka. Za Crkvu je stav jasan: brak je
doživotan i nerazrješiv, a sklapaju ga muškarac i žena. Kada su ga
supružnici - žena i muž - pred službenikom Božjim, svećenikom, i uz
svjedoke (kumove) sklopili kao sakrament, on treba trajati cijeli život i
treba ostvariti sve ono što crkveni nauk smatra ciljevima braka.
Ponajprije, treba ostvarivati supružničku ljubav, koja u svojoj
otvorenosti rađa nove živote. Ipak, nerijetko se danas događa da se
brakovi »raspadaju«, pa se u nekim sredinama čak opravdano može govoriti
i o pravoj »krizi« braka kao ustanove. Crkva sve to prati svojim budnim
razmišljanjem, svjesna da je dužna i danas ljudima biti od pomoći i
voditi ih u skladu s Božjim zapovijedima. Zato se pastoralom posebno
posvećuje svima onima koji su, iz raznih razloga, suočeni s tom
tragičnom činjenicom rastave braka, u kojoj uz supružnike vrlo veliki
teret muke podnose i djeca. Crkva sve rastavljene prati svojim
pastoralnim radom, ističući da ih nije zaboravila i da su i dalje dio
velike vjerničke zajednice. Ako ih je supružnik ili supruga napustila ne
njihovom krivnjom, a oni drže vjernost svome bračnome vezu, smiju
pristupati i sakramentu ispovijedi i sakramentu pričesti.
To, dakle, vrijedi, strogo u slučajevima da su sačuvali svoju bračnu
čistoću, tj. da nisu drugi put sklopili civilni brak i da ne žive u
nevjenčanoj, takozvanoj »slobodnoj vezi« kojih je sve više u društvu.
Ako je političar kojega spominjete takav slučaj - tj. ako ga je ne
njegovom krivnjom napustila žena, a on je vjeran bračnome vezu s njom -
onda on ima potpuno pravo pristupati sakramentima. Dakle, ako živi
čisto, onda Crkva nema razloga priječiti mu sudjelovanje u
sakramentalnom životu. To nije samo crkvena praksa, već i crkveni nauk. I
nije riječ o nikakvom »popuštanju« pred poznatom osobom, već je riječ o
vjerničkome pravu koji on može ostvarivati.
Druga je strana medalja, u ovome slučaju, pitanje vjerničke razboritosti
i mora li se na pričest »pred televizijskim kamerama«. Naime, i sami
znadete da su političari, kao i cijeli niz drugih »javnih zanimanja«,
danas izloženi pretjeranoj znatiželji javnosti, koja o njima saznaje i
sve ono što ne treba, većinom putem medija. Protivi se etici novinarske
profesije »kopati« po tuđem životu i u javnost iznositi one činjenice iz
života toga čovjeka koje bi na neki način mogle naškoditi njegovu
ugledu i časti, a da za njih ne postoji opravdano javno zanimanje, tj.
da te činjenice nisu bitne za opće dobro. Zato smijemo reći: bračno
stanje toga političara i njegov odlazak na pričest nisu pitanje »općeg
dobra«, već pretjerane, pa i bolesne znatiželje novinara i javnosti da o
tome čovjeku »baš sve sazna«. I to je, i za medije i za javnost,
najblaže rečeno - velika sramota. Što se samoga političara kojega
spominjete tiče, i on bi u dogovoru s ispovjednikom, uz pretpostavku da
će ga se zbog toga tobožnjeg »nesklada« između vjerničkoga i privatnoga
života javno »razapinjati« mogao s više vjerničke razboritosti
pristupati pričesti.
Ima prilika, i Crkva ih priznaje, kada bračni suživot postaje praktički
nemoguć iz najrazličitijih razloga. U takvim slučajevima Crkva dopušta
tjelesnu rastavu i prekid zajedničkog stanovanja. To drugi vjernici ne
moraju, niti bi trebali znati. To nitko ne bi smio niti istraživati, da
ne povrijedi ljubav prema drugome. Tom »tjelesnom rastavom« supružnici
ne prestaju biti muž i žena pred Bogom. To znači da nisu slobodni za
sklapanje novih veza. U tako teškom stanju bi najbolje rješenje bilo -
ako je to ikako moguće - pomiriti se, stav je Crkve. Kršćanska je
zajednica pozvana pomagati tim osobama da u takvu stanju žive kršćanski,
u vjernosti bračnome vezu koji ostaje nerazrješiv. Crkva, naime, drži
da ne može priznati valjanom novu vezu ako je prvi brak bio valjan.
Ako se pak taj rastavljeni političar kojega spominjete ponovno civilno
vjenčao, onda se nalazi u stanju koje se objektivno protivi Božjem
zakonu. Tada ne smije na pričest! To bi svoje stanje morao iskreno
ispovjediti, a ispovjednik bi mu onda objasnio da, dok traje takvo
stanje, ne može pristupati pričesti. Iz istoga razloga čak ne bi mogao
niti sudjelovati u preuzimanju određenih crkvenih odgovornosti. Onima
koji žive u takvim prilikama, u sakramentu ispovijedi ne može se
udijeliti pomirenje, osim onima koji se pokaju, obvezavši se da će
živjeti u potpunoj uzdržljivosti, tj. ponašati se prema novome partneru
kao brat prema sestri i obratno. Prema svima onima koji žive u takvome
stanju i koji često čuvaju vjeru, te žele kršćanski odgajati svoju
djecu, cijela zajednica - i svećenici i vjernici - trebaju iskazivati
skrbi i ljubav kako se ne bi osjećali odijeljenima, ili, ne daj Bože,
»izbačenima« iz Crkve.
Glas Koncila, broj 12 (1604), 20.3.2005.
Nema komentara:
Objavi komentar