Zamolio bih vas za odgovor na pitanje o seksualnim odnosima prije braka.
Iako ja i moja djevojka još nismo spavali skupa (nismo imali spolne
odnose), i odlučni smo da nećemo prije braka, ima prilika u kojima dođe
do uzbuđenja i zadovoljenja, nakon čega nekad osjećamo grižnju savjesti,
a nekad ne jer je lijepo. Iako smo skupa pitali svećenike na ispovijedi
postoji li neka granica koja se ne bi smjela prelaziti, odgovori se
prilično razlikuju i ne znam ima li Crkva čvrst stav oko toga ili
jednostavno slušati savjest? Postoji li razlika kada se to dogodi
spontano ili kad smo svjesni što će se dogoditi? Koliko je to stvarno
grijeh i koliko težak? Ako Bog da, htjeli bismo se vjenčati za otprilike
dvije godine i uistinu se volimo.
Vaš čitatelj
Različiti su načini na koje se može pristupiti davanju odgovora na Vaše
pitanje, premda je konačni odgovor jednoznačan i jasan. Ponajprije bismo
Vas htjeli upozoriti da morate razmišljati o temeljima ljubavi Vas i
Vaše djevojke kako biste se zajednički, svakoga dana, odlučivali za
ispravnu i urednu spolnu ljubav, u kojoj ćete se odreći razmišljanja da
je potrebno - na spolnom području - »požuriti« stjecanjem spolnih
iskustava, a da na drugom području još niste stekli uvjete za brak, što
je očito iz Vašega pisma.
Mladi poput Vas i Vaše buduće supruge, koji se sastaju misleći na buduće
vjenčanje i brak, čine to svjesno kao spolna bića. Zapravo, što su
bliže vjenčanju i braku, a osobito u vrijeme zaruka, to više osjećaju i
potrebu da svoje osjećaje izraze vanjskim znacima: poljupcima,
zagrljajima, tjelesnim dodirima. No, »genitalni« odnos nije niti može
biti sve; on je, u svakom slučaju, daleko manje od prave, istinske,
zrele ljubavi dvoje mladih ljudi. Moralni teolog Bernard Häring kaže
kako je doba prije sklapanja braka zapravo »proces učenja i rast u
zajedništvu, što zahtijeva visok stupanj motivacije i samokontrole«.
Premda je danas - unatoč pisanju medija i propagiranju tobožnje
»slobodne ljubavi« - jako puno mladih parova koji se poput Vas žele
uzdržati od spolnih odnosa sve do formalnog sklapanja braka, ima i onih
koji se prepuštaju - ponekad i s »dobrom savješću« kako navodite -
»flertu« i »pettingu«, koje moralni teolog Ivan Fuček otvoreno naziva
»lošom praksom njihovih sastanaka«. Kod »pettinga« se, tumače teolozi,
»orgazam navlaš traži« i tradicionalna moralna teologija tu praksu
smatra moralno neprihvatljivom. »Dok je nježnost, kao takva, iskazivanje
osjećaja u poštovanju prema drugoj osobi, dotle petting sasvim lako
prelazi zloupotrebu druge osobe za svoje vlastito zadovoljstvo« (B.
Häring). Zato su, prema katoličkome naučavanju, zaručnici pozvani da
žive čistoću u uzdržljivosti. »U toj će kušnji otkriti uzajamno
poštivanje, vježbat će se u vjernosti i nadi da će primiti jedno drugo
kao dar Božji. Odložit će za bračno vrijeme očitovanje nježnosti
vlastito supružničkoj ljubavi. Uzajamno će se pomagati da rastu u
čistoći« (KKC, 2350).
Naime, premda Crkva itekako vodi računa o suvremenim prilikama u kojima
se uzdržljivost prije braka i čistoća često ne cijene, pa čak i
omalovažavaju, ona i dalje ne odobrava te tendencije našega doba koje su
u proturječju s normativnim kršćanskim idealom. Što se samoga pettinga
tiče, Ivan Fuček kaže: »Budući da su sva ta očitovanja isključivo u
službi erotskih ugađanja - u tijelu započinju i u tijelu završavaju -
izvan okvira su ljubavi; prava autentična ljubav se na taj način ne rađa
niti sazrijeva. Velika je obmana ako dvoje misli da petting i flirt
mogu služiti međusobnom ozbiljnom upoznavanju, međudarivanju vlastitih
vrijednosti, traženju zajedničkih ideala, stvarnom razumijevanju«, te
upozorava i na same posljedice za kasniji brak: »dugi odnosi s partnerom
na posve seksualnoj osnovici stvaraju nemogućnost da muškarac u braku
odgovori erotskim potrebama svoje žene. Igre izvanredno uzbuđuju,
prakticirane dugo vrijeme i na intenzivan način, mogu dovesti do krivih
refleksa. Pa ako je tijelo godinama naučeno tražiti nasladu drugim
putovima, kasnije će se jedva zadovoljiti normalnim bračnim odnosom. Tu
su razlozi 'seksualnog neslaganja' u braku kao i brzih rastava... Humana
etika i kršćanski moral od starine su takve 'igre' s pravom smatrali
neprihvatljivima.«
Ako ćete slijediti savjest, a ne savjete ispovjednika ili pak moralni
nauk, onda si morate priznati da bi Vam savjest mogla biti i neispravno
oblikovana, to jest popustljiva, tzv. »laksna«. Takva savjest dopušta da
se čini i ono što je objektivno moralni nered i neprihvatljivo, što je
grijeh. Isto tako, glede »spontanosti« i težine grijeha koji činite:
nekada bi takva laksna savjest doista i mogla subjektivno opravdavati
čin jer se dogodio »spontano«, a drugi Vas puta teško optuživati jer ste
počinili objektivan grijeh. Potrebno je, osim ispravno odgojene
savjesti, njegovati i čistoću srca, misli i mašte.
Najbolje bi bilo da o tome porazgovarate s ispovjednikom ili duhovnikom u
jasnom i otvorenom razgovoru. Čini nam se da bi jako dobro bilo kada
biste razgovarali s jednim ispovjednikom - ako je to moguće - jer
različiti ispovjednici, premda Vam daju načelno isti odgovor o
nedopustivosti predbračnih odnosa - ipak možda nemaju dublji uvid u Vaše
stanje.
Glas Koncila, broj 43 (1687), 22.10.2006.
Nema komentara:
Objavi komentar