Toliko različitih ispovjednika, toliko različitih odgovora! Riječ je o
majci koja ima troje djece, svakodnevno je na misi, živi vjenčano sa
suprugom već 22 godine u braku. Nema iživljavanja u bračnoj postelji,
niti perverznih igara, pornografije. Ništa ne koristi od kontracepcije,
čuvaju se prekinutim snošajem. Već dugo je u dilemi: sv. pričest ili ne?
Što Crkva kaže o tome? Što se tiče Billingsove metode, nije li to
također namjerno izbjegavanje začeća? Molim odgovorite!
Čitateljica Ivana
Iz Vašega je pisma očito i Vaše zrelo razmišljanje, ali i ozbiljna i
teška dvojba s kojom se nosite. Teško nam je reći zašto Vam različiti
ispovjednici daju različite odgovore, no vjerujemo da Vam svi u
sakramentu pokore nastoje protumačiti pravi smisao bračne ljubavi, a
onda i bračnih spolnih čina. To u malo rečenica i (uobičajeno) kratkome
vremenu ispovijedi nije uvijek moguće učiniti »optimalno«. Zato mi preko
»Naših razgovora« često potičemo vjernike da si potraže stalnoga
ispovjednika, koji će biti i pravi »duhovni otac« i duhovni pratitelj, u
mogućnosti pratiti duhovno sazrijevanje, ali i poteškoće na koje
nailaze njegovi vjernici.
Ono što je važno napomenuti jest da crkveni moralni nauk na bračnu
ljubav nastoji gledati što je moguće cjelovitije. Zato i ističe da se
ona ne može - upravo zbog same svoje naravi - zatvoriti u samu sebe,
tako da se sva iscrpi »u uzajamnu darivanju dviju osoba.« Ljubav ljudima
silazi od Boga; ulazi u ljudsko srce, ali tamo ne ostaje: ona se daruje
i otvara drugome, i svim ljudima. No, ona se na poseban način pruža
izabranome biću kojega čovjeku Bog šalje za životnoga partnera, kako bi
se onda opet uzdigla do Boga. »Kad se dvoje velikodušno primaju i kad se
žele izgraditi jedno po uzoru na drugo, izmjenjujući pri tome sva svoja
osobna bogatstva, u svojoj najdubljoj dubini on osjećaju neuklonjivu
težnju da u svojoj ljubavi izraze život sličan njihovu životu koji će
biti sposoban da za neko vrijeme produži njihovo sjedinjenje i koji će
biti očit vidljiv plod njihova susreta u ljubavi. Takav plod je opipljiv
svjedok njihovih volja da oni zauvijek ostanu i dalje jedno uz drugo,
sa svom svojom osobnošću i bogatstvom«, ističe moralni teolog Ivan Fuček
kada govori o »karakteru prokreativnosti svake autentične bračne
ljubavi«, što znači da je bračna ljubav po sebi otvorena novome životu,
da je otvorena rađanju djeteta i djece. No, ranije se, nadodaje o.
Fuček, nije raspravljalo o »odgovornu roditeljstvu«, tako da »rađanje
djece spada na bitan zahtjev bračnog staleža, ali modalitet primjene
ovisi o razboritu sudu, hrabrosti i velikodušnosti supruga. Hoće li se
odlučiti sada, u takvim okolnostima - koje nikad nisu optimalne -
primiti dijete, bez sumnje spada među njihove najvažnije i
najodgovornije životne odluke«.
Znači, na supružnicima je da vrednuju razne kriterije, onako kako ih
upućuje Crkva u pastoralnoj konstituciji »Gaudium et spes« Drugoga
vatikanskog sabora: »U toj dužnosti prenošenja i odgajanja ljudskog
života, što treba smatrati njihovim svojstvenim poslanjem, supruzi znaju
da su suradnici ljubavi Boga Stvoritelja i na neki način njezini
tumači. Stoga će ispuniti svoju zadaću s ljudskom i kršćanskom
odgovornošću. (...) Sporazumno će i zajedničkim nastojanjem stvoriti
sebi ispravan sud, imajući pred očima svoje osobno dobro i dobro već
rođene djece ili djece za koju predviđaju da će se još roditi, prosudit
će i materijalne i duhovne prilike svoga stanja, vodit će konačno brigu o
dobru obiteljske zajednice, o potrebama vremenitog društva i same
Crkve. U krajnjoj liniji, taj sud moraju donijeti sami bračni drugovi
pred Bogom« (GS 50). To dakako ne znači da mogu raditi »samovoljno«,
upozorava konstitucija, koja potiče da »uvijek moraju slijediti svoju
savjest, koju treba uskladiti s Božjim zakonom«, te potiče da »rado
slušaju crkveno Učiteljstvo«. U svom tumačenju, konstitucija vrlo jasno
ističe da »brak nije ustanovljen samo za rađanje djece«, već i za
sazrijevanje bračne ljubavi. Koncil zna da supruzi, »u želji da skladno
provode bračni život, mogu često u nekim današnjim životnim prilikama
biti spriječeni te se naći u okolnostima u kojima se, bar privremeno,
broj djece ne može povećati« (GS 51).
Za ispravan sud traži se i držanje objektivnih kriterija, o kojima se
govori u cijelome nizu kasnijih crkvenih dokumenata: »Humanae vitae«,
»Familiaris consortio«, »Donum vitae«, »Evangelium vitae«... »Humanae
vitae« u broju 16 ističe: »Ako postoje opravdani razlozi da se porođaji
učine rjeđima, razlozi koji potječu bilo iz tjelesnog bilo iz duševnoga
stanja bračnih drugova, ili izvanjskih okolnosti, Crkva uči da je tada
dopušteno voditi računa o prirodnim mijenama koje su imanentne
sposobnostima rađanja te imati ženidbeni odnošaj samo u neplodnim
razdobljima i na taj način regulirati broj porođaja, da se ne povrijede
moralna načela.« Upravo tu metodu prirodnoga reguliranja podučava tzv.
Billingsova metoda, pa možemo reći da ju crkveni moralni nauk prihvaća.
Njome se i u neplodna razdoblja ostaje otvorenim rađanju - a prekinuti
snošaj je »fizička zapreka« - ali se ono ne može dogoditi zbog prirodnih
zakona ženskoga tijela.
Glas Koncila, broj 51 (1695), 17.12.2006.
Nema komentara:
Objavi komentar