Transseksualci i Crkva

Pročitao sam u jednom vašem starom broju članak: »Što Crkva misli o transseksualnosti«. Naime, ja sam transseksualac, rođen u ženskom tijelu, ali sam operacijama to promijenio i sad su mi svi dokumenti normalno u muškom rodu. Po tome što sam pročitao, Crkva od takvih ljudi očekuje da to prihvate kao činjenicu, da se pomire s time i ništa ne mijenjaju jer bi to bio grijeh. Ja vas pitam zašto je to grijeh ako čovjek pokuša ostvariti sebe i napokon postati ono što cijeli život osjeća? Zašto je grijeh ako čovjek želi postati sretan, a ne radi štetu nikom drugome? Ja sam vjernik, katolik, odgajan sam u katoličkom duhu, vjerujem u Boga i Isusa i mislim da nisam loš čovjek jer zbilja nikome ne želim zlo. Imam i sve sakramente, ali mi glase na žensko ime. Ali zbog čega sam u očima Crkve ja sad negativac? Možda sam veći vjernik od puno onih koji nemaju taj problem... ali njih nitko ne osuđuje. Sada napokon mogu biti sretan i tako usrećiti druge ljude, jer ako čovjek nije sretan sam sa sobom, kako da podari nekome drugome osmijeh na lice? Vjera mi je bitna, sastavni dio mog života.

Čitatelj

Pokušavajući razumjeti Vašu životnu dramu, kako smo već pisali u odgovoru na koji se pozivate, još jednom ističemo da Crkva nastoji svakome svome vjerniku biti majka i tješiteljica. No, ona nije vlasna mijenjati Božje i prirodne zakone, ni na jednome području, pa tako ni na moralnome. Današnja medicina, kao i druge znanosti i znanstvene grane, doista može ostvariti puno toga, no nisu sva postignuća ljudskoga intelekta ujedno i moralno prihvatljiva. Zato se ta postignuća ne mogu »automatizmom« prenijeti i na moralno područje, pa reći kako je sve što je moguće ujedno i moralno. Upravo je na to upozoravao naš članak u kojemu je na više mjesta istaknuto da Crkva ne odbacuje niti ne osuđuje nijednoga čovjeka, već osuđuje ljudske pogreške i čovjekove grijehe.

Voljeli bismo kada biste u tom kontekstu gledali na cjelovitost našega odgovora koji govori o dramatičnosti i težini stanja transseksualnih osoba, ali istodobno upozorava da spolnost i genitalnost nisu iste vrijednosti, te da je »spolnost« u čovjeku temeljna sila koja djeluje cijeli život i da se ne može svesti na »genitalnost«. Preporučujemo da o svemu ozbiljno porazgovarate i sa svojim župnikom kako bi Vam on mogao objasniti i pastoralni stav Crkve koja Vas ni u kojem slučaju kao Božje dijete ne odbacuje.

Glas Koncila, broj 25 (1774), 22.6.2008.

Jesu li svi grijesi jednako teški?

U jednom užem krugu skupina nas vjernika raspravljali smo o grijesima i njihovoj težini. Analizirali smo Deset Božjih zapovijedi te njihovo kršenje i razlike među njima. Međutim, jedna kolegica je zastupala tezu da je kršenje svih zapovijedi isto, te da su svi grijesi iste težine. Kako u našoj zajednici radi jedan teolog, molili smo i njega za pomoć. On je stao na stranu kolegice i rekao da je kršenje zapovijedi iste važnosti. S tim se nisam složila. Razdvojila sam prve tri od ostalih, onda za ostalih sedam navodila primjer, ali uzaludno. Mislim da se ne može isto mjeriti zapovijed »Ne ubij!« s »Ne ukradi!« ili slično. Kao vjernica navodila sam primjer razlike između abortusa i neke krađe. Mislim da je vredniji ljudski život od svega, jer čovjek je Božje stvorenje, načinjen na njegovu sliku i priliku. Molim vas da mi vi odgovorite na to pitanje.

Ivana, Sarajevo

Velika je razlika među grijesima i u njihovoj težini, i to sigurno svi vi, sudionici rasprave znadete, samo ste se možda posvetili više raspravi o tome može li biti »razlike« u težini (ili važnosti) neke Božje zapovijedi, a manje pak samoj činjenici o razlici među grijesima. Sveto pismo, koje svatko od Vas čita, daje nam više popisa. Tako, na primjer, Poslanica Galaćanima suprotstavlja djela tijela plodovima Duha: »A očita su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstvo, svađa, ljubomor, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično. Unaprijed vam kažem, kao što vam već rekoh: koji takvo što čine, kraljevstva Božjega neće baštiniti« (Gal 5, 19-21). Kao što znate, grijehe možemo razlikovati po njihovu objektu (predmetu), kao što je to slučaj sa svakim ljudskim činom, ili prema krepostima kojima se suprotstavljaju. Jednako tako, grijehe možemo podijeliti i prema tome odnose li se na Boga, bližnjega ili nas same; mogu se dijeliti na duhovne i tjelesne grijehe; na grijehe misli, riječi, djela ili propusta. Crkva svojim učenjem kaže da je prikladno grijehe prosuđivati upravo po njihovoj težini (KKC 1846ss). Razlikovanje između smrtnoga i lakoga grijeha vidimo već u Svetom pismu, a nametnulo se u crkvenoj predaji. Također znamo da takvo razlikovanje potvrđuje i ljudsko iskustvo, što je vidljivo i iz Vašega pisma i iz Vašega jasno izraženoga stava da nisu svi grijesi, niti mogu biti, jednako teški. Smrtni grijeh u čovjekovu srcu razara ljubav teškom povredom Božjega zakona. On čovjeka odvraća od Boga koji je njegova posljednja svrha i blaženstvo, te »na njegovo mjesto« stavlja niže dobro. Laki grijeh ne uništava ljubav, premda je vrijeđa i ranjava. Kad se čovjekova volja usmjeri prema nečemu što se po sebi protivi ljubavi, po kojoj se čovjek usmjerava prema konačnoj svrsi, grijeh je zbog svog objekta (predmeta) smrtan, bio on protiv ljubavi prema Bogu - kao što je psovka, krivokletstvo i slično, ili protiv ljubavi prema bližnjemu - kao što je ubojstvo, preljub i slično. Nekad se pak volja grešnikova usmjerava na ono što u sebi sadrži neki nered, ali se ipak ne protivi ljubavi prema Bogu i bližnjemu, kao što su isprazne stvari, neumjesni smijeh i slično. Takve stvari su laki grijesi. Da neki grijeh bude smrtan, istodobno se traže tri uvjeta: »Smrtni je grijeh onaj kojemu je objekt teška stvar, a učinjen je pri punoj svijesti i slobodnim pristankom«, piše papa Ivan Pavao II. u svojoj apostolskoj pobudnici »Pomirenje i pokora« (br. 17), gdje nastavlja: »Valja pridodati (...) da su neki grijesi unutarnje, sami po sebi, teški i smrtni s obzirom na svoju težinu. Postoje, naime, čini koji po sebi samima i u sebi samima, neovisno o okolnostima, nisu nikad dopustivi, zbog samoga njihovog predmeta. Ukoliko su ti čini počinjeni s dovoljno svijesti i slobode, oni su uvijek teški prijestupi.« Tešku stvar ili »tešku materiju« pobliže određuje Deset zapovijedi, prema Isusovu odgovoru mladiću: »Ne ubij, ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Ne otmi! Poštuj oca i majku!« (Mk 10, 19). Težina grijeha je veća ili manja, i tu je - da tako kažemo - crkveni nauk »na Vašoj strani«: ubojstvo je veće od krađe. Treba voditi računa, preporučuje Katekizam, i o svojstvu povrijeđenih osoba: nasilje nad roditeljima po sebi je veće od nasilja nad strancem. No, niti lakim grijesima ne smijemo pridavati »malu važnost«. Jer, mnoge lake stvari stavljene zajedno čine jednu tešku; mnogo kapljica vode pune rijeku, kao što i puno zrnaca skupa čine hrpu. To znači da grijeh povlači za sobom grijeh, a ponavljanjem istih čina rađa se mana. Iz nje proizlaze izopačena nagnuća koja zasljepljuju savjest i iskrivljuju konkretne sudove o dobru i zlu. Mane su povezane uz glavne grijehe, koji se zovu tako jer rađaju druge grijehe, druge mane: oholost, škrtost (lakomost), zavist, srdžba, bludnost, neumjerenost u jelu i piću, lijenost ili nehaj. Katehetska tradicija podsjeća da postoje i grijesi »koji vapiju u nebo«: krv Abelova, sodomski grijeh, jauk potlačenog naroda u Egiptu, jauk stranca, udovice i sirote, te nepravda prema nezaposlenom radniku. »No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga« (Mk 3, 29). Božje milosrđe ne pozna granica, »ali tko namjerno odbaci prihvatiti ga pokajanjem, odbacuje oproštenje vlastitih grijeha i spasenje što ga Duh Sveti nudi. Takvo otvrdnuće može dovesti do konačnog nepokajanja i vječne propasti« (KKC 1864). Kada govorimo o Deset zapovijedi, onda znamo da izriču zahtjeve ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Prve tri se odnose ponajprije na ljubav prema Bogu, a ostalih sedam na ljubav prema bližnjemu. No, one su »nerazdruživa cjelina«; svaka upućuje na svaku drugu i na sve skupa; one se međusobno uvjetuju. Štoviše, i osvjetljavaju pa tvore cjelinu - pa »prekršiti jednu zapovijed, znači povrijediti sve ostale. Ne može se poštivati druge ljude, a da se ne blagoslivlja njihov Stvoritelj. Ne može se klanjati Bogu, a da se ne ljube svi ljudi, koji su njegova stvorenja« (KKC 2069). Budući da izriču osnovne čovjekove dužnosti prema Bogu i bližnjemu, Deset zapovijedi u svom bitnom sadržaju objavljuju teške obveze. One su u biti nepromjenjive, i obvezuju uvijek i svagdje. Posluh zapovijedima obuhvaća i obveze koje su, po sebi, lake. Tako naprimjer uvreda nanesena riječima zabranjena je petom zapovijedi, ali neće biti teški grijeh, osim zbog okolnosti ili nakane onoga koji je nanosi.

Glas Koncila, broj 4 (1544), 25.1.2004.

Je li samozadovoljavanje teški grijeh?

Pročitala sam u nekom od ranijih pitanja i odgovora u rubrici »Naši razgovori« i rečenicu da je samozadovoljavanje teški grijeh. Zaprepastila me ta rečenica, jer to je i moj problem. Znam da to po sebi nije dobro, ali kad »uhvati«, doista je teško izdržati, faktički nemoguće kad čovjek nema nikakav seksualni život. Kad sam pitala o tome ispovjednike, oni su se nasmiješili, tako da sam stekla dojam da to »nije ništa strašno«. U Svetome pismu nema uopće govora o tome, ni u Starom ni u Novom zavjetu. Isus nikada to nije spominjao, a u Starom zavjetu piše za homoseksualce »ako bi muškarac legao sa muškarcem kao što se lijega sa ženom, obadvojica bi učinila odvratno djelo, a o samozadovoljavanju nema nigdje spomena. Znam da to Crkva naučava kao grijeh, pa je meni to teško logično da »ništa ne smijem«. Teško mi je kad o tome mislim kao grijehu, pa vam pišem, kad doista nije moguće živjeti tako »bez ičega«. Poslije orgazma me redovito spopada plač zbog praznine ili zbog jalovosti života ili ne znam ni ja čega, vjerojatno i zbog manjka voljene osobe, ali tijelo traži stanje orgazma da bi se »ispraznilo«, to je potreba kao i druge potrebe i kad je čovjek cijelog života sam, što bi trebao raditi? Jako mi je teško i sada kad ovo pišem, pa vas molim za neki odgovor.

Čitateljica, Osijek


Pod masturbacijom ili samozadovoljavanjem treba razumjeti svojevoljno uzbuđenje spolnih organa radi postizanja spolnog užitka. Prema tom fenomenu, suvremeni se katolički moralni nauk odnosi u skladu sa stalnom predajom i crkvenim Učiteljstvom, te moralnim osjećajem vjernika koji su je »bez kolebanja smatrali činom koji je u sebi i teško neuredan«. Zato i naučava da, kakav god bio razlog tome (a Vi navodite, među ostalim, i napetost i nedostatak bračnoga druga), svojevoljno služenje spolnom sposobnosti izvan normalnog bračnog općenja bitno se protivi svrsi spolnosti same. Spolni se užitak tu traži izvan »spolnog odnosa što ga traži moralni poredak i po kojemu se, u okviru prave ljubavi, ostvaruje cjelovit smisao uzajamnog darivanja i ljudskog rađanja« (KKC 2352). Da se donese ispravan sud o moralnoj odgovornosti pojedinaca i da se usmjeri pastirsko djelovanje (i u ispovijedi), uzet će se u obzir čuvstvena nezrelost, snaga stečenih navika, stanje tjeskobe ili drugih psihičkih ili društvenih činilaca koji umanjuju ili svode na minimum moralnu krivnju. To znači da moralni teolozi preporučuju, prije nego se ocijeni spolno ponašanje pojedinaca, da prvo promotrimo proces razvoja. Spolni moral, znači, ne možemo procijeniti bez obzira na proces razvoja. Ne može se, naprimjer, najprije odrediti »apstraktna norma da je masturbacija uvijek smrtni grijeh, a tek naknadno uzeti u obzir razliku između masturbacije djeteta, adolescenta i ostalih«, ističe moralist Bernhard Häring. Zato je potrebno voditi računa o rezultatima psihologije razvoja i o dinamici društvenih procesa učenja. Spolni se govor, poput jezika, mora učiti postupno, i uveličavanje nesavršenstva i pogrešaka u djetinjstvu i adolescenciji vodi k poremećenoj spolnosti. Naime, odnos prema vlastitom tijelu sasvim je drukčiji kod djeteta, kod adolescenta i kod zrelog čovjeka. Dijete u početku sve vidi kao proširenje vlastitog tijela pa neprestano eksperimentira i uči u egocentričnom odnosu s drugima. Proces učenja u spolnoj integraciji napreduje usporedo s općim razvojem i integracijom osobe. To je djelo razuma, ljubavi, slobode, umijeća i kulture koji su u tome uključeni. Drugi vatikanski sabor preporučuje da se mladima, kako napreduju u godinama, pruži pozitivan i razborit spolni odgoj (Gravissimum educationis, 1). No, valja reći da kršćanska moralna teologija, kada govori o spolnoj etici, njezine ciljeve i norme određuje u odnosu na ljubav. Naime, ljudska biološka stvarnost nije indiferentna prema ljubavi. Ona u ljubavi nalazi svoje ispunjenje, svoju istinu. Ljubav nije važna samo za osobu koja živi normalnim spolnim životom, nego je bitna u kojim god životnim okolnostima ona živjela. Po Stvoriteljevom naumu, spolne energije koje su u nama treba formirati, nositi i uzdizati ne samo »erosom« nego i »filijom« (prijateljstvom) i »agapom« (ljubavlju koja dolazi od Boga kao dar i koja ljude osposobljava da sebe shvate kao dar, pa da tu viziju i ostvaruju u uzajamnom samodarivanju). Kod samozadovoljavanja o tome nije riječ, jer ono je »autoerotizam«, tj. erotizam usredotočen na samog sebe. Mnogi su priručnici postavljali opće načelo da je masturbacija uvijek objektivno teška materija koja ne dopušta »parvitas materiae«; zatim se, bar katkada, dopuštalo da subjektivno ne mora biti težak grijeh. Drugi način pristupanja osvrće se najprije na razne pojave, a onda pita za njihovo moralno značenje, za moralnu opasnost ili za moguću grešnost pojedinog čina. Nekada se samozadovoljavanje smatralo »grijehom koji vapije u nebo« i »ubojstvom«. Danas se općenito prihvaća da je autostimulacija (samoblud) u dječaka i muškaraca češća i da, osim toga, ima drukčije značenje nego u djevojaka i žena. Neki čak govore da je to - u određenoj adolescentskoj fazi - »normalno«. No, ono što je njima normalno (možda na razini statistike), ne znači da je normalno na razini morala. Moramo se pitati je li okolina, danas izuzetno erotizirana (pogledajmo oko sebe!), normalna i zdrava. Sindrom masturbacije osobito je ozbiljan ako pokazuje narcisizam, tj. utamničenje u egoističnom »ja«. Običajna autostimulacija kod odraslih, pak, može biti ozbiljan simptom koji možda označuje razne teškoće i razne promašaje, koje u obzir uzima i Vaše pismo. No, ako se tiče osoba koje se iskreno i plemenito trse, mora se pretpostaviti da subjektivno nije riječ o teškom grijehu, nego o zbrci patnje i još nesavladanog egoizma. Tada je moralni imperativ strpljivo primiti ono što se ne može ozdraviti i istodobno težiti s još većom plemenitošću za zrelošću i plemenitošću na svim područjima, posebno pak na području čistoće.

Glas Koncila, broj 8 (1548), 22.2.2004.

Crkveno vjenčanje - bez sakramenata!?

Zanimaju me mogućnosti sklapanja crkvenog braka kada sudionici nemaju sve sakramente. Konkretno - ja sam primio sve sakramente, vjernik sam i imam veliku želju sklopiti crkveni brak. Moja djevojka je krštena, ali nema ništa drugo i ne smatra se vjernicom. Postoji li mogućnost da ja jamčim za taj brak? Drugi problem je što ni moguća kuma (svjedokinja) nema crkvene sakramente.

Danijel

»Ženidbeni savez, kojim muška osoba i ženska osoba međusobno uspostavljaju zajednicu svega života po svojoj naravi usmjerenu k dobru ženidbenih drugova te k rađanju i odgajanju potomstva, Krist Gospodin uzdigao je među krštenima na dostojanstvo sakramenta«, pa stoga »među krštenima ne može biti valjanoga ugovora koji samim tim ne bi bio sakrament«, ističe jasno Zakonik kanonskoga prava (kan. 1055). Bitna su svojstva ženidbe jednost i nerazrješivost koja u kršćanskoj ženidbi zbog sakramenta zadobivaju posebnu čvrstoću. No, prije samoga sklapanja ženidbe ili braka »pastiri duša« - svećenici i ostali - dužni su brinuti se oko toga da se zaručnici svojom osobnom pripravom za sklapanje ženidbe priprave za svetost i dužnosti svojega novog staleža. U Vašem slučaju - budući da Vam je djevojka krštena - ta priprava uključivala bi i primanje sakramenata potvrde i pričesti, kako određuje kanon 1065, u oba paragrafa: »Katolici koji još nisu primili sakrament potvrde neka ga prime prije sklapanja ženidbe, ako je to moguće bez velike poteškoće.« Da bi se plodonosno primio sakrament ženidbe, zaručnicima se usrdno preporučuje da pristupe k sakramentima pokore i presvete euharistije.

No, što učiniti i kako postupiti jer je Vaša djevojka krštena a - kako kažete - »ne smatra se vjernicom«. Što bi to trebalo značiti i postoje li u njezinu slučaju »velike poteškoće za primanje sakramenta«? Čini nam se da se to danas, nažalost, previše olako izgovara i tvrdi, te se tako očituje prava ravnodušnost prema primljenoj katoličkoj vjeri i sakramentu krštenja. Nije, pretpostavljamo, riječ o njezinu odbacivanju katoličke vjere, jer bi to onda - u duhu i po odredbi istoga crkvenog zakona - zapravo predstavljalo poteškoću za sklapanje ženidbe između Vas dvoje, o kojoj bi se Vaš župnik morao obratiti mjesnome ordinariju - tj. biskupu. Mjesnome biskupu Zakonik kanonskoga prava jasno kaže da »ne da dopuštenje za sudjelovanje u sklapanju ženidbe onoga tko je očito odbacio katoličku vjeru«, osim ako se odgovarajuće ne održavaju neke druge odredbe. A te se odredbe navode u kanonu 1125, i u ovome bi se slučaju ponajprije ticale upravo Vas (i sami ste spomenuli da bi »jamčili za brak«): »Katolička stranka neka izjavi da je spremna ukloniti pogibelji otpada od vjere i neka iskreno obeća da će učiniti sve što je u njezinoj moći da se sva djeca krste i odgoje u Katoličkoj Crkvi; o tim obećanjima koja treba dati katolička stranka neka se pravodobno obavijesti druga stranka tako da bude sigurno da je ova svjesna obećanja i obveze katoličke stranke; obje stranke neka se pouče u svrhama i bitnim svojstvima ženidbe, koje ni jedna ni druga stranka ne smije isključiti.«

Ne čini li Vam se ipak apsurdnim, nakon nabrajanja tih jasnih odredaba, da biste se trebali vjenčati s Vašom djevojkom koja je također katolikinja, a kao da ona to nije? Ne bi li normalno i u skladu sa zdravim razumom bilo da Vaša djevojka primi sakramente koje nije primila i da kao vjernici započnete novi zajednički život, u ljubavi i iz ljubavi? Jer, zašto biste samo Vi na sebe morali uzimati »teret jamstva za brak« ako Vas djevojka voli, poštuje i želi s Vama u ljubavi živjeti i rađati djecu? K tome, zasigurno je upoznata s katoličkom vjerom i katoličkim naukom - pa i o braku, o ženidbenim pravima i obvezama po katoličkome nauku. Ukoliko ste čvrsto i zajedno s njome odlučili sklopiti brak, onda ćete u dogledno vrijeme vjerojatno započeti i s »bližom pripravom za brak« koja »obuhvaća osobitiju pripravu za sakramente, što je, zapravo, njihovo ponovno otkrivanje«, kako piše papa Ivan Pavao II. u pastoralnoj pobudnici »Obiteljska zajednica«. Tako će i Vaša djevojka s Vama proći »obnovljenu katehezu svih koji se pripravljaju za kršćansku ženidbu (koja je) posvema nužna da bi se sakrament mogao proslaviti i živjeti s potrebnim moralnim i duhovnim raspoloženjem. Vjersko formiranje zaručnika, u prikladnu trenutku i prema različitim konkretnim zahtjevima, treba biti nadopunjeno pripravom za život udvoje«.

Ako bi pak i nakon te bliže priprave Vaša djevojka ustrajavala na tvrdnji da »nije vjernica« i da s katoličkom vjerom ne želi računati u svome životu, onda je velika odgovornost, kao što smo napisali, doista na Vama i o svemu ćete - zajedno s njome - morati razgovarati sa svojim župnikom. No, to ne znači da bi »druga strana« u braku bila oslobođena bilo kakve odgovornosti jer oboje ženidbenih drugova imaju jednake dužnosti i prava koja se odnose na zajednicu ženidbenog života. Tako će bračni drugovi, kao roditelji, zajedno brinuti za odgoj djece - tjelesni, društveni i kulturni, ali i ćudoredni i vjerski. Jednako tako, crkveni nauk uči da se ženidbi bračni drugovi »predaju jedno drugome« i uzajamno prihvaćaju. To predanje i to prihvaćanje mora biti potpuno, mora biti međusobno darivanje. A darivanje sebe drugome i prihvaćanje drugoga sebi na dar znači i uključuje cijelu osobu i jednoga i drugoga bračnog druga, sa svim njihovim tjelesnim i duhovnim moćima, potrebama, značajkama, vrijednostima, i samo se po tome može u potpunosti ostvarivati zajednica bračnoga života i ljubavi. U braku muškarac prihvaća dar žene, a žena dar muškarca i jedno drugo uzimaju - za muža i za suprugu.

Što se svjedoka na vjenčanju (i to isključivo na vjenčanju!) tiče, on može biti i nevjernik, jer nije »kum«, dakle nije nikakav »jamac« sakramenta, nego samo osoba koja je fizički svjedočila da je došlo do sklapanja ženidbe po crkvenome obredu između ženske i muške osobe.

Glas Koncila, broj 46 (1638), 13.11.2005.

Govori li kardinal istinu o homoseksualcima?

Čitajući jedan članak na internetu, pročitao sam izjavu jednoga kardinala da su homoseksualci Božji otpad. Mislite li da su to ipak malo pregrube riječi, dok s druge strane ljubljanski nadbiskup veli da to nije grijeh, ali je grijeh prakticirati homoseksualnost. Zar je homoseksualnost zaista grijeh u rangu s hotimičnim ubojstvom?

Čitatelj iz Rijeke

Možda bi bilo dobro da ste nam napisali i na kojoj ste internetskoj stranici našli tu navodnu izjavu »jednoga kardinala« i njegovo ime, pa bismo onda mogli i o njoj konkretnije govoriti jer bismo sami provjerili. Ne da bismo provjerili istinitost Vaše tvrdnje, već da bismo sami pokušali naći izvornu, originalnu izjavu toga »jednoga kardinala«, te Vam onda o njoj nešto i napisali. Temu ne želimo skretati na vjerodostojnost medija na kojem ste ovo pročitali, no ipak razmislite o istinoljubivosti te internetske stranice.

Ovako, pak, slobodno možemo reći da takvu izjavu nijedan kardinal Katoličke Crkve ne bi u javnosti dao i da je jamačno pogrešno prenesen, ili je prevoditelj na hrvatski jezik bio - loš. U to smo sigurni iz više razloga, a ne zato što i kardinali - kao ljudi - ne bi mogli pogriješiti, nego zato što su kardinali svećenici i biskupi koji - po samoj naravi svoje službe - itekako dobro poznaju spolni nauk Crkve, pa i onaj o osobama istospolnoga usmjerenja, kako se danas, u određenim krugovima, govori o osobama homoseksualnih sklonosti. Zato je točno ono što je rekao nadbiskup ljubljanski: homoseksualnost nije grijeh, ali prakticiranje te spolne sklonosti jest.

Homoseksualnost, naime, označava »odnose između muškaraca ili žena koji osjećaju spolnu privlačnost, isključivu ili pretežitu, prema osobama istoga spola« (KKC 2357). Kroz stoljeća, homoseksualnost se očitovala u vrlo različitim oblicima i u različitim kulturama, pa ne predstavlja »novost« našega doba. Njezin psihički nastanak ostaje velikim dijelom, tumači crkveni nauk, neprotumačiv. No, Crkva se oslanja na Sveto pismo, koje ih prikazuje kao teško izopačenje (v. Post 19, 1-29; Rim 1, 24-27; 1 Kor 6, 10; 1 Tim 1, 10). Crkvena tradicija uvijek je tvrdila da su homoseksualni čini u sebi neuredni, piše u izjavi Zbora za nauk vjere »Persona humana« (PH 8), koja govori upravo o nauku vjeru o nekim pitanjima spolne (seksualne) etike. U toj se izjavi upozorava da su danas neki, polazeći od zapažanja psihološke naravi, počeli popustljivo suditi, ili čak posve opravdavati homoseksualne odnose nekih osoba. Oni među homoseksualcima razlikuju - i čini se ne bez razloga, spominje izjava - one čija je sklonost prolazna, ili barem nije neizlječiva, jer je plod lošeg odgoja, nedostatka normalnoga seksualnog razvoja, navike, zlih primjera i drugih sličnih uzroka, i homoseksualce koji su jednostavno takvi zbog neke vrsti »urođene sklonosti ili bolesne konstitucije za koju se smatra da je neizlječiva«.

Što se pripadnika ove druge skupine tiče, neki zaključuju da je njihova sklonost u toj stvari tako naravna da bi valjalo smatrati kako ona, bar što se njih tiče, opravdava homoseksualne odnose unutar »iskrene zajednice života i ljubavi, slične braku, ukoliko se takvi osjećaju nesposobnima za život u samoći«. Bez obzira na takvo mišljenje, izjava jasno ističe da, kada je riječ o pastoralnome djelovanju, takve homoseksualce »valja prihvatiti s razumijevanjem«, te ih podupirati - ali s jasnom nadom: da će nadvladati svoje osobne teškoće i svoju društvenu neprilagođenost. O njihovoj krivnji valja prosuđivati razborito, upozorava izjava. Ne smije se, međutim, primijeniti nikakav pastoralni postupak koji bi im pružao moralno opravdanje, zato što bi ti čini bili u skladu s njihovim stanjem.

Prema objektivnom moralnom redu, čini u homoseksualnim odnosima lišeni su bitnog i nenadomjestivog cilja. Sveto pismo osuđuje ih kao tešku izopačenost i čak ih prikazuje kao kobnu posljedicu napuštanja Boga. Možda je taj kardinal, kojega spominjete bez imena, rekao da su homoseksualci »napustili Boga«, da su »otpali od Boga« - a ne da su otpad Božji. Crkva na temelju stavova iz Svetoga pisma kaže da se ne može zaključiti da su svi koji »zbog te nastranosti trpe za nju i osobno odgovorni, već se time zapravo kaže da su homoseksualni čini u svojoj biti neuredni i da se ni u kojem slučaju ne smiju odobriti« (PH 8).

Homoseksualni spolni čini protive se naravnom zakonu, te spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Istina je, jednako tako, da određeni broj muškaraca i žena pokazuju duboke homoseksualne težnje. Ne biraju oni svoje homoseksualno stanje; ono za većinu njih predstavlja kušnju. Zato ih - ističe Crkva - treba prihvaćati s poštivanjem, suosjećanjem i obazrivošću. Izbjegavati se mora prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije. Te su osobe »pozvane da u svom životu ostvare Božju volju, i ako su kršćani, da sa žrtvom Gospodinova Križa sjedine poteškoće koje mogu susresti uslijed svojega stanja« (KKC 2357).

Homoseksualne osobe pozvane su - na čistoću. Krepostima ovladavanja sobom, »odgojiteljicama nutarnje slobode«, kadšto uz potporu nesebična prijateljstva, molitvom i sakramentalnom milošću, one se mogu i moraju, postupno i odlučno, približiti kršćanskom savršenstvu. Jer, spolnost je usmjerena k supružničkoj ljubavi između muškarca i žene, i nikako drukčije, a u braku intimna tjelesnost supružnika postaje znak i zalog duhovnog zajedništva.

Glas Koncila, broj 20 (1612), 15.5.2005.

Kako uvjeriti da je predbračni život teški grijeh?

Predbračni život, život u dvoje prije braka, postao je nažalost stvarnost, suvremeni način života, opravdanje za bolje upoznavanje dvije osobe koje žele stupiti u brak. Za mlade to je postalo pravilo od koga skoro nitko ne odstupa, pravilo koje odobravaju i roditelji i mjerodavne ustanove. Crkva podiže svoj glas protiv toga, ali uglavnom bezuspješno. Starije osobe, osobe koje mogu biti roditelji mladima, nažalost pribjegavaju istom načinu života. Žalosno je što to prakticiraju i takozvani uzorni vjernici rimokatoličke vjere, pa samo malobrojni ostaju čvrsti u vjeri da je predbračni kao i svaki izvanbračni odnos teški grijeh. Takve osobe najčešće ostaju same, ne uspijevaju sklopiti kršćanski brak, a predbračna čistoća se ismijava, ignorira, omalovažava, podcjenjuje kao nešto najbezvrednije, najnevažnije, najsmješnije... Kako to promijeniti? Kako pomoći vjernicima koji poštuju predbračnu čistoću i svetost braka?

Vaša vjerna čitateljica, Ludbreg


Iz Vašega je pisma razvidno da uviđate problem onoga na što Crkva već stoljećima upozorava: na nesklad između proklamirane i življene vjere. To zapravo znači da postoji dio kršćana i katolika koji su vjernici i koji se takvima smatraju, ali ne žive u skladu s naukom Katoličke Crkve. Ovdje je riječ da ne prihvaćaju moralno naučavanje glede važnosti samoga braka. A brak je za Crkvu uzvišen, on je sakrament. I zato ne može biti »braka prije braka« i zato Crkva ne može odobriti predbračni (spolni) život dvoje mladih ljudi kao svojevrsnu »pripremu« - kako se to danas često kaže - na sam brak. Oni koji zastupaju takvo stajalište, obično ga brane razmišljanjem da se mladi na taj način bolje upoznaju, te se na taj način (gotovo) isključuje mogućnost pogreške u odabiru bračnoga partnera. Time zapravo jasno pokazuju da nisu razumjeli do kraja što je sakrament ženidbe koji nastaje onim trenutkom kada mladenci u zajednici Crkve jedno drugome obećaju vjernost »u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti« prema propisima Crkve. Zato je jasno da svaki »brak na probu« ili igranje »anticipiranja« braka, predbračni odnosi i različiti oblici zajedničkog života o kojima pišete nisu u skladu s Božjim naumom o braku koji je potvrdio i usavršio Isus. Katolička Crkva svoj nauk o braku svojim vjernicima ne tumači samo sociološkim, psihološkim i drugim dokazima, već to čini u vjeri. Na temelju vjere, ističu moralni teolozi Häring i Fuček, jasno je svakome vjerniku da je bračni život prije sklapanja crkvenoga braka nedopušten, niti da »velika ljubav« između djevojke i mladića ne može opravdati taj takozvani »brak prije braka«. Kako kaže o. Fuček: »'Dobro' koje si žele stupajući u predbračne odnose za katoličke mladence svakako nije dobro nego zlo. Unatoč općem krivu mentalitetu koji nas okružuje, katolički mladić i djevojka u vjeri će prihvatiti objavu i na temelju te objave nepokolebljiv nauk Crkve.«

I tu se sada ponovno javlja teško pitanje koje postavljate: Kako to promijeniti? Ako su doista vjernici katolici i ako su svjesni svojih slabosti, pa i ako su pogriješili, morali bi uvidjeti svoju slabost i u ispovijedi prije vjenčanja jasno iznijeti što su sagriješili, požalivši što nisu sačuvali čistoću svoje ljubavi. No, danas se i ljubav između dvoje mladih ljudi previše često shvaća »ovozemaljski« i materijalistički i kao da nema nikakvih drugih, dubljih vrijednosti, koje nadilaze ovo naše »sada« i »odmah«. Zato je i mladim ljudima teško shvatiti - a kao loš primjer navodite i odrasle - da su objektivno pogriješili, jer subjektivno smatraju da je njihovo ponašanje ispravno. »Opći mentalitet« im, na neki način, daje za pravo. Znamo da protiv struje nije lako plivati. No, opravdava li nas to? Zar zato moramo odmah odustati, niti ne pokušati? Velika je odgovornost i na roditeljima i njihova odgojna zadaća danas nije laka. Oni moraju u ljubavi pratiti svoju djecu, no to ne znači da im moraju sve odobravati i na sve pristajati. Ni djeca ne vole »mlake odgovore« i mlaki život svojih roditelja. I oni poštuju ozbiljne i odlučne roditelje koji jasno životom svjedoče ono o čemu s djecom razgovaraju. Zato se katolički roditelji danas moraju potruditi da u »moru raznih ponuda« jasno govore o svojim vjerničkim stavovima glede predbračnih odnosa svoje djece.

Jednako tako, moraju upozoravati i na sve one probleme s kojima bi se njihovo dijete suočilo odabere li »brak prije braka« - i to ne samo one vjerničke naravi, nego vezane uz - ljudsku narav. Crkva je sa svojim naukom na strani, ako to tako možemo reći, ljudske prirode i ljudskoga dostojanstva svakoga čovjeka. Na strani onoga ravnovjesja koje predstavlja jedinstvo tjelesne i duhovne osobe. A predbračni spolni život ne može poštivati ni ljudsku narav, ni ljudsko dostojanstvo, pa ni to duhovno-tjelesno ravnovjesje. U »hodanju« apriori je isključeno potpuno spolno darivanje pridržano isključivo supružnicima. Smisao je »hodanja« dobro uzajamno upoznavanje da bi se sa sigurnošću moglo donijeti iznimno važnu životnu odluku, a ne glumljenje muža i žene kad još mladi ni objektivno ni subjektivno nisu spremni do kraja preuzeti odgovornost jedno za drugo. »Predbračni odnosi ponajčešće isključuju porod. Ono što se prikazuje kao bračna ljubav ne može se, kao što bi inače moralo biti, produžiti u očinsku i materinsku ljubav. Ako do poroda i dođe, bit će na štetu djece jer neće imati ozračje sigurnosti u kojoj bi morala rasti i u njoj pronalaziti putove i pomagala za svoje uključivanje u cjelinu društva«, navodi se u dokumentu Zbora za nauk vjere o nekim pitanjima spolne etike »Persona umana« (br. 7). Mijenjati mentalitet nije lako. Mijenjati ga u vlastitoj sredini još je teže i zato treba puno snage i molitve. Da bi se spasilo mnoge buduće dobre brakove.

Glas Koncila, broj 22 (1666), 28.5.2006.

Pušenje je ovisnost i grijeh

Je li pušenje grijeh ili nije? Uzmite u obzir da sve više mladih svećenika počinje pušiti (iz dosade, užitka ili zbog samoranjavanja). Naše tijelo hram je Duha Svetoga, posebno tijelo svećenika, zar ne? A vi šutite, šutite...

Vaša redovna čitateljica

Pa, ne šutimo baš. Naprotiv, pokušavamo odgovoriti na što je više pisama naših čitatelja moguće, pa je tako i Vaše došlo »na red«.

Različiti su oblici ovisnosti danas, a među njih spada i ovisnost o pušenju, zapravo nikotinu. Kako je poznato, nikotin šteti ljudskome zdravlju, a osim toga pušenje donosi i materijalne troškove pojedincima i obiteljima, a i cijelim društvima. Sve to, kada se raspravlja o pušenju, ne smije se nikako zanemariti. Dobro je znati i to da je časopis »New Scientist« u prosincu 2004. objavio istraživanje prof. Lawrenca Whalleya i njegove ekipe s Odsjeka za mentalno zdravlje Sveučilišta u Aberdeenu koji tvrde da pušenje ne samo da šteti zdravlju, nego je loše i za mozak.

Ta škotska studija, po pisanju i hrvatskih medija, pratila je kognitivne sposobnosti 465 ljudi kroz 60 godina, a istraživanje je pokazalo da pušenje ipak pridonosi smanjenju kognitivnih funkcija jer ono vitalne organe - kao što su i pluća i mozak - izlaže oksidacijskom stresu. O opasnostima koje vrebaju iz primamljive cigarete medicina često upozorava, ističući da se ljudski organizam vrlo brzo navikava na duhan iako je duhan jedan od najintenzivnijih otrova. Osim nikotina, duhan sadrži oko 600 drugih otrovnih materija. Pušenje štetno utječe na mnoge organe, ali pušači, čak i kad su svjesni toga, ne odustaju lako od tog zadovoljstva koje liči na pravi ritual za »umirivanje nervoze«.

Prema podacima iz 2000. godine, u Hrvatskoj godišnje od posljedica pušenja ranije umire između 11.000 i 12.000 osoba. Mogućnost oboljenja od raka u izravnoj je vezi s brojem popušenih cigareta. Duhanski dim jednako je štetan i za nepušače koji borave u istim prostorijama s pušačima. Troškovi liječenja pušača mnogo su veći od financijske dobiti koju država ostvaruje prodajom duhana i njegovih prerađevina. U razvijenim zemljama odvikavanju od pušenja pridonosi društveno ozračje koje na pušenje gleda kao na nešto sramotno. U našoj sredini pušenje je nažalost prihvaćeno kao - norma ponašanja. A pušenje je zapravo - kao rizično ponašanje - u sukobu s vrijednostima ljudskoga života i zdravlja. Može imati teške posljedice na duševnoj i vjerskoj razini osobe. Ugrožavanje drugih ljudi pušenjem nosi u sebi moralnu odgovornost svakog pušača.

No, nije dovoljno samo upozoravati na valjane objektivne norme, po kojima slobodno ustvrdimo da je težak ćudoredni nered trovanje svoga tijela i duha nerazumnim i neumjerenim uživanjem nikotina. Takva norma mogla bi, s jedne strane, dovesti do nepravednog moralizma naspram pojedinaca, a s druge bi mogla pridonijeti bijegu od šire socijalne odgovornosti, ako bismo se time htjeli zadovoljiti. Naime, smatramo da se upućivanje na samoodgovornost svih pušača, ipak pravilno nadopunjava zahtjevom za odgovarajućim odgojem za sučovječnost i samosvladavanje. Zato bi se svi prvo trebali brinuti oko prevencije, kako bi mladi ljudi - koji upravo u toj dobi »uče pušiti« - u odrastanju znali ispravno koristiti svoju slobodu. Mnoge osobe koje utječu na mlade javno često puše i besplatno reklamiraju pušenje, te se ne smiju zanemariti niti ti čimbenici koji pogoduju nastanku pušenja kao što su imitiranje i identifikacija s odraslima, niske cijene cigareta i njihova dostupnost, pritisak grupe, izloženost marketingu i slična.

Pušenje, kao i ostale čovjekove zle sklonosti, nastale su od istočnog grijeha. O pušenju se govori pod grijehom neumjerenosti i moglo bi se reći da neumjerenost u pušenju slabi čovjekovu volju i razvija egoizam. Iako se nikom ne može zabraniti pušenje, treba govoriti o toj štetnoj navici koja, kada šteti zdravlju, prelazi u grijeh. Zapravo bi krepost umjerenosti trebala čovjeka raspoložiti da izbjegne svakovrsno pretjerivanje: zloporabu jela, alkohola, duhana i lijekova.

Glas Koncila, broj 3 (1595), 16.1.2005.

»Praznovjerni promašaj« zluradih pisama

Prije Božića opet sam dobila jedno pobožno, ali prijeteće pismo. Pravi je apsurd da se u njemu tvrdi kako putuje od Majke Božje Lurdske, a potom se odmah dodaje: »List nemojte spaliti, niti ga zadržati, niti na bilo koji način uništiti jer ćete imati veliku nesreću u kući.« Poslije te rečenice, poziva nas se da molimo 144 dana, dva puta Zdravomariju na dan, pa ćemo dobiti vijest i bit ćemo sretni. U pismu se traži da ga pošaljemo - u 20 kopija - onima za koje mislimo da im treba sreća. Onda su u pismu iznesene razne teorije o tome kada je počelo i tko ga je prvi napisao, te se »prijeti«: ili srećom (dobitak na lutriji) ili nesrećom (otkaz na poslu), pa onda opet dobivanjem ili gubitkom novca ili nečega materijalnog, poput automobila. Pismo završava »pozdravom Majke Božje Lurdske« i mislim da mi ga je poslao netko od onih koji znaju da sam vjernica. Što da radim?

Čitateljica, Zagreb

I sami najbolje znate da nam ni vlas s glave neće pasti bez Božje volje. Unatoč takvim - usuđujemo se reći - prizemnim pismima koje ste nam priložili. Zato ga zanemarite i ne dajte se i Vi uvući u krug praznovjernih. Upravo na to - na strah i praznovjerje - računaju oni koji očito imaju nekakvu zaradu, ili pak zlurado pakoste našoj radosti upravo pred Božić, dan kada slavimo rođenje svoga Spasitelja. A on nam je donio sreću - i to ne samo onu koja računa na lutrijski dobitak, na auto ili neki drugi materijalni dobitak - već sreću koja je i duhovna. A o njoj, u ovome nevjerničkom pismu, nema niti riječi, što nam dovoljno govori o autoru ili autorima!

Glas Koncila, broj 3 (1595), 16.1.2005.

Je li Crkva dopustila upotrebu kondoma?

Nedavno su neki španjolski biskupi izjavili da bi upotreba kondoma u nekim sasvim specijalnim slučajevima, kad se radi o sprečavanju zaraze partnera AIDS-om, mogla biti od Crkve dopuštena, no Vatikan je brzo reagirao i to mišljenje beziznimno osudio.

Na Hrvatskoj televiziji, u jednoj emisiji 23. siječnja, tri naša vrla političara također su govorila o toj temi, naravno odobravajući upotrebu kondoma, i pri tome malo i bockali Crkvu neka se bavi svojim poslovima, tj. »drži se sakristije«.

Razmišljajući o toj temi, meni se čini da bi ipak - u sasvim iznimnim slučajevima - upotreba kondoma mogla biti od Crkve dopuštena. Evo dva takva primjera:

1. Muž i žena žive u skladnome kršćanskom braku. Jedan od njih se zarazi AIDS-om. Za ovu diskusiju je svejedno kako se zarazio, na grešni način, spolnim odnosom izvan braka, ili »bezgrešno«, npr. nekom injekcijom ili slično. I što sada da rade? Da se zauvijek odreknu spolnih odnosa i žive kao brat i sestra? Većini ljudi to ne bi bilo moguće.

2. Muž i žena žive u skladnome kršćanskom braku, i imaju već više djece. No, oni su vrlo siromašni, životare u velikoj bijedi, i svako daljnje dijete samo bi povećalo tu bijedu. Bi li se i oni morali odreći spolnog života i živjeti kao brat i sestra?

N. Š., Zagreb


Hrvatski mediji, po običaju željni senzacionalizma, loše su prenijeli mišljenje jednoga crkvenog predstavnika - a ne španjolskih biskupa - kako pišete. Ni on, ni bilo tko drugi iz crkvenih vrhova u Španjolskoj nije zastupao upotrebu kondoma, već se uključio u rasprave koje sve liberalnija španjolska vlada nameće u tamošnjem, tradicionalno katoličkome društvu. Ni Vatikan, stoga, nije trebao ništa osuđivati, već je - kako je krenula rasprava u javnosti - samo ponovio stajališta katoličkoga moralnog nauka. Emisiju, pak, na Hrvatskoj televiziji koju spominjete nismo vidjeli, pa nam ju je nemoguće komentirati. Prema onome što pišete, ipak, čini nam se poraznim da političari, sudionici emisije, još uvijek nisu izišli iz uskoga kruga ideološke matrice govora o Crkvi i ne žele prihvatiti neoborivu činjenicu da je Crkva punopravni sudionik javne rasprave, da je partner na brojnim društvenim područjima i da uvijek, pa i u ovoj raspravi, stoji na strani čovjeka. Put Crkve je čovjek, i ona se u svim kontekstima zauzima za njegovo dobro, pa je »bockati« da se bavi svojim poslovima znači zapravo očitovati nerazumijevanje i potpuno nepoznavanje samoga crkvenog ustroja i njezinoga pastoralnog djelovanja.

Što se tiče »iznimnih slučajeva« koje spominjete, oba - a posebno prvi - graniče s apsurdnim, zapravo Vašim proturječnim tvrdnjama. Kako bi se netko, pitamo se, tko živi »u skladnome kršćanskom braku« mogao zaraziti AIDS-om »na grešni način, spolnim odnosom izvan braka«? Je li riječ o »skladnome braku« ili bračnoj prijevari? Gdje bi tu, onda - ako je prijevara posrijedi - bilo mjesto tome »skladu« i tome »kršćanskome«? Mi je ne vidimo. Što se drugoga dijela toga prvog primjera tiče, kao i drugoga primjera, Crkva se u svojim dokumentima koji se bave bračnim životom i prenošenjem života u njemu - od enciklike »Humanae vitae« pa do novijih dokumenata poput »Ljudska spolnost. Istina i značenje« - uvijek zauzima za odgovorno roditeljstvo. Na prvo mjesto bračnih vrijednosti stavlja ljubav, to jest posebnu, isključivu i nerazrješivu sakramentalnu povezanost supružnika, a jednakim dobrom braka smatra i otvorenost novim životima, koji se iz te ljubavi rađaju. Protiveći se upotrebi kondoma, Crkva naučava da svaki vjernik treba razmisliti o svome odgovornom roditeljstvu, te da u skladu s prirodnim i božanskim moralnim zakonom živi svoju bračnu ljubav. Dakako da bi, u slučaju da se jedno od supružnika zarazi slučajno AIDS-om injekcijom ili pak transfuzijom, bilo teško živjeti s tom spoznajom i odreći se spolnih odnosa u braku. No, ljubav i nježnost u braku mogu se izražavati i izražavaju se i na druge - isključivo braku - svojstvene načine. Ni to ne smijemo zaboraviti, kako bismo spolnost u sebi i u drugima gledali doista u svjetlu istine i cjelovitoga shvaćanja čovjeka.

Razumijevanje čovjekove spolnosti uvelike ovisi o tome kako gledamo na ljudsko tijelo i o tome u kakvu ga vezu stavljamo s cjelinom ljudske komunikacije. Kao dar Boga Stvoritelja, obnovljena od Otkupitelja, spolnost je poruka što nam je upućuje Bog kroz ljubav. I ona je jedan od bitnih sadržaja cjelokupnoga govora i njegove istine. Naše tijelo ima svoj seksualni govor, svoj način priopćavanja smisla i ciljeva. Napose njegova seksualna dimenzija traži odnos s drugim, obraća se drugome i govori - kako njemu, tako i njoj. Govor tijela, koji je govor ljubavi, ima udjela u misteriju Očeve Riječi koja udahnjuje ljubav. Zato nije potrebno isticati u prvi plan norme, već tražiti njihov smisao. To vrijedi i za seksualni »govor« između muža i žene. Njegova oslobađajuća istina zavisi od toga koliko su istiniti i dostojni povjerenja njihovi izrazi ljubavi, od toga koliko su otvoreni za dar što im ga drugi u svom altruizmu pruža, od toga kako su pažljivi prema poruci što je predaju i prema poruci što je primaju. Ljudski govor doseže vrhunac kad u savezu ljubavi jedna osoba izražava sebe drugoj. Ljudska seksualnost, ukoliko je upravo ljudska, traži riječ koja odgovara njezinu smislu. To se u punoj mjeri događa jedino ako se muž i žena međusobno priopćuju svom svojom stvarnošću, ako nedvosmisleno potvrđuju da jedno drugome pripadaju ili jedno za drugo žive. Bračni seksualni odnos važan je za ljubav, ali nije u strogom smislu bitan. Ljubav zahtijeva izraze koji su u određenoj situaciji mogući, iskreni i prikladni. Stoga bračna ljubav ne potiskuje naravne vrijednosti, ali ih pročišćuje i integrira, a istinitost ljubavi supružnicima donosi vjernost, slogu, radost i ozdravljenje. Norme na ovome području izviru iz samoga smisla ljubavi, a ne obratno.

Glas Koncila, broj 6 (1598), 6.2.2005.

Smiju li rastavljeni na pričest?

Vjernica sam i ostala sam »bez teksta« kada sam pročitala da je jedan naš političar bio rastavljen više godina. U tom sam razdoblju vidjela da se na misama, jer je katolik, pričešćuje, odnosno prima Tijelo Kristovo. Sve to govori o moralnosti tog čovjeka koji i dragog Boga vara i obmanjuje. Mislim da bi naši dragi crkveni oci trebali reagirati, barem oni koji su mu dijelili Tijelo Kristovo. Znam da oni nisu krivi za to, ali trebaju to javno reći, jer sve to vrijeđa nas vjernike.

Vjernica Klara

Vaše je pitanje vrlo složeno i o toj složenosti, kada o njemu zajedno razmišljamo, valja itekako voditi računa. I sami znate da se Crkva danas češće nego što je to bilo ranije suočava s problemom vjernika koji su se odlučili za civilnu rastavu braka. Za Crkvu je stav jasan: brak je doživotan i nerazrješiv, a sklapaju ga muškarac i žena. Kada su ga supružnici - žena i muž - pred službenikom Božjim, svećenikom, i uz svjedoke (kumove) sklopili kao sakrament, on treba trajati cijeli život i treba ostvariti sve ono što crkveni nauk smatra ciljevima braka. Ponajprije, treba ostvarivati supružničku ljubav, koja u svojoj otvorenosti rađa nove živote. Ipak, nerijetko se danas događa da se brakovi »raspadaju«, pa se u nekim sredinama čak opravdano može govoriti i o pravoj »krizi« braka kao ustanove. Crkva sve to prati svojim budnim razmišljanjem, svjesna da je dužna i danas ljudima biti od pomoći i voditi ih u skladu s Božjim zapovijedima. Zato se pastoralom posebno posvećuje svima onima koji su, iz raznih razloga, suočeni s tom tragičnom činjenicom rastave braka, u kojoj uz supružnike vrlo veliki teret muke podnose i djeca. Crkva sve rastavljene prati svojim pastoralnim radom, ističući da ih nije zaboravila i da su i dalje dio velike vjerničke zajednice. Ako ih je supružnik ili supruga napustila ne njihovom krivnjom, a oni drže vjernost svome bračnome vezu, smiju pristupati i sakramentu ispovijedi i sakramentu pričesti.

To, dakle, vrijedi, strogo u slučajevima da su sačuvali svoju bračnu čistoću, tj. da nisu drugi put sklopili civilni brak i da ne žive u nevjenčanoj, takozvanoj »slobodnoj vezi« kojih je sve više u društvu. Ako je političar kojega spominjete takav slučaj - tj. ako ga je ne njegovom krivnjom napustila žena, a on je vjeran bračnome vezu s njom - onda on ima potpuno pravo pristupati sakramentima. Dakle, ako živi čisto, onda Crkva nema razloga priječiti mu sudjelovanje u sakramentalnom životu. To nije samo crkvena praksa, već i crkveni nauk. I nije riječ o nikakvom »popuštanju« pred poznatom osobom, već je riječ o vjerničkome pravu koji on može ostvarivati.

Druga je strana medalja, u ovome slučaju, pitanje vjerničke razboritosti i mora li se na pričest »pred televizijskim kamerama«. Naime, i sami znadete da su političari, kao i cijeli niz drugih »javnih zanimanja«, danas izloženi pretjeranoj znatiželji javnosti, koja o njima saznaje i sve ono što ne treba, većinom putem medija. Protivi se etici novinarske profesije »kopati« po tuđem životu i u javnost iznositi one činjenice iz života toga čovjeka koje bi na neki način mogle naškoditi njegovu ugledu i časti, a da za njih ne postoji opravdano javno zanimanje, tj. da te činjenice nisu bitne za opće dobro. Zato smijemo reći: bračno stanje toga političara i njegov odlazak na pričest nisu pitanje »općeg dobra«, već pretjerane, pa i bolesne znatiželje novinara i javnosti da o tome čovjeku »baš sve sazna«. I to je, i za medije i za javnost, najblaže rečeno - velika sramota. Što se samoga političara kojega spominjete tiče, i on bi u dogovoru s ispovjednikom, uz pretpostavku da će ga se zbog toga tobožnjeg »nesklada« između vjerničkoga i privatnoga života javno »razapinjati« mogao s više vjerničke razboritosti pristupati pričesti.

Ima prilika, i Crkva ih priznaje, kada bračni suživot postaje praktički nemoguć iz najrazličitijih razloga. U takvim slučajevima Crkva dopušta tjelesnu rastavu i prekid zajedničkog stanovanja. To drugi vjernici ne moraju, niti bi trebali znati. To nitko ne bi smio niti istraživati, da ne povrijedi ljubav prema drugome. Tom »tjelesnom rastavom« supružnici ne prestaju biti muž i žena pred Bogom. To znači da nisu slobodni za sklapanje novih veza. U tako teškom stanju bi najbolje rješenje bilo - ako je to ikako moguće - pomiriti se, stav je Crkve. Kršćanska je zajednica pozvana pomagati tim osobama da u takvu stanju žive kršćanski, u vjernosti bračnome vezu koji ostaje nerazrješiv. Crkva, naime, drži da ne može priznati valjanom novu vezu ako je prvi brak bio valjan.

Ako se pak taj rastavljeni političar kojega spominjete ponovno civilno vjenčao, onda se nalazi u stanju koje se objektivno protivi Božjem zakonu. Tada ne smije na pričest! To bi svoje stanje morao iskreno ispovjediti, a ispovjednik bi mu onda objasnio da, dok traje takvo stanje, ne može pristupati pričesti. Iz istoga razloga čak ne bi mogao niti sudjelovati u preuzimanju određenih crkvenih odgovornosti. Onima koji žive u takvim prilikama, u sakramentu ispovijedi ne može se udijeliti pomirenje, osim onima koji se pokaju, obvezavši se da će živjeti u potpunoj uzdržljivosti, tj. ponašati se prema novome partneru kao brat prema sestri i obratno. Prema svima onima koji žive u takvome stanju i koji često čuvaju vjeru, te žele kršćanski odgajati svoju djecu, cijela zajednica - i svećenici i vjernici - trebaju iskazivati skrbi i ljubav kako se ne bi osjećali odijeljenima, ili, ne daj Bože, »izbačenima« iz Crkve.

Glas Koncila, broj 12 (1604), 20.3.2005.

Spolni odnos pripada samo bračnoj zajednici

Pročitao sam u Glasu Koncila od 11. prosinca 2005. odgovor na pitanje kada rastavljeni ne mogu primati sakramente. Opisan je prvi slučaj kada rastavljeni nisu u drugoj vezi, zatim drugi slučaj kada se ponovno ožene. Zaboravljen je treći slučaj kada su nakon rastave samo u izvanbračnoj zajednici. Na problem rastavljenih svećenici bi morali upozoravati barem jednom mjesečno kod euharistijskog slavlja. Tekst iz novina brzo se zaboravi ili ga vjernici nisu ni pročitali. Možda bi upozorenjima bar jedan brak u župi bio spašen.

Ž. Bišćan, Zagreb

Slučaj onih koji su se rastavili i žive u izvanbračnoj zajednici zaista nismo spominjali u odgovoru na postavljeno pitanje. No to dakako ne znači da takvih slučajeva nema, pa bi dobro bilo - kako predlažete - da i svećenici na misama upozoravaju na opasnosti, ali i na sve probleme povezane s rastavom braka i rasipanjem obitelji. Iz samog je crkvenoga nauka pak jasno da oni koji žive u izvanbračnoj zajednici ne mogu pristupati sakramentu pričesti.

Život u izvanbračnoj zajednici, koji se naziva i »slobodna veza«, postoji kada muškarac i žena odbijaju dati pravni i javni oblik vezi koja uključuje spolnu intimnost. Ako su rastavljeni, a bili su crkveno vjenčani, onda ne mogu ostvariti i sklopiti crkveni brak. Sam izraz »slobodna veza«, kao i život u izvanbračnoj zajednici je varljiv: što može značiti veza u kojoj se osobe ne obvezuju jedna prema drugoj i tako svjedoče manjak povjerenja jedne u drugu, u same sebe, ili u budućnost? Izraz prikriva različite situacije: konkubinat, odbijanje ženidbe kao takve, nesposobnost vezati se obvezama na dugi rok. »Sva ta stanja povređuju dostojanstvo ženidbe; ruše i sam pojam obitelji; slabe smisao vjernosti. Protive se moralnom zakonu: spolni čin mora imati mjesta isključivo u braku; izvan njega uvijek je teški grijeh i priječi pristup sakramentalnoj pričesti« (KKC 2390). Tjelesno jedinstvo moralno je zakonito samo onda kad se između muškarca i žene uspostavi neopoziva zajednica života.

To ne znači da su osobe koje nisu u braku odbačene od Crkve, već i njima Crkva pokušava pružiti potporu i pozvati ih na obraćenje kako bi živjele u skladu s evanđeoskim naukom. Ukoliko bi pristupile ispovijedi, tj. sakramentu pomirenja, dužnost im je navesti da su rastavljeni i da žive u izvanbračnoj zajednici kako bi im svećenik ispovjednik mogao savjetovati u tim njihovim teškim vjerskim prilikama. Moralni teolog Bernard Häring upozoravao je na svu delikatnost odnosa svećenika u pastoralu prema vjernicima koji žive u tim prilikama, ističući da se u pastoralu, koji mora biti pun razumijevanja, nikada ne smije dati povoda razmišljanju kao da se ne priznaje crkveni zakon koji je na snazi, u poštivanju prema Crkvi koja je sakrament spasenja i opraštanja. A na život u izvanbračnoj zajednici Crkva gleda kao na grijeh. Pastoralna blagost prema onima koji se nalaze u pravno bezizlaznim prilikama ima smisla samo onda ako njome ispovjednik potiče pokorniku volju za vjernošću i za velikodušnim opraštanjem. Tradicionalna moralna teologija naziva »izvanbračnim prilegom« - kaže Häring - »svaki spolni snošaj između dviju osoba različitog spola koje nisu u braku. Moralno prosuđivanje uvijek se obaziralo i na povezani grijeh sablazni ili sudjelovanja u tuđem grijehu. Mnogi teolozi upozoravaju na to da - radi razlikovanja - ne valja uvijek upotrebljavati istu etiketu »bludnosti« za stvarnosti koje se razlikuju: prostitucija, konkubinat, promiskuitet neoženjenih osoba i razni stupnjevi predbračnih odnosa. Pod bludnošću se smatra tjelesno sjedinjenje slobodna muškarca i slobodne žene, izvan braka. »On se teško protivi dostojanstvu osoba i ljudske spolnosti koja je prirodno usmjerena bilo dobru supružnika bilo rađanju i odgoju djece. Osim toga to je teška sablazan kad se time kvare mladi« (KKC, 2353).

Oni koji žive u izvanbračnoj zajednici ne mogu primati pričest i morali bi se obvezati da će živjeti u potpunoj uzdržljivosti, zapravo kao brat i sestra, u čistoći koja uključuje cjelovitost osobe. No, je li to u izvanbračnoj zajednici moguće i stupaju li osobe u izvanbračnu zajednicu s tom nakanom? Ali, alternativa čistoći je jasna: ili čovjek zapovijeda svojim strastima i postiže mir, ili pušta da ga zarobe i postane nesretan. Svatko onaj tko hoće ostati vjeran obećanjima svoga krštenja, pa i ako je došlo do rastave njegova kršćanskoga braka, opirat će se napastima i neće stupati u izvanbračne veze. U tome mu mogu pomoći razna sredstva - preporučuje Crkva - kao što su upoznavanje sebe, vođenje asketskog života već prema prilikama u kojima se nalazi, slušanje Božjih zapovijedi, vježbanje u moralnim krepostima i vjernost u molitvi. Da bi se postigla krepost čistoće, čovjeku je potrebna umjerenost pri čemu razum upravlja strastima i težnjama ljudskih osjećajnosti. Ali, takvo je naučavanje - zbog »seksualiziranosti« i »opsjednutosti seksom« u javnosti i medijima - i za vjerničke uši, bilo s propovjedaonice bilo na druge načine - »tvrdo«. Nije se lako nositi s teretom koji svim ljudima, pa i vjernicima neodgovorno na leđa stavljaju oni koji gospodare javnim prostorom propagirajući kako je sve roba - pa čak i čovjek i njegovo, od Boga stvoreno, tijelo. Teško je u erotiziranoj kulturi, koja nema ni osnovnoga poštivanja prema spolnosti, govoriti o potrebi gospodarenja nad samim sobom, jer je to gospodarenje povezano s dugim nastojanjem. Ono se ne postiže »instant« rješenjima koja se ljudima danas nude na sve strane, kako bi sve saznali i iskusili »preko noći«. Krepostan i čist čovjek izgrađuje se, pak, iz dana u dan, iz opredjeljenja u opredjeljenje, iz odluke u odluku. Zato on spoznaje, ljubi i čini moralno dobro u skladu sa stupnjevima rasta, svjestan da čistoća predstavlja izrazito osobno zalaganje, ali i da je Božji dar - milost - plod Duha.

Glas Koncila, broj 2 (1646), 8.1.2006.

Može li se dobiti savjet prije braka?

Imam 22 godine i u vezi sam s dečkom dvije i pol godine. Razmišljamo o braku i osnivanju obitelji, ali nas mnogo toga razlikuje i na neki način razdvaja. Navike, načini odgoja, ponašanje... Zaista se volimo više od ičega na svijetu i želimo jednoga dana svoju obitelj. Zanima me komu se možemo obratiti za razgovor, da vidimo tko gdje griješi - savjetniku, psihijatru... bilo kome. Ne želimo stupiti u brak dok postoje razlike među nama, a teško nam je budući da smo još mladi, sami riješiti neke probleme koji su na neki način jednome bitniji, a drugome ne toliko.

Vaša čitateljica

Vaša su razmišljanja vrlo trijezna i pokazuju da o svome budućem životu s mladićem kojega volite želite ozbiljno promišljati. I dobro je da uviđate da se razlikujete, da niste »isti«, da vas neke stvari čak i razdvajaju - navike, načini odgoja, ponašanje. Hrabro kažete da ne želite u brak dok postoje razlike među vama, i želite raditi na ublažavanju, ili čak uklanjanju tih razlika. Brak doista treba shvaćati kao »zajednicu života« - on je za cijeli život - i za tu se zajednicu treba i dobro pripremiti. Ljudi se i za manje važne stvari u životu žele dobro pripremiti: turisti prije putovanja na nova odredišta, sportaši prije svake utakmice...

Na dobru pripremu za brak potiče i Crkva, a vjerojatno Vam o tome govore i Vaši roditelji, jer se i njih potiče da svoju djecu, osobito u krilu njihovih obitelji, prikladno i na vrijeme pouče o dostojanstvu bračne ljubavi, o njezinoj zadaći i njezinim izrazima, kako bi, odgojeni u poštivanju čistoće, mogli u pravo doba »prijeći iz časnog zaručništva u brak«. Zato je i dobro da se, unatoč snažnoj ljubavi koju osjećate za svojega mladića i on za Vas »ne zalijećete« i o svemu dobro razmislite, pa da se i posavjetujete.

Naime, nekada su se u patrijarhalnim tradicijama brakovi dogovarali u obiteljima, a mladi su se rijetko međusobno viđali. Danas je to drukčije i svatko sam odabire budućega životnog partnera, te taj izbor i hoće izvršiti na temelju dobroga poznavanja osobe. Za odabir »baš te osobe«, dakako, glavni je motiv - ljubav. Zato se i na nov način pred svakoga tko razmišlja o braku postavlja i problem predbračnog upoznavanja, »hodanja«, doba zaručništva. Sve to vrijeme doista mora služiti što boljemu međusobnom upoznavanju i zbližavanju, jer će u braku žena i muškarac zajednički dijeliti sve, i dobre i loše dane. Dakako, mladi koji se sastaju i »hodaju« misleći na buduću ženidbu, čine to svjesno i s puno odgovornosti. Najvažnije je: priprava za brak, za ženidbu, mora biti »istinita«. Baš onako kako i Vi insistirate: ne smiju se izazivati lažna očekivanja niti davati lažna obećanja. To se odnosi na sve - na sam odnos, na izražavanja osjećaja, razmišljanja i životne stavove, na ponašanja - jer se i to može shvatiti kao obećanje i poticati pogrešna očekivanja. Ne možete očekivati da će se netko promijeniti - u ponašanju i stavovima - tek kada uđe u brak. Na promjenama se mora raditi - ako je u pitanju prava ljubav - prije braka. Jer, brak je »plemenito zvanje«. Zato se na njega treba i - plemenito pripremiti. Brak ima »naravno dostojanstvo« i »izvanrednu vrijednost«, uči Drugi vatikanski koncil.

Stojeći pred tim zvanjem, svaki kršćanin mora se ispitati je li pozvan za ženidbu i ima li za to potrebna svojstva. Jednako tako, mora razmišljati o tome hoće li u brak upravo s onom djevojkom ili mladićem s kojim je u vezi. Glavni kriteriji za izbor ne smiju biti bogatstvo, društveni ugled ili tjelesna ljepota, nego svojstva koja potiču nadu u vjernu ljubav, u uzajamno poštivanje savjesti i u slobodu od svake moguće manipulacije kojom bi se skučivala unutarnja sloboda i napose sloboda savjesti. Za brak ili ženidbu kao zvanje najvažnije je pitanje, dakako, hoće li partner biti ili neće biti - dobar roditelj željenoj djeci. Brak ili ženidbu kao sakrament valja gledati u tom svjetlu: dvoje postaju jedno tijelo, jedno u zajedništvu života i ljubavi - uzajamno se pomažući svojom komplementarnošću i recipročnošću. Zaručnici prije braka, kao i supružnici u braku moraju si iskazivati uzajamnu ljubav, rasti u dozrijevanju, rasti u stvaralačkoj slobodi i vjernosti. Još prije braka, i djevojka i mladić moraju biti svjesni svega toga. Moraju znati da će se uzajamno vjerno i trajno ljubiti darivajući se jedno drugome. Istodobno, morate razmišljati i o tome da brak nosi i znak Kristova križa. To znači da svatko u bračnome savezu mora raditi protiv svoje sebičnosti, da mora učiti živjeti s drugima i za druge.

Dobro je što ste to počeli učiti već sada, onako kako potiče i Drugi vatikanski koncil, koji dodaje da bi Vam u tome mogli pomoći i trebali pomoći i Vaši roditelji: »Božja riječ poziva više puta zaručnike i supruge da hrane i njeguju čistom ljubavlju zaruke, a nerazdijeljenom i proćućenom ljubavlju brak... Zadaća je roditelja ili skrbnika da razboritim savjetima budu vodiči mladima pri osnivanju obitelji, a oni treba da ih rado slušaju, no ipak se moraju čuvati da ih izravno ili neizravno ne prisiljavaju bilo na sklapanje ženidbe bilo na izbor određenoga bračnog druga« (GS 49, 52). Na pomoć mladima pozvane su i različite udruge i obiteljska udruženja kojima II. vatikanski koncil poručuje da se trebaju truditi »da mladež i same bračne drugove, napose one koji su tek stupili u brak pomažu poukom i djelom te ih nastoje odgojiti za obiteljski, društveni i apostolski život«. Kako nam je Vaše pismo stiglo s područja Zagrebačke nadbiskupije, upućujemo Vas na Ured za obiteljski pastoral, pri kojemu postoji i Obiteljsko savjetovalište (tel. 01/4894 839, 01/4894 828), u kojemu će Vam moći izići u susret u Vašim pitanjima.

Glas Koncila, broj 20 (1663), 14.5.2006.

Jesam li prokleta zbog predaka?

Nakon dužega razmišljanja odlučila sam poći na ispovijed. I to nekako »drukčiju«. Nisam htjela učiniti »nabrajaljku« od nekoliko minuta ili sekunda kako bih samo nabrojila grijehe. Htjela sam dobro čuti i svećenika i ono što će mi reći. Obično ga s druge strane rešetke i ne čujem dobro, pa se naprežem. No, moja je odluka završila lošim rezultatom, ako to smijem reći. Nisam dobila oprost, ni savjet, a kamoli malo utjehe i smirenja. Uvaženi gospodin ispovjednik rekao mi je da sam prokleta ja, da je prokleto moje dijete, drugi i još pet mojih pokoljenja. Da nam treba »izliječiti obiteljsko stablo«. Bila sam sablažnjena, prestrašena, izbezumljena. Oporavak je trajao danima, mjesecima... Sada sam se usudila ovo napisati i poslati vama. Čini mi se da je sve došlo na svoje, da sam sada smirenija. Sve najbolje spoznajemo iz vlastitih iskustava. Imala sam iskustvo biti nad provalijom. A ono »prokletstvo« i potreba za »izlječenjem obiteljskog stabla« iz ispovjedaonice muči me i dalje...

Otočanka

Nema prokletih ljudi, niti prokletih obitelji. Ono što Vam je rekao ispovjednik je zastrašujuće i nije nikakvo čudo da ste bili prestrašeni i izbezumljeni. Bog, Isus Krist nije nikada osuđivao i proklinjao čovjeka, nego njegov grijeh. Isto bi to trebalo isticati i danas.

Kada je riječ o »izlječenju obiteljskoga stabla«, isusovac dr. Mihály Szentmártony ističe da »liječenje obiteljskog stabla nije duhovni pokret, nego jedan oblik alternativne terapije koja upotrebljava religiozne pojmove, pomiješane s ezoterikom«. Ezoterika nikada nije bila, niti može biti, pokladom i baštinom katoličke vjere. To bi konkretno značilo da liječenje obiteljskog stabla polazi od pretpostavke da preci mogu »izravno« utjecati na ponašanje svojih potomaka. I to bilo u obliku obiteljskog stila, bilo u obliku izravne patologije, a sve zbog toga jer nisu umrli pomireni s Bogom, pa je onda potrebno da ih njihovi potomci »predaju Bogu«. Kako objašnjava dr. Szentmártony, teološki gledano postoji poteškoća, jer Crkva uči da je grijeh osoban i da je svaki čovjek za njega osobno odgovoran. I zato postoji stvarna opasnost od miješanja elemenata koji ne pripadaju katoličkoj vjeri, već ezoteriji. Ispravan odnos prema pokojnicima je onaj koji je izrečen u »Katekizmu Katoličke Crkve«, a sastoji se u našoj molitvi za pokojnike: »Crkva je, od prvih vremena, častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu, da bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga. Crkva također preporučuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika: Pružajmo im pomoć i obnavljajmo im spomen. Ako su Jobovi sinovi bili očišćeni žrtvom svog oca, zašto bismo sumnjali da će naši prinosi za pokojne tim pokojnicima pružiti neku utjehu? Ne oklijevajmo pružati pomoć onima koji su preminuli i prikazivati za njih svoj molitve« (KKC, 1032).

Utjecaj pokojnika na žive - kako to naučavaju teoretičari liječenja obiteljskog stabla - spada u svijet ezoteričnih vjerovanja. Neki čak smatraju da je svaka bolest i ljudska tragedija posljedica istočnoga grijeha, pa bi se moglo govoriti o »povezanosti« grijeha predaka i bolesti potomaka. No, ni teološki ni crkveno nije se opravdano pozivati na istočni grijeh. O. Raniero Cantalamessa - koji je teolog i propovjednik Papinskog doma - jasno tvrdi: »Liječenje obiteljskog stabla nema nikakvih biblijskih temelja.« O. Szentmártony dodaje pak da »liječenje obiteljskog stabla nije po sebi religiozni pokret, nego jedna od alternativnih psihoterapija koja uz ezoterične upotrebljava i religiozne pojmove i sredstva« kao što su molitve, polaganje ruke, i slično. Isto tako, teološka poteškoća s kojom je Vaš ispovjednik kao teolog morao biti upoznat tiče se i činjenice da je »generacijsko liječenje« nespojivo s katoličkom naukom o sakramentu krštenja. Sakramenti su Crkvi najsvetiji, a u sakramentu krštenja moli se molitva otklinjanja. Osim toga, generacijsko liječenje uključno niječe slobodu volje, jer bi preci bili krivi za sadašnje stanje svojih potomaka. A to pak znači da nema mjesta ni za osobnu ispovijed. Zašto bi se onda, kao vjernici, uopće ispovijedali ako bi iz grijeha bila »isključena« naša slobodna volja i naša odgovornost za počinjeno?

Osim toga dosada, napominje o. Szentmártony u »Kvarnerskom vezu«, »nije jasno što se događa za vrijeme jednoga duhovnog izlječenja. Gotovo svaki iscjeljitelj ima svoje vlastito tumačenje, ali čini se da je zajednički element neka vrsta izmjene energije između iscjelitelja i bolesnika«. Bez obzira na tumačenje same »naravi stvari«, središnju ulogu u procesu liječenja igra sam iscjelitelj. Dakle, nije bolesnik onaj koji je su središtu, nego je u središtu druga osoba - iscjelitelj i njegove čudotvorne moći. Tako se kaže da kod liječenja obiteljskog stabla iscjelitelj »ima viđenja«, on organizira molitve i euharistije, on postavlja dijagnoze i nalazi te predlaže »terapije«. Ti iscjelitelji često naglašavaju važnost prijateljskih odnosa između sebe i pacijenata pa dr. Szentmártony upozorava da »većina od njih zahtijeva slijepo, bezuvjetno povjerenje«. Na planu duhovnoga ozdravljenja ili iscjeljenja ističe da ideja o božanskom ozdravljenju u sebi sadrži i pomisao da će ono stići onima koji »dovoljno mole«.

Ta je tema bila prevladavajuća '80-ih godina prošloga stoljeća u većini pentekostalnih pokreta. U nekim ekstremnim verzijama ideja je poprimila oblik da ići liječniku zapravo znači da se nema vjere. Jedan autor - Charles Finney - išao je tako daleko da je ustvrdio da se sv. Pavao nije oslobodio svoga trna zato što »nije molio u vjeri«. No, svakome je jasno da ta stajališta nisu prihvatljiva i da ona nisu dio katoličkoga ispravnog nauka.

Glas Koncila, broj 23 (1667), 4.6.2006.

Kako postupiti u slučaju trudnoće iz preljuba?

Prije nekoliko dana postavio sam jedno pitanje na koje sam molio odgovor, jer me doista zanima, ali kako još nema odgovora, ponovit ću pitanje. Znam da je pitanje moralno vrlo teško, i upravo zato me zanima što bi bilo ispravno.

Naime, često u literaturi ili TV-u (konkretno, »Čarolija«) nailazim na slučaj da udana žena počini grijeh preljuba i pokaje se. Međutim, trudna je. Što bi sad bilo ispravno s kršćanskog stajališta: priznati mužu (mora li on tada prihvatiti dijete i ostati u braku (jer brak je nerazvediv!) ili zatajiti mužu da dijete nije njegovo?

Slučaj je vrlo delikatan, a molim vas za odgovor jer nas nekoliko (a svi smo vjernici, katolici) ima različito mišljenje.

Mihael



Na Vaša pitanja puno je lakše odgovarati kad ih postavljate potaknuti literaturom, TV-serijom ili na temelju razgovora u prijateljskom krugu nego da ih postavljate iz životne stvarnosti koja redovito ima dodatne važne i nezaobilazne elemente o kojima bi trebalo voditi računa. Stoga je i ovaj odgovor načelan i obvezivao bi vjernike koji to zaista jesu, premda je malo vjerojatno da bi se stvarno pravim vjernicima nešto takvo u braku moglo dogoditi.

Pravi vjernik zna da zahvaljujući Božjoj ljubavi i Božjoj pomoći ima izlaza iz svakoga grijeha, grešnoga stanja ili zla. Stoga bi i muž i žena koji bi se našli u situaciji o kojoj pišete prvo trebali stati pred Boga i u molitvenom osluškivanju doći do jasnoće što im je dalje činiti. Osoba koja počini preljub, bez obzira bio to suprug ili supruga, kao pravi vjernik ili vjernica prvo spoznaje težinu zla koje je počinila, odlučuje ne činiti ga više, iskreno se kaje pred Bogom za taj čin i odlučuje kako će nadoknaditi štetu i nepravdu koju je učinila svom bračnom partneru.

Ako bi to bila jednokratna slabost za koju drugi bračni partner nikako ne bio mogao saznati, onda bi osoba koja bi učinila preljub trebala veoma odgovorno promisliti hoće li ili ne će o tome obavještavati bračnoga partnera, ali bi trebala svjesno u bračnu zajednicu unositi puno više ljubavi, spremnosti na žrtvu, strpljenja, jer je počinila poslije nevjere i ubojstva najteži grijeh.

Ako bi pak makar jednokratna slabost mogla ili morala postati poznata drugom bračnom partneru, onda je bolje da osoba koja je pogriješila sama to kaže bračnom partneru te zamoli oproštenje, obeća da neće više to ponoviti i da će u izgradnju zajedničkoga bračnog života ulagati još više. Oštećeni bračni partner, bez obzira bio to suprug ili supruga, kao pravi vjernik dužan je prihvatiti ispriku, oprostiti i dati novu priliku za izgradnju bračnoga zajedništva. Pravi vjernik zna da je obveza opraštanja jedan od najozbiljnijih Isusovih zahtjeva te da je Isus vezao Božje oproštenje uz prethodno ljudsko oproštenje - kako molimo u Očenašu: »Otpusti nam duge naše kako mi otpuštamo dužnicima našim.«

Ako bi posljedica preljuba supruge bila njezina trudnoća, kao prava vjernica, trebala bi postupiti kao svaki vjernik u tom grijehu kako je gore navedeno, a trebala bi i reći suprugu istinu da je trudna s drugim muškarcem. Kao prava vjernica, bez obzira na preljub, trebala bi začeto dijete prihvatiti, zavoljeti i roditi, pa i pod cijenu da dođe do rastave sa suprugom. Kao prava vjernica također bi trebala zamoliti supruga za oproštenje, uvjeriti ga da je svjesna težine svoga čina za njihovu bračnu zajednicu, obećati mu da to nikada više neće ponoviti i da će sve učiniti što joj je u moći da njihovo bračno zajedništvo zbog toga čina ne trpi.

Trudnoća iz preljuba svakako bi bila iznimno teška kušnja za supruga i on bi, ukoliko je stvarno pravi vjernik, trebao biti spreman oprostiti, prihvatiti suprugu i dijete, i nastaviti izgrađivati bračno zajedništvo i dobro proširene obitelji. No moguće je da se neki suprug, unatoč svojoj vjeri i iskrenim pokušajima, ne bi mogao pomiriti s novonastalom situacijom te ne bi mogao a da ne prekine dotadašnje bračno zajedništvo. I takav suprug, ukoliko je vjernik, morao bi oprostiti supruzi i nastaviti živjeti odvojeno od supruge, ali svjestan da njihov ženidbeni vez pred Bogom i Crkvom traje i dalje i da ga obvezuje i dalje.

Evo što o postupanju u slučaju preljuba kaže Zakonik kanonskoga prava: »Iako se usrdno preporučuje da ženidbeni drug, potaknut kršćanskom ljubavlju i zauzet za dobro obitelji, ne uskrati oproštenje preljubničkoj stranci i ne prekine ženidbeni život, ipak, ako joj izričito ili prešutno ne oprosti prijestup, ima pravo prekinuti zajednički ženidbeni život, osim ako je pristao na preljub ili mu dao povoda ili i sam počinio preljub. Prešutno se oproštenje ima ako je nedužni ženidbeni drug, pošto je doznao za preljub, svojevoljno s bračnim osjećajem općio s drugim ženidbenim drugom; oproštenje se pretpostavlja ako je tijekom šest mjeseci sačuvao zajednički život i nije se utekao crkvenoj ili građanskoj vlasti. Ako je nedužni ženidbeni drug svojevoljno prekinuo zajednički ženidbeni život, neka u roku od šest mjeseci pokrene parnicu za rastavu kod mjerodavne crkvene vlasti koja, pošto razmotri sve okolnosti, neka prosudi može li se nedužni ženidbeni drug navesti da oprosti prijestup i da trajno ne produži rastavu.«

Kad Zakonik kanonskoga prava govori o rastavi, onda pod tim podrazumijeva prekid zajedničkoga ženidbenog života, ali ne i prekid ženidbenog veza koji je nerazrješiv. Stoga bi suprug koji bi izabrao prekid zajedničkoga života kao vjernik bio pozvan da ostane sam, da ne ulazi u novu bračnu zajednicu, jer bi to za njega značilo ulazak u grešno stanje te ne bi mogao, dokle god bi takvo grešno stanje trajalo, dobiti odrješenje ni pristupiti pričesti osim u izvanrednim situacijama, tj. životnim opasnostima.

Glas Koncila, Broj 33-34 (1677-1678), VELIKA GOSPA, 2006.

Zašto Crkva ne dopušta umjetnu oplodnju?

Imam 37 godina. Muž me ostavio nakon pet godina braka zbog druge žene. Nismo imali djece u braku, unatoč tomu što sam ja potpuno zdrava. Sada sam sama, ali htjela bih imati dijete. Mislila sam usvojiti neko dijete, ali hoću postati majkom i roditi svoje dijete. Vjerujem u Boga i neću da to dijete bude plod preljuba. Zato razmišljam o umjetnom začeću (in vitro). Dopušta li Crkva umjetno začeće? Što da radim?

Čitateljica


Prema crkvenome nauku oplodnja (začeće) »in vitro« nije dopuštena. To uči više crkvenih dokumenata o moralnome naučavanju Crkve. Ponajprije, Crkva djecu smatra »najdragocjenijim darom braka« koji »uvelike pridonose dobru samih roditelja«, kako ističe »Gaudium et spes« Drugoga vatikanskoga koncila, a prenosi Katekizam.

Kao što i sami znate, za katolike je »svaki ljudski život svet zato što od samog početka uključuje stvaralačko Božje djelo i trajno ostaje u osobitom odnosu sa Stvoriteljem, svojim jedinom svrhom. Samo je Bog Gospodar života od njegova početka do kraja« (naputak Dar života, br. 5). Isti dokument Zbora za nauk vjere navodi da treba ohrabriti istraživanja koja idu za tim da se smanji ljudska neplodnost, pod uvjetom da budu »u službi ljudske osobe, njezinih neotuđivih prava, njezina pravog i cjelovitog dobra u skladu s Božjim naumom i njegovom voljom«. Tehnike koje uzrokuju odvajanje roditelja jesu, kaže Katekizam, »teško nemoralne« (KKC, 2376): »Te tehnike (inseminacija i heterologna umjetna oplodnja) vrijeđaju pravo djeteta da bude rođeno od oca i majke koje poznaje i koji su među sobom vezani ženidbom. One su izdaja 'isključivog prava supružnika da postanu otac i majka samo jedno pomoću drugoga'.«

Prema tome, Vaše razmišljanje o umjetnoj oplodnji nikako nije u skladu s katoličkim naučavanjem, jer prema njemu dijete može biti začeto samo preko supružnika, žene i muža. Zamisao o posvojenju djeteta, ako smo dobro upućeni, s druge strane nam se čini izvan zakonskih okvira Hrvatske. Razumijemo Vašu želju da budete majka i ona je plemenita. No, ne bi bilo dobro da činite nešto što se protivi i razumu i vjeri, jer dijete je dar; ono nije neki »dug«; ono nije »objekt vlasništva« jer ne postoji pravo da se ima dijete. Na tom području samo dijete posjeduje istinska prava, to jest »da bude plod posebnog čina bračne ljubavi svojih roditelja kao i pravo da bude poštivano kao osoba od trenutka svoga začeća« (Dar života, 8).
Glas Koncila, broj 46 (1690), 12.11.2006. 

Pozdrav Majke Božje Lurdske

Proteklih tjedana više nas je čitatelja upozorilo da u svojim poštanskim sandučićima u Zagrebu nalaze preslikano pismo »Pozdrav Majke Božje Lurdske« u kojemu se primatelju, odmah na početku, prijeti. Naime, list ističe da »putuje od Majke Božje Lurdske«, ali odmah dodaje: »List nemojte spaliti, niti ga zadržati, niti na bilo koji način uništiti, jer ćete imati veliku nesreću u kući.« Već je to zdravome ljudskom razumu, kao i vjerničkome osjećaju, dovoljno da ne čita dalje i da se ne prepušta praznovjerju koje s katoličkom vjerom nema nikakve veze. Tako bi trebali postupiti svi koji dobiju to pismo, jer ono lažno prijeti i lažno obećava. Zapravo, djeluje poput idolatrije, klanjanja lažnim bogovima i lažnim obećanjima. Prepustiti se strahu u ovome slučaju, značilo bi zapravo zanijekati da Bog upravlja svijetom i vodi brigu o svakome neživome biću i čovjeku, te povjerovati u neke »slijepe sile« koje upravljaju ljudskim životima. Evanđelje kaže: Pogledajte ljiljane poljske i ptice nebeske... Ako se o njima brine Bog, kako li se tek brine o čovjeku...
Glas Koncila, broj 46 (1690), 12.11.2006. 

Je li bjelina na vjenčanju - simbol nevinosti?

U današnjem svijetu, kada mladi ulaze u odnose i prije braka, je li opravdano da prilikom vjenčanja mlada ima bijelu boju koja je zapravo - simbol čistoće, to jest njezine nevinosti i nevinosti njezina zaručnika, budućeg muža?

Vaš čitatelj


Nositi bijelu boju na vjenčanju doista se još uvijek povezuje s neporočnim predbračnim životom dvoje zaručnika koji stupaju pred oltar kako bi - pred Bogom i vjerničkom zajednicom - sklopili sakrament kršćanske ženidbe ili braka. Zato je i opravdano Vaše pitanje o smislu bijele boje, ako se ona »životom ne potvrđuje«. No, danas nekima bijela boja očito više nije nužno povezana s predbračnom čistoćom. Oni je više vežu sa samom svečanošću, sa »ceremonijom« vjenčanja, uz koje - po uvriježenom običaju - mladenki »pripada« i bijela boja odjeće. No, tako se mladi danas, i u krugu obitelji i rodbine, pa i u svome širem krugu na određeni način izlažu i svojevrsnoj poruzi jer, bez obzira na sve okolnosti, ljudi ne prihvaćaju dvostrukost života, nego posebno od vjernika traže da budu pošteni, ozbiljni i što je moguće iskreniji, da svoje riječi potvrđuju i svojim djelima i svojim životom. Crkva predbračne odnose smatra grijehom. Teško je u današnjem društvu mladima protumačiti svu pogrešnost takva njihova života i nedosljednoga svjedočenja vjere, kada su sa svih strana »zasuti« porukama koje ih žele uvjeriti da »griješe ako ne griješe«, tj. da predbračna čistoća nije vrijednost. A jest, i to zna svaka djevojka i svaki mladić jer držeći do sebe, drže do svoga dostojanstva. Stoga i kod nas, i u svijetu, ima srećom onih koji se ponose zbog te svoje odluke i o tome javno progovaraju, dajući na znanje da mladi nisu izgubili osjećaj za vrijednosti, već ih žele u svome životu i potvrditi. Nisu prisutni na naslovnicama novina i časopisa, nisu u »prvom planu« televizijskih emisija i u drugim medijima, no svojim životom pokazuju i svjedoče da je vrijednosti, ako ih čovjek usvoji kao svoje, doista moguće i konkretno živjeti u svakodnevnom životu.

Glas Koncila, broj 46 (1690), 12.11.2006.

Ući ili ne ući u crkveni brak sa samohranom majkom?

Imam djevojku koja ima dijete s jednim dečkom sa kojim se sada više ne viđa. Nisu bili oženjeni, niti on želi imati išta s tim djetetom. Stoje li kakve zapreke na putu da, ako jednoga dana shvatim da je to »ona prava«, s njome sklopim brak u Crkvi? Oboje smo kršćani i ovih se dana dijete treba krstiti.

Ž. S.

Iz Vašega pisma zaključujemo da nema nikakvih zapreka da sklopite crkveni brak s djevojkom, zapravo samohranom majkom, s kojom ste osjećajno povezani. Njezino dijete iz prekinute veze nije nikakva zapreka, prema crkvenim propisima, da s njome započnete novi život i uđete u kršćanski brak. Zapreka bi postojala da je ona s mladićem s kojim je zatrudnjela i rodila dijete bila u crkvenom braku. A iz Vašega je pisma očito da nije. Moguće su i neke druge zapreke, ali će najbolje biti da - kada dođe vrijeme i ako ćete doista s njome željeti stupiti u brak - o svemu razgovarate sa svojim župnikom. Dakako, da pri tome - kao uostalom i kod svake odluke za brak - trebate dobro odvagnuti svoje osjećaje i svoje mogućnosti, kako kasnije ne biste zbog svoje odluke žalili, ili se u braku osjećali nezadovoljni. Morate biti otvoreni i pošteni, ponajprije prema sebi, ali još i više prema majci koju sada želite za ženu kako joj kasnije - u mogućim bračnim poteškoćama - ne biste nanosili nepravdu i bilo što, iz života prije braka, predbacivali. A osobito ne to što je ostala trudna s drugim muškarcem i što je rodila.

Jednako tako, morate odvagnuti jeste li spremni istu ljubav pokazivati i prema njezinom, već rođenom, djetetu kao i prema djeci koja će se još, pretpostavljamo, roditi u Vašemu budućem braku, ako se na njega odlučite. U tako složenim prilikama - koje Vas ne trebaju obeshrabriti ako doista iskreno volite i majku i dijete - nemojte zaboraviti niti činjenicu da bi otac njezina djeteta, kad-tad, mogao poželjeti i biti bliskiji svome djetetu nego što je to danas, i da na to ima pravo pa će potrebno biti pokazati i razumnost i kršćansko prihvaćanje i u tome kontekstu. Učinite sve da Vaša odluka sazrijeva i u molitvenom kontekstu, ako je moguće u zajedništvu i molitvenoj blizini i Vaše djevojke i njezina djeteta.

Glas Koncila, broj 40 (1684), 1.10.2006.

Zašto nisu dopušteni predbračni spolni odnosi?

Zamolio bih vas za odgovor na pitanje o seksualnim odnosima prije braka. Iako ja i moja djevojka još nismo spavali skupa (nismo imali spolne odnose), i odlučni smo da nećemo prije braka, ima prilika u kojima dođe do uzbuđenja i zadovoljenja, nakon čega nekad osjećamo grižnju savjesti, a nekad ne jer je lijepo. Iako smo skupa pitali svećenike na ispovijedi postoji li neka granica koja se ne bi smjela prelaziti, odgovori se prilično razlikuju i ne znam ima li Crkva čvrst stav oko toga ili jednostavno slušati savjest? Postoji li razlika kada se to dogodi spontano ili kad smo svjesni što će se dogoditi? Koliko je to stvarno grijeh i koliko težak? Ako Bog da, htjeli bismo se vjenčati za otprilike dvije godine i uistinu se volimo.

Vaš čitatelj

Različiti su načini na koje se može pristupiti davanju odgovora na Vaše pitanje, premda je konačni odgovor jednoznačan i jasan. Ponajprije bismo Vas htjeli upozoriti da morate razmišljati o temeljima ljubavi Vas i Vaše djevojke kako biste se zajednički, svakoga dana, odlučivali za ispravnu i urednu spolnu ljubav, u kojoj ćete se odreći razmišljanja da je potrebno - na spolnom području - »požuriti« stjecanjem spolnih iskustava, a da na drugom području još niste stekli uvjete za brak, što je očito iz Vašega pisma.

Mladi poput Vas i Vaše buduće supruge, koji se sastaju misleći na buduće vjenčanje i brak, čine to svjesno kao spolna bića. Zapravo, što su bliže vjenčanju i braku, a osobito u vrijeme zaruka, to više osjećaju i potrebu da svoje osjećaje izraze vanjskim znacima: poljupcima, zagrljajima, tjelesnim dodirima. No, »genitalni« odnos nije niti može biti sve; on je, u svakom slučaju, daleko manje od prave, istinske, zrele ljubavi dvoje mladih ljudi. Moralni teolog Bernard Häring kaže kako je doba prije sklapanja braka zapravo »proces učenja i rast u zajedništvu, što zahtijeva visok stupanj motivacije i samokontrole«. Premda je danas - unatoč pisanju medija i propagiranju tobožnje »slobodne ljubavi« - jako puno mladih parova koji se poput Vas žele uzdržati od spolnih odnosa sve do formalnog sklapanja braka, ima i onih koji se prepuštaju - ponekad i s »dobrom savješću« kako navodite - »flertu« i »pettingu«, koje moralni teolog Ivan Fuček otvoreno naziva »lošom praksom njihovih sastanaka«. Kod »pettinga« se, tumače teolozi, »orgazam navlaš traži« i tradicionalna moralna teologija tu praksu smatra moralno neprihvatljivom. »Dok je nježnost, kao takva, iskazivanje osjećaja u poštovanju prema drugoj osobi, dotle petting sasvim lako prelazi zloupotrebu druge osobe za svoje vlastito zadovoljstvo« (B. Häring). Zato su, prema katoličkome naučavanju, zaručnici pozvani da žive čistoću u uzdržljivosti. »U toj će kušnji otkriti uzajamno poštivanje, vježbat će se u vjernosti i nadi da će primiti jedno drugo kao dar Božji. Odložit će za bračno vrijeme očitovanje nježnosti vlastito supružničkoj ljubavi. Uzajamno će se pomagati da rastu u čistoći« (KKC, 2350).

Naime, premda Crkva itekako vodi računa o suvremenim prilikama u kojima se uzdržljivost prije braka i čistoća često ne cijene, pa čak i omalovažavaju, ona i dalje ne odobrava te tendencije našega doba koje su u proturječju s normativnim kršćanskim idealom. Što se samoga pettinga tiče, Ivan Fuček kaže: »Budući da su sva ta očitovanja isključivo u službi erotskih ugađanja - u tijelu započinju i u tijelu završavaju - izvan okvira su ljubavi; prava autentična ljubav se na taj način ne rađa niti sazrijeva. Velika je obmana ako dvoje misli da petting i flirt mogu služiti međusobnom ozbiljnom upoznavanju, međudarivanju vlastitih vrijednosti, traženju zajedničkih ideala, stvarnom razumijevanju«, te upozorava i na same posljedice za kasniji brak: »dugi odnosi s partnerom na posve seksualnoj osnovici stvaraju nemogućnost da muškarac u braku odgovori erotskim potrebama svoje žene. Igre izvanredno uzbuđuju, prakticirane dugo vrijeme i na intenzivan način, mogu dovesti do krivih refleksa. Pa ako je tijelo godinama naučeno tražiti nasladu drugim putovima, kasnije će se jedva zadovoljiti normalnim bračnim odnosom. Tu su razlozi 'seksualnog neslaganja' u braku kao i brzih rastava... Humana etika i kršćanski moral od starine su takve 'igre' s pravom smatrali neprihvatljivima.«

Ako ćete slijediti savjest, a ne savjete ispovjednika ili pak moralni nauk, onda si morate priznati da bi Vam savjest mogla biti i neispravno oblikovana, to jest popustljiva, tzv. »laksna«. Takva savjest dopušta da se čini i ono što je objektivno moralni nered i neprihvatljivo, što je grijeh. Isto tako, glede »spontanosti« i težine grijeha koji činite: nekada bi takva laksna savjest doista i mogla subjektivno opravdavati čin jer se dogodio »spontano«, a drugi Vas puta teško optuživati jer ste počinili objektivan grijeh. Potrebno je, osim ispravno odgojene savjesti, njegovati i čistoću srca, misli i mašte.

Najbolje bi bilo da o tome porazgovarate s ispovjednikom ili duhovnikom u jasnom i otvorenom razgovoru. Čini nam se da bi jako dobro bilo kada biste razgovarali s jednim ispovjednikom - ako je to moguće - jer različiti ispovjednici, premda Vam daju načelno isti odgovor o nedopustivosti predbračnih odnosa - ipak možda nemaju dublji uvid u Vaše stanje.

Glas Koncila, broj 43 (1687), 22.10.2006.

Je li Billingsova metoda grešna?

Toliko različitih ispovjednika, toliko različitih odgovora! Riječ je o majci koja ima troje djece, svakodnevno je na misi, živi vjenčano sa suprugom već 22 godine u braku. Nema iživljavanja u bračnoj postelji, niti perverznih igara, pornografije. Ništa ne koristi od kontracepcije, čuvaju se prekinutim snošajem. Već dugo je u dilemi: sv. pričest ili ne? Što Crkva kaže o tome? Što se tiče Billingsove metode, nije li to također namjerno izbjegavanje začeća? Molim odgovorite!

Čitateljica Ivana


Iz Vašega je pisma očito i Vaše zrelo razmišljanje, ali i ozbiljna i teška dvojba s kojom se nosite. Teško nam je reći zašto Vam različiti ispovjednici daju različite odgovore, no vjerujemo da Vam svi u sakramentu pokore nastoje protumačiti pravi smisao bračne ljubavi, a onda i bračnih spolnih čina. To u malo rečenica i (uobičajeno) kratkome vremenu ispovijedi nije uvijek moguće učiniti »optimalno«. Zato mi preko »Naših razgovora« često potičemo vjernike da si potraže stalnoga ispovjednika, koji će biti i pravi »duhovni otac« i duhovni pratitelj, u mogućnosti pratiti duhovno sazrijevanje, ali i poteškoće na koje nailaze njegovi vjernici.

Ono što je važno napomenuti jest da crkveni moralni nauk na bračnu ljubav nastoji gledati što je moguće cjelovitije. Zato i ističe da se ona ne može - upravo zbog same svoje naravi - zatvoriti u samu sebe, tako da se sva iscrpi »u uzajamnu darivanju dviju osoba.« Ljubav ljudima silazi od Boga; ulazi u ljudsko srce, ali tamo ne ostaje: ona se daruje i otvara drugome, i svim ljudima. No, ona se na poseban način pruža izabranome biću kojega čovjeku Bog šalje za životnoga partnera, kako bi se onda opet uzdigla do Boga. »Kad se dvoje velikodušno primaju i kad se žele izgraditi jedno po uzoru na drugo, izmjenjujući pri tome sva svoja osobna bogatstva, u svojoj najdubljoj dubini on osjećaju neuklonjivu težnju da u svojoj ljubavi izraze život sličan njihovu životu koji će biti sposoban da za neko vrijeme produži njihovo sjedinjenje i koji će biti očit vidljiv plod njihova susreta u ljubavi. Takav plod je opipljiv svjedok njihovih volja da oni zauvijek ostanu i dalje jedno uz drugo, sa svom svojom osobnošću i bogatstvom«, ističe moralni teolog Ivan Fuček kada govori o »karakteru prokreativnosti svake autentične bračne ljubavi«, što znači da je bračna ljubav po sebi otvorena novome životu, da je otvorena rađanju djeteta i djece. No, ranije se, nadodaje o. Fuček, nije raspravljalo o »odgovornu roditeljstvu«, tako da »rađanje djece spada na bitan zahtjev bračnog staleža, ali modalitet primjene ovisi o razboritu sudu, hrabrosti i velikodušnosti supruga. Hoće li se odlučiti sada, u takvim okolnostima - koje nikad nisu optimalne - primiti dijete, bez sumnje spada među njihove najvažnije i najodgovornije životne odluke«.

Znači, na supružnicima je da vrednuju razne kriterije, onako kako ih upućuje Crkva u pastoralnoj konstituciji »Gaudium et spes« Drugoga vatikanskog sabora: »U toj dužnosti prenošenja i odgajanja ljudskog života, što treba smatrati njihovim svojstvenim poslanjem, supruzi znaju da su suradnici ljubavi Boga Stvoritelja i na neki način njezini tumači. Stoga će ispuniti svoju zadaću s ljudskom i kršćanskom odgovornošću. (...) Sporazumno će i zajedničkim nastojanjem stvoriti sebi ispravan sud, imajući pred očima svoje osobno dobro i dobro već rođene djece ili djece za koju predviđaju da će se još roditi, prosudit će i materijalne i duhovne prilike svoga stanja, vodit će konačno brigu o dobru obiteljske zajednice, o potrebama vremenitog društva i same Crkve. U krajnjoj liniji, taj sud moraju donijeti sami bračni drugovi pred Bogom« (GS 50). To dakako ne znači da mogu raditi »samovoljno«, upozorava konstitucija, koja potiče da »uvijek moraju slijediti svoju savjest, koju treba uskladiti s Božjim zakonom«, te potiče da »rado slušaju crkveno Učiteljstvo«. U svom tumačenju, konstitucija vrlo jasno ističe da »brak nije ustanovljen samo za rađanje djece«, već i za sazrijevanje bračne ljubavi. Koncil zna da supruzi, »u želji da skladno provode bračni život, mogu često u nekim današnjim životnim prilikama biti spriječeni te se naći u okolnostima u kojima se, bar privremeno, broj djece ne može povećati« (GS 51).

Za ispravan sud traži se i držanje objektivnih kriterija, o kojima se govori u cijelome nizu kasnijih crkvenih dokumenata: »Humanae vitae«, »Familiaris consortio«, »Donum vitae«, »Evangelium vitae«... »Humanae vitae« u broju 16 ističe: »Ako postoje opravdani razlozi da se porođaji učine rjeđima, razlozi koji potječu bilo iz tjelesnog bilo iz duševnoga stanja bračnih drugova, ili izvanjskih okolnosti, Crkva uči da je tada dopušteno voditi računa o prirodnim mijenama koje su imanentne sposobnostima rađanja te imati ženidbeni odnošaj samo u neplodnim razdobljima i na taj način regulirati broj porođaja, da se ne povrijede moralna načela.« Upravo tu metodu prirodnoga reguliranja podučava tzv. Billingsova metoda, pa možemo reći da ju crkveni moralni nauk prihvaća. Njome se i u neplodna razdoblja ostaje otvorenim rađanju - a prekinuti snošaj je »fizička zapreka« - ali se ono ne može dogoditi zbog prirodnih zakona ženskoga tijela.

Glas Koncila, broj 51 (1695), 17.12.2006.

Što znači »ne poželi tuđega ženidbenog druga?

Molim vas da mi odgovorite na što se odnosi Božja zapovijed »ne poželi tuđega ženidbenog druga«. Odnosi li se samo na osobe u braku? Što je s udovcima/udovicama? Prestaju li oni biti ženidbeni drug smrću svoga bračnog druga? Što je s rastavljenima? Što je s osobama koje su u vezi, bilo izvanbračnoj ili predbračnoj?

Čitatelj iz Zadra

Deveta Božja zapovijed protivi se i zabranjuje prije svega požudu, te se temelji na svetopisamskim tekstovima iz Knjige Izlaska: »Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što pripada bližnjemu tvome!« (Izl 20, 17), te na Isusovoj jasnoj opomeni: »Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu« (Mt 5, 28). Riječ je dakle o kontroli požude, bez obzira na bračno ili kakvo drugo stanje osobe koju bi netko nekontroliranom požudom, oblikom žestoke čovjekove želje, pretvarao u »stvar«, u »predmet«, a zapravo je posljedica neposluha prvoga grijeha. Požuda unosi »nered u moralne čovjekove sposobnosti i, premda u samoj sebi nije grijeh, čovjeka čini sklonim grijehu«, uči Katekizam Katoličke Crkve (br. 2515). Borba protiv tjelesne požude prolazi kroz čišćenje srca i vježbanje umjerenosti, o kojoj je Isus govorio u svome Govoru na gori: »Blago čistima srcem: oni će Boga gledati« (Mt 5, 8). Čistoća srca je preduvjet za gledanje. Već odsada daje nam da vidimo kako Bog vidi, da drugoga primamo kao »bližnjega«; omogućuje nam da u ljudskom tijelu, svojem i bližnjega, vidimo hram Duha Svetoga kojega treba poštivati.

Što se pak sviđanja i plemenitog osjećaja ljubavi prema nekom udovcu ili udovici tiče, jasno je da su oni sposobni za sklapanje novoga, kršćanskog braka ukoliko su osjećaji uzajamni, dok to isto ne vrijedi za ostale slučajeve koje navodite koje, kao što znate, Crkva ne prihvaća.

Glas Koncila, broj 11 (1708), 18.3.2007.

Smije li se nakon pobačaja na pričest?

Supruga mi je odgojena kao vjernica, uz nju sam to postao i ja. Uvjeren sam da je dobra i vrijedna osoba odana Bogu i Crkvi. Nažalost, kao vrlo mlada, izvršila je pobačaj, u čemu velik dio krivnje snosim ja. S vremenom ta je činjenica sve više mori. Iako redovito sudjeluje u nedjeljnim misama, zbog nesretnog događaja izbjegava pričest. Zanima me smije li primiti svetu pričest i koji su uvjeti oprosta za počinjeni grijeh. Je li moguć oprost, naprimjer, prigodom objave općeg oprosta?

Čitatelj iz Zagreba


Pobačaj je doista teški čin i teški grijeh. Zato nije nikakvo čudo da Vaša žena još uvijek u sebi nosi posljedice toga čina koji je opterećuje. I Vi ste, kako je razvidno iz Vašega pisanja, svjesni težine svoje krivnje za taj pogrešni korak za kojega u Zakoniku kanonskoga prava piše da »tko nešto poduzme radi pobačaja upada, ako dođe do učinka, u izopćenje unaprijed izrečeno« (kan. 1398). Crkva od prvoga stoljeća, od svojega početka, ističe moralnu zloću svakoga izazvanog pobačaja i taj se nauk nikada nije mijenjao. »Život, jednom začet, treba najbrižnije štititi; pobačaj i čedomorstvo užasni su zločini«, piše dogmatska konstitucija »Gaudium et spes« Drugoga vatikanskog koncila. Crkva taj prijestup protiv ljudskoga života kažnjava, kao što smo gore spomenuli, zakonskom kaznom izopćenja.

No, Katekizam Katoličke Crkve dodaje da »Crkva time ne kani suziti područje milosrđa. Ona iznosi na vidjelo težinu počinjenog zločina, nenadoknadivu štetu učinjenu ubijenom nevinom biću, njegovim roditeljima i cijelome društvu« (br. 2272). To znači da i Vaš život i Vaša vjera na tome niti mogu niti smiju stati na jednom počinjenom grijehu, kako god on težak bio. Božje je milosrđe, uči Isus, veće od svakoga ljudskoga prijestupa. Zato se za svaki grijeh čovjek mora iskreno pokajati, ispovjediti, obećati da ga više neće činiti i izvršiti pokoru. Ako je Vaša žena, a i Vi, taj grijeh ispovjedila, za njega izvršila određenu joj pokoru, time je opet zadobila milost djeteta Božjega te se može i pričešćivati.

Živjeti u »paklu« sjećanja na grijeh ipak je jako teško. Zato si treba svakoga dana posvješćivati da Bog oprašta grijehe, ma kako teški bili. S tom bi mišlju i Vaša žena i Vi trebali živjeti dalje. Jednom kada pokornik ispovijedi grijeh, ne treba se i ne smije se na njega vraćati u kasnijim ispovijedima. Što je jednom oprošteno, za što pokornik jednom dobije odrješenje, to je oprošteno.

No Vaša supruga, kažete, »izbjegava pričest«. Ako je već ispovjedila grijeh pobačaja i dobila odrješenje, onda zato nema razloga. Mislimo da bi ipak dobro bilo da se savjetuje sa svećenikom-ispovjednikom te da možda pristupi i »životnoj ispovijedi«, čiji će joj smisao on objasniti, kako bi stekla unutarnji mir i živjela puninom svoga vjerničkog života.

Glas Koncila, broj 13 (1710), 1.4.2007.

Kontracepcija kao lijek?

Moja osamnaestogodišnja kći ima zdravstvenih poteškoća. Naime, ona ima hormonski poremećaj, neredovite cikluse i cistične jajnike. Nakon bolničkih pregleda i pretraga, kao terapija liječenja ponuđene su joj antibebi-pilule.

Kao praktična vjernica, ja sam protiv antibebi-pilula (kako nas i uči Crkva) ako su namijenjene protiv začeća. Ali, ovo nije taj slučaj, već bi te pilule trebale pomoći u regulaciji hormona i mjesečnog ciklusa, tj. za liječenje toga poremećaja. Hoćemo li pogriješiti ako ipak odlučimo uzeti taj oblik liječenja? Drugi oblik liječenja liječnici nam ne nude - to je jedini. Pomozite mi da riješim taj problem bez grižnje savjesti.

Zabrinuta majka iz Zagreba


Na Vaše je pitanje doista teško dati odgovor jer si i mi, ponajprije, postavljamo pitanje: zašto je liječnik Vama i Vašoj kćeri lijek nazvao »antibebi-pilulama«, kada Vam je prepisivao lijek kojim se, zapravo, liječi njezina bolest? Vaše su nakane pri tome jasne i, možemo reći, čiste: cilj liječenja nije nikako sprečavanje začeća i trudnoće, već ozdravljenje Vaše kćeri koja je bolesna. Riječ je, dakle, o pozitivnom i aktivnom pristupu liječenju bolesti, premda ne možemo sa sigurnošću tvrditi da je jedini način liječenja bolesti Vaše kćeri onaj koji su Vam predložili spomenuti liječnici. Zato Vam savjetujemo da čujete i drugo liječničko mišljenje, ako još niste, jer mi ne možemo znati je li to jedina medicinski moguća i prihvatljiva terapija. Ako gledamo šire, i moralno-teološki, onda se mora reći da mnogi ozbiljni moralni teolozi u svojem razmišljanju, kako navodi i naš moralist dr. Ivan Fuček, idu prema tome da u nekim slučajevima »kontraceptiv nije više kontraceptiv jer je njegov moralni objekt s posve drugom svrhom«, tj. jedino moguće sredstvo samoobrane. Premda dr. Fuček piše u drugome kontekstu (u kontekstu nasilja nad ženama), njegova se ozbiljna i duboka razmišljanja mogu primijeniti i na Vaš slučaj, jer ni kod liječenja bolesti Vaše kćeri nije riječ o »svojevoljnom otklonu začeća djeteta«. Pitanje, kako kaže, zadire u opći etičko-moralni problem: Je li uporaba kontreceptivne pilule (ili nekoga drugog kontraceptiva) uvijek i svagdje apsolutno nedopuštena da zapriječi ovulatorni proces? U nekim prilikama koje navodi - kao što su npr. zaštita žene od posljedice nasilja - prema njegovu pisanju, mnogi ugledni teolozi, među kojima i o. Franz Hürth, potvrđivali su »moralnu dopuštenost«, a argument se temeljio na »filozofsko-antropološkim uvjetima 'zakonite obrane protiv nepravedna napadača'«.

Ako na bolest Vaše kćeri gledamo kao na »nepravedna napadača« i ako isključimo sve druge mogućnosti liječenja, onda bi se i u njezinu slučaju moglo govoriti o »moralnoj dopuštenosti« upotrebe lijeka (!) koji joj je liječnik preporučio. Ovdje »moralni objekt« ovoga sredstva (pilule ili kontraceptiva) nije čin kontracepcije, kako ispravno zaključujete, već je - zaštita od teških posljedica bolesti. O. Fuček dobro tumači da nisu »okolnosti« te koje mijenjaju moralnost uporabe kontraceptiva (kako bi htjeli »proporcionalisti«), »nego se radi o novom moralnom objektu«: o pravednom i nužnom liječenju, u kojemu se ne ide za kontracepcijom kao takvom (i moralno neprihvatljivom), već se ide »protiv« posljedica neželjene bolesti. »A to - s obzirom na nov moralni objekt - mijenja definiciju kontraceptiv; on više nije 'kontraceptiv', nego jedino nužno obrambeno sredstvo protiv posljedica« neželjene bolesti.

Treba, dakle, razlikovati »kontraceptiv« od »sredstva za liječenje«, to jest lijeka. Ako je ovdje, kako Vi navodite, »antibebi-pilula« jedino sredstvo za liječenje Vaše kćeri, onda bi se moglo reći da »kontraceptiv više nije kontraceptiv«, a Vaša kći ima pravo na liječenje svoje bolesti. Mislimo da ona ima pravo isključiti neželjeni učinak, pa i u ovome kontekstu možemo iskoristiti razmišljanje o. Fučeka: »Jasno je da u tom slučaju nismo sučelice svojevoljnom kontraceptivnom izboru. Gledajući moralni objekt, radi se o zakonitu izboru obrane od neželjenih i škodljivih posljedica agresije na vlastito tijelo.«

Zašto nedjelja, a ne subota?

Mi slavimo nedjelju kao dan Gospodnji, jer je Isus uskrsnuo u nedjelju. Mnogi slave subotu kao dan Gospodnji, jer je Bog završio stvaranje i subotu je odredio kao dan odmora. Zašto se i mi toga ne držimo, unatoč tomu što je ta zapovijed dana u Staromu zavjetu, ali Bog je uvijek isti? Znam da većina vjernika tako ne razmišlja - odnosno uopće ne razmišlja. No, Bog nam je dao razum da razmišljamo, iako to možemo samo do određene granice.

Z. L., Varaždin


»Crkva svetkuje vazmeno otajstvo svakog osmog dana, koji se s pravom naziva danom Gospodnjim ili nedjeljom. To biva prema apostolskoj predaji koja potječe od samoga dana uskrsnuća Kristova«, piše u konstituciji o liturgiji Drugoga vatikanskog koncila »Sacrosanctum concilium«. U samome tom dijelu dokumenta već je i odgovor na Vaše pitanje: Crkva nije »dokinula« starozavjetnu Božju odredbu o danu odmora i danu Gospodnjem, već je tumači u duhu Svetoga pisma, ali i tradicije, to jest crkvene predaje, pa nedjelju - dan Kristova uskrsnuća doživljava u isti mah kao »prvi dan tjedna«, spomen-čin prvoga dana stvaranja, i »osmi dan« u koji Krist, poslije »počinka« velike subote, započinje dan »što ga učini Gospodin«, »dan koji ne poznaje zalaza« (usp. KKC 1166).

Glas Koncila, broj 12 (1709), 21.3.2007.