Jesu li svi grijesi jednako teški?

U jednom užem krugu skupina nas vjernika raspravljali smo o grijesima i njihovoj težini. Analizirali smo Deset Božjih zapovijedi te njihovo kršenje i razlike među njima. Međutim, jedna kolegica je zastupala tezu da je kršenje svih zapovijedi isto, te da su svi grijesi iste težine. Kako u našoj zajednici radi jedan teolog, molili smo i njega za pomoć. On je stao na stranu kolegice i rekao da je kršenje zapovijedi iste važnosti. S tim se nisam složila. Razdvojila sam prve tri od ostalih, onda za ostalih sedam navodila primjer, ali uzaludno. Mislim da se ne može isto mjeriti zapovijed »Ne ubij!« s »Ne ukradi!« ili slično. Kao vjernica navodila sam primjer razlike između abortusa i neke krađe. Mislim da je vredniji ljudski život od svega, jer čovjek je Božje stvorenje, načinjen na njegovu sliku i priliku. Molim vas da mi vi odgovorite na to pitanje.

Ivana, Sarajevo

Velika je razlika među grijesima i u njihovoj težini, i to sigurno svi vi, sudionici rasprave znadete, samo ste se možda posvetili više raspravi o tome može li biti »razlike« u težini (ili važnosti) neke Božje zapovijedi, a manje pak samoj činjenici o razlici među grijesima. Sveto pismo, koje svatko od Vas čita, daje nam više popisa. Tako, na primjer, Poslanica Galaćanima suprotstavlja djela tijela plodovima Duha: »A očita su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstvo, svađa, ljubomor, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično. Unaprijed vam kažem, kao što vam već rekoh: koji takvo što čine, kraljevstva Božjega neće baštiniti« (Gal 5, 19-21). Kao što znate, grijehe možemo razlikovati po njihovu objektu (predmetu), kao što je to slučaj sa svakim ljudskim činom, ili prema krepostima kojima se suprotstavljaju. Jednako tako, grijehe možemo podijeliti i prema tome odnose li se na Boga, bližnjega ili nas same; mogu se dijeliti na duhovne i tjelesne grijehe; na grijehe misli, riječi, djela ili propusta. Crkva svojim učenjem kaže da je prikladno grijehe prosuđivati upravo po njihovoj težini (KKC 1846ss). Razlikovanje između smrtnoga i lakoga grijeha vidimo već u Svetom pismu, a nametnulo se u crkvenoj predaji. Također znamo da takvo razlikovanje potvrđuje i ljudsko iskustvo, što je vidljivo i iz Vašega pisma i iz Vašega jasno izraženoga stava da nisu svi grijesi, niti mogu biti, jednako teški. Smrtni grijeh u čovjekovu srcu razara ljubav teškom povredom Božjega zakona. On čovjeka odvraća od Boga koji je njegova posljednja svrha i blaženstvo, te »na njegovo mjesto« stavlja niže dobro. Laki grijeh ne uništava ljubav, premda je vrijeđa i ranjava. Kad se čovjekova volja usmjeri prema nečemu što se po sebi protivi ljubavi, po kojoj se čovjek usmjerava prema konačnoj svrsi, grijeh je zbog svog objekta (predmeta) smrtan, bio on protiv ljubavi prema Bogu - kao što je psovka, krivokletstvo i slično, ili protiv ljubavi prema bližnjemu - kao što je ubojstvo, preljub i slično. Nekad se pak volja grešnikova usmjerava na ono što u sebi sadrži neki nered, ali se ipak ne protivi ljubavi prema Bogu i bližnjemu, kao što su isprazne stvari, neumjesni smijeh i slično. Takve stvari su laki grijesi. Da neki grijeh bude smrtan, istodobno se traže tri uvjeta: »Smrtni je grijeh onaj kojemu je objekt teška stvar, a učinjen je pri punoj svijesti i slobodnim pristankom«, piše papa Ivan Pavao II. u svojoj apostolskoj pobudnici »Pomirenje i pokora« (br. 17), gdje nastavlja: »Valja pridodati (...) da su neki grijesi unutarnje, sami po sebi, teški i smrtni s obzirom na svoju težinu. Postoje, naime, čini koji po sebi samima i u sebi samima, neovisno o okolnostima, nisu nikad dopustivi, zbog samoga njihovog predmeta. Ukoliko su ti čini počinjeni s dovoljno svijesti i slobode, oni su uvijek teški prijestupi.« Tešku stvar ili »tešku materiju« pobliže određuje Deset zapovijedi, prema Isusovu odgovoru mladiću: »Ne ubij, ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Ne otmi! Poštuj oca i majku!« (Mk 10, 19). Težina grijeha je veća ili manja, i tu je - da tako kažemo - crkveni nauk »na Vašoj strani«: ubojstvo je veće od krađe. Treba voditi računa, preporučuje Katekizam, i o svojstvu povrijeđenih osoba: nasilje nad roditeljima po sebi je veće od nasilja nad strancem. No, niti lakim grijesima ne smijemo pridavati »malu važnost«. Jer, mnoge lake stvari stavljene zajedno čine jednu tešku; mnogo kapljica vode pune rijeku, kao što i puno zrnaca skupa čine hrpu. To znači da grijeh povlači za sobom grijeh, a ponavljanjem istih čina rađa se mana. Iz nje proizlaze izopačena nagnuća koja zasljepljuju savjest i iskrivljuju konkretne sudove o dobru i zlu. Mane su povezane uz glavne grijehe, koji se zovu tako jer rađaju druge grijehe, druge mane: oholost, škrtost (lakomost), zavist, srdžba, bludnost, neumjerenost u jelu i piću, lijenost ili nehaj. Katehetska tradicija podsjeća da postoje i grijesi »koji vapiju u nebo«: krv Abelova, sodomski grijeh, jauk potlačenog naroda u Egiptu, jauk stranca, udovice i sirote, te nepravda prema nezaposlenom radniku. »No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga« (Mk 3, 29). Božje milosrđe ne pozna granica, »ali tko namjerno odbaci prihvatiti ga pokajanjem, odbacuje oproštenje vlastitih grijeha i spasenje što ga Duh Sveti nudi. Takvo otvrdnuće može dovesti do konačnog nepokajanja i vječne propasti« (KKC 1864). Kada govorimo o Deset zapovijedi, onda znamo da izriču zahtjeve ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Prve tri se odnose ponajprije na ljubav prema Bogu, a ostalih sedam na ljubav prema bližnjemu. No, one su »nerazdruživa cjelina«; svaka upućuje na svaku drugu i na sve skupa; one se međusobno uvjetuju. Štoviše, i osvjetljavaju pa tvore cjelinu - pa »prekršiti jednu zapovijed, znači povrijediti sve ostale. Ne može se poštivati druge ljude, a da se ne blagoslivlja njihov Stvoritelj. Ne može se klanjati Bogu, a da se ne ljube svi ljudi, koji su njegova stvorenja« (KKC 2069). Budući da izriču osnovne čovjekove dužnosti prema Bogu i bližnjemu, Deset zapovijedi u svom bitnom sadržaju objavljuju teške obveze. One su u biti nepromjenjive, i obvezuju uvijek i svagdje. Posluh zapovijedima obuhvaća i obveze koje su, po sebi, lake. Tako naprimjer uvreda nanesena riječima zabranjena je petom zapovijedi, ali neće biti teški grijeh, osim zbog okolnosti ili nakane onoga koji je nanosi.

Glas Koncila, broj 4 (1544), 25.1.2004.