Čitajući jedan članak na internetu, pročitao sam izjavu jednoga
kardinala da su homoseksualci Božji otpad. Mislite li da su to ipak malo
pregrube riječi, dok s druge strane ljubljanski nadbiskup veli da to
nije grijeh, ali je grijeh prakticirati homoseksualnost. Zar je
homoseksualnost zaista grijeh u rangu s hotimičnim ubojstvom?
Čitatelj iz Rijeke
Možda bi bilo dobro da ste nam napisali i na kojoj ste internetskoj
stranici našli tu navodnu izjavu »jednoga kardinala« i njegovo ime, pa
bismo onda mogli i o njoj konkretnije govoriti jer bismo sami
provjerili. Ne da bismo provjerili istinitost Vaše tvrdnje, već da bismo
sami pokušali naći izvornu, originalnu izjavu toga »jednoga kardinala«,
te Vam onda o njoj nešto i napisali. Temu ne želimo skretati na
vjerodostojnost medija na kojem ste ovo pročitali, no ipak razmislite o
istinoljubivosti te internetske stranice.
Ovako, pak, slobodno možemo reći da takvu izjavu nijedan kardinal
Katoličke Crkve ne bi u javnosti dao i da je jamačno pogrešno prenesen,
ili je prevoditelj na hrvatski jezik bio - loš. U to smo sigurni iz više
razloga, a ne zato što i kardinali - kao ljudi - ne bi mogli
pogriješiti, nego zato što su kardinali svećenici i biskupi koji - po
samoj naravi svoje službe - itekako dobro poznaju spolni nauk Crkve, pa i
onaj o osobama istospolnoga usmjerenja, kako se danas, u određenim
krugovima, govori o osobama homoseksualnih sklonosti. Zato je točno ono
što je rekao nadbiskup ljubljanski: homoseksualnost nije grijeh, ali
prakticiranje te spolne sklonosti jest.
Homoseksualnost, naime, označava »odnose između muškaraca ili žena koji
osjećaju spolnu privlačnost, isključivu ili pretežitu, prema osobama
istoga spola« (KKC 2357). Kroz stoljeća, homoseksualnost se očitovala u
vrlo različitim oblicima i u različitim kulturama, pa ne predstavlja
»novost« našega doba. Njezin psihički nastanak ostaje velikim dijelom,
tumači crkveni nauk, neprotumačiv. No, Crkva se oslanja na Sveto pismo,
koje ih prikazuje kao teško izopačenje (v. Post 19, 1-29; Rim 1, 24-27; 1
Kor 6, 10; 1 Tim 1, 10). Crkvena tradicija uvijek je tvrdila da su
homoseksualni čini u sebi neuredni, piše u izjavi Zbora za nauk vjere
»Persona humana« (PH 8), koja govori upravo o nauku vjeru o nekim
pitanjima spolne (seksualne) etike. U toj se izjavi upozorava da su
danas neki, polazeći od zapažanja psihološke naravi, počeli popustljivo
suditi, ili čak posve opravdavati homoseksualne odnose nekih osoba. Oni
među homoseksualcima razlikuju - i čini se ne bez razloga, spominje
izjava - one čija je sklonost prolazna, ili barem nije neizlječiva, jer
je plod lošeg odgoja, nedostatka normalnoga seksualnog razvoja, navike,
zlih primjera i drugih sličnih uzroka, i homoseksualce koji su
jednostavno takvi zbog neke vrsti »urođene sklonosti ili bolesne
konstitucije za koju se smatra da je neizlječiva«.
Što se pripadnika ove druge skupine tiče, neki zaključuju da je njihova
sklonost u toj stvari tako naravna da bi valjalo smatrati kako ona, bar
što se njih tiče, opravdava homoseksualne odnose unutar »iskrene
zajednice života i ljubavi, slične braku, ukoliko se takvi osjećaju
nesposobnima za život u samoći«. Bez obzira na takvo mišljenje, izjava
jasno ističe da, kada je riječ o pastoralnome djelovanju, takve
homoseksualce »valja prihvatiti s razumijevanjem«, te ih podupirati -
ali s jasnom nadom: da će nadvladati svoje osobne teškoće i svoju
društvenu neprilagođenost. O njihovoj krivnji valja prosuđivati
razborito, upozorava izjava. Ne smije se, međutim, primijeniti nikakav
pastoralni postupak koji bi im pružao moralno opravdanje, zato što bi ti
čini bili u skladu s njihovim stanjem.
Prema objektivnom moralnom redu, čini u homoseksualnim odnosima lišeni
su bitnog i nenadomjestivog cilja. Sveto pismo osuđuje ih kao tešku
izopačenost i čak ih prikazuje kao kobnu posljedicu napuštanja Boga.
Možda je taj kardinal, kojega spominjete bez imena, rekao da su
homoseksualci »napustili Boga«, da su »otpali od Boga« - a ne da su
otpad Božji. Crkva na temelju stavova iz Svetoga pisma kaže da se ne
može zaključiti da su svi koji »zbog te nastranosti trpe za nju i osobno
odgovorni, već se time zapravo kaže da su homoseksualni čini u svojoj
biti neuredni i da se ni u kojem slučaju ne smiju odobriti« (PH 8).
Homoseksualni spolni čini protive se naravnom zakonu, te spolni čin
zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne
komplementarnosti. Istina je, jednako tako, da određeni broj muškaraca i
žena pokazuju duboke homoseksualne težnje. Ne biraju oni svoje
homoseksualno stanje; ono za većinu njih predstavlja kušnju. Zato ih -
ističe Crkva - treba prihvaćati s poštivanjem, suosjećanjem i
obazrivošću. Izbjegavati se mora prema njima svaki znak nepravedne
diskriminacije. Te su osobe »pozvane da u svom životu ostvare Božju
volju, i ako su kršćani, da sa žrtvom Gospodinova Križa sjedine
poteškoće koje mogu susresti uslijed svojega stanja« (KKC 2357).
Homoseksualne osobe pozvane su - na čistoću. Krepostima ovladavanja
sobom, »odgojiteljicama nutarnje slobode«, kadšto uz potporu nesebična
prijateljstva, molitvom i sakramentalnom milošću, one se mogu i moraju,
postupno i odlučno, približiti kršćanskom savršenstvu. Jer, spolnost je
usmjerena k supružničkoj ljubavi između muškarca i žene, i nikako
drukčije, a u braku intimna tjelesnost supružnika postaje znak i zalog
duhovnog zajedništva.
Glas Koncila, broj 20 (1612), 15.5.2005.
Nema komentara:
Objavi komentar