Nedavno su neki španjolski biskupi izjavili da bi upotreba kondoma u
nekim sasvim specijalnim slučajevima, kad se radi o sprečavanju zaraze
partnera AIDS-om, mogla biti od Crkve dopuštena, no Vatikan je brzo
reagirao i to mišljenje beziznimno osudio.
Na Hrvatskoj televiziji, u jednoj emisiji 23. siječnja, tri naša vrla
političara također su govorila o toj temi, naravno odobravajući upotrebu
kondoma, i pri tome malo i bockali Crkvu neka se bavi svojim poslovima,
tj. »drži se sakristije«.
Razmišljajući o toj temi, meni se čini da bi ipak - u sasvim iznimnim
slučajevima - upotreba kondoma mogla biti od Crkve dopuštena. Evo dva
takva primjera:
1. Muž i žena žive u skladnome kršćanskom braku. Jedan od njih se zarazi
AIDS-om. Za ovu diskusiju je svejedno kako se zarazio, na grešni način,
spolnim odnosom izvan braka, ili »bezgrešno«, npr. nekom injekcijom ili
slično. I što sada da rade? Da se zauvijek odreknu spolnih odnosa i
žive kao brat i sestra? Većini ljudi to ne bi bilo moguće.
2. Muž i žena žive u skladnome kršćanskom braku, i imaju već više djece.
No, oni su vrlo siromašni, životare u velikoj bijedi, i svako daljnje
dijete samo bi povećalo tu bijedu. Bi li se i oni morali odreći spolnog
života i živjeti kao brat i sestra?
N. Š., Zagreb
Hrvatski mediji, po običaju željni senzacionalizma, loše su prenijeli
mišljenje jednoga crkvenog predstavnika - a ne španjolskih biskupa -
kako pišete. Ni on, ni bilo tko drugi iz crkvenih vrhova u Španjolskoj
nije zastupao upotrebu kondoma, već se uključio u rasprave koje sve
liberalnija španjolska vlada nameće u tamošnjem, tradicionalno
katoličkome društvu. Ni Vatikan, stoga, nije trebao ništa osuđivati, već
je - kako je krenula rasprava u javnosti - samo ponovio stajališta
katoličkoga moralnog nauka. Emisiju, pak, na Hrvatskoj televiziji koju
spominjete nismo vidjeli, pa nam ju je nemoguće komentirati. Prema onome
što pišete, ipak, čini nam se poraznim da političari, sudionici
emisije, još uvijek nisu izišli iz uskoga kruga ideološke matrice govora
o Crkvi i ne žele prihvatiti neoborivu činjenicu da je Crkva punopravni
sudionik javne rasprave, da je partner na brojnim društvenim područjima
i da uvijek, pa i u ovoj raspravi, stoji na strani čovjeka. Put Crkve
je čovjek, i ona se u svim kontekstima zauzima za njegovo dobro, pa je
»bockati« da se bavi svojim poslovima znači zapravo očitovati
nerazumijevanje i potpuno nepoznavanje samoga crkvenog ustroja i
njezinoga pastoralnog djelovanja.
Što se tiče »iznimnih slučajeva« koje spominjete, oba - a posebno prvi -
graniče s apsurdnim, zapravo Vašim proturječnim tvrdnjama. Kako bi se
netko, pitamo se, tko živi »u skladnome kršćanskom braku« mogao zaraziti
AIDS-om »na grešni način, spolnim odnosom izvan braka«? Je li riječ o
»skladnome braku« ili bračnoj prijevari? Gdje bi tu, onda - ako je
prijevara posrijedi - bilo mjesto tome »skladu« i tome »kršćanskome«? Mi
je ne vidimo. Što se drugoga dijela toga prvog primjera tiče, kao i
drugoga primjera, Crkva se u svojim dokumentima koji se bave bračnim
životom i prenošenjem života u njemu - od enciklike »Humanae vitae« pa
do novijih dokumenata poput »Ljudska spolnost. Istina i značenje« -
uvijek zauzima za odgovorno roditeljstvo. Na prvo mjesto bračnih
vrijednosti stavlja ljubav, to jest posebnu, isključivu i nerazrješivu
sakramentalnu povezanost supružnika, a jednakim dobrom braka smatra i
otvorenost novim životima, koji se iz te ljubavi rađaju. Protiveći se
upotrebi kondoma, Crkva naučava da svaki vjernik treba razmisliti o
svome odgovornom roditeljstvu, te da u skladu s prirodnim i božanskim
moralnim zakonom živi svoju bračnu ljubav. Dakako da bi, u slučaju da se
jedno od supružnika zarazi slučajno AIDS-om injekcijom ili pak
transfuzijom, bilo teško živjeti s tom spoznajom i odreći se spolnih
odnosa u braku. No, ljubav i nježnost u braku mogu se izražavati i
izražavaju se i na druge - isključivo braku - svojstvene načine. Ni to
ne smijemo zaboraviti, kako bismo spolnost u sebi i u drugima gledali
doista u svjetlu istine i cjelovitoga shvaćanja čovjeka.
Razumijevanje čovjekove spolnosti uvelike ovisi o tome kako gledamo na
ljudsko tijelo i o tome u kakvu ga vezu stavljamo s cjelinom ljudske
komunikacije. Kao dar Boga Stvoritelja, obnovljena od Otkupitelja,
spolnost je poruka što nam je upućuje Bog kroz ljubav. I ona je jedan od
bitnih sadržaja cjelokupnoga govora i njegove istine. Naše tijelo ima
svoj seksualni govor, svoj način priopćavanja smisla i ciljeva. Napose
njegova seksualna dimenzija traži odnos s drugim, obraća se drugome i
govori - kako njemu, tako i njoj. Govor tijela, koji je govor ljubavi,
ima udjela u misteriju Očeve Riječi koja udahnjuje ljubav. Zato nije
potrebno isticati u prvi plan norme, već tražiti njihov smisao. To
vrijedi i za seksualni »govor« između muža i žene. Njegova oslobađajuća
istina zavisi od toga koliko su istiniti i dostojni povjerenja njihovi
izrazi ljubavi, od toga koliko su otvoreni za dar što im ga drugi u svom
altruizmu pruža, od toga kako su pažljivi prema poruci što je predaju i
prema poruci što je primaju. Ljudski govor doseže vrhunac kad u savezu
ljubavi jedna osoba izražava sebe drugoj. Ljudska seksualnost, ukoliko
je upravo ljudska, traži riječ koja odgovara njezinu smislu. To se u
punoj mjeri događa jedino ako se muž i žena međusobno priopćuju svom
svojom stvarnošću, ako nedvosmisleno potvrđuju da jedno drugome
pripadaju ili jedno za drugo žive. Bračni seksualni odnos važan je za
ljubav, ali nije u strogom smislu bitan. Ljubav zahtijeva izraze koji su
u određenoj situaciji mogući, iskreni i prikladni. Stoga bračna ljubav
ne potiskuje naravne vrijednosti, ali ih pročišćuje i integrira, a
istinitost ljubavi supružnicima donosi vjernost, slogu, radost i
ozdravljenje. Norme na ovome području izviru iz samoga smisla ljubavi, a
ne obratno.
Glas Koncila, broj 6 (1598), 6.2.2005.
Nema komentara:
Objavi komentar