Pročitao sam jedan članak gdje između ostalog piše: »Dužni ste se
brinuti za njegovo tjelesno, duševno i duhovno zdravlje.« Zamolio bih
vas da mi odgovorite: Ima li svaki čovjek osim tijela i duše i duh? Ili
je duša jednako ono što je i duh. Je li duša bitno odijeljena od duha?
Koja je razlika između duše i duha? Dobiva li čovjek od samog začeća
dušu i duh? Što se događa nakon smrti s dušom, a što s duhom?
Vaš čitatelj
Katekizam Katoličke Crkve o čovjeku govori doista biranim riječima:
»Svojom otvorenošću prema istini i ljepoti, svojim smislom za moralno
dobro, svojom slobodom i glasom svoje savjesti, svojom čežnjom za
beskonačnim i za srećom čovjek postavlja pitanja o Božjoj opstojnosti. U
svemu tome on zamjećuje znakove vlastite duhovne duše. ...čovjekova
duša može imati svoje porijeklo samo u Bogu« (KKC 33).
Doista, kako je vidljivo iz Svetoga pisma, iz Knjige Postanka (Post 1,
27): »Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori,
muško i žensko stvori ih.« Po samome božanskome planu stvaranja, jasno
je da čovjek zauzima jedinstveno mjesto u stvorenju: on je »na sliku
Božju«; u svojoj naravi ujedinjuje duhovni i tvarni svijet; stvoren je
kao »muško i žensko«, a Bog ga je utemeljio u svom prijateljstvu. Čovjek
je »jedino stvorenje što ga je radi njega samoga Bog htio«, on je
jedini pozvan da spoznajom i ljubavlju dijeli Božji život. A budući da
je na sliku Božju, čovjek kao pojedinac ima dostojanstvo osobe: »on nije
tek nešto, nego netko«. Za toga čovjeka Bog nije poštedio ni svoga
jedinorođenog Sina: »Zaista, samo u tajni utjelovljene Riječi
rasvjetljuje se istinski čovjekova tajna: Sveti nas Pavao uči da su dva
čovjeka na početku ljudskoga roda: Adam i Krist... Prvi Adam, kaže on,
stvoren je kao ljudsko biće koje je primilo život; posljednji je duhovno
biće koje daje život. Prvi je stvoren od posljednjega od kojega je
primio dušu koja ga oživljava... Drugi je Adam utisnuo svoju sliku u
prvog Adama kad ga je oblikovao. Zato je kasnije uzeo njegovu narav i
ime da ne dopusti da propadne ono što je on na svoju sliku načinio. Jest
prvi Adam, jest posljednji Adam: prvi ima početak, posljednji nema
svršetka. Upravo ovaj posljednji je uistinu prvi, kao što sam reče: 'Ja
sam Prvi i Posljednji'« (KKC 359).
Sljedeći broj Katekizma pomaže u odgovoru na Vaše pitanje te ističe kako
je zbog zajedničkoga podrijetla ljudski rod jedinstven: Bog »od jednoga
sazda cijeli ljudski rod« (Dj 17,26): Divno nas viđenje potiče da
razmatramo ljudski rod u jedinstvu njegova porijekla u Bogu...; u
jedinstvu njegove naravi koja je u svih jednako sastavljena od tvarnog
tijela i duhovne duše.
Čovjek ili ljudska osoba, stvorena dakle na sliku Božju, biće je koje je
u isti mah i tjelesno i duhovno. Biblijski izvještaj tu stvarnost
izražava, kao što Vam je poznato, simboličkim jezikom i rječnikom te
ističe da je »Bog napravio čovjeka od praha zemaljskog te mu u nosnice
udahnuo dah života; tako postade čovjek živa duša« (Post 2, 7). Bog je
dakle htio cijeloga čovjeka kao takvoga. U Svetome pismu riječ »duša«
često označuje ljudski život (usp. KKC 363) ili cijelu ljudsku osobu.
Ali označuje i ono najnutarnjije u čovjeku i što je u njemu najvrednije,
ono po čemu je posebno slika Božja: »duša« znači »duhovno počelo« u
čovjeku. Ljudsko pak »tijelo« ima udjela u dostojanstvu »slike Božje«:
»ono je ljudsko upravo zato što je oživljeno duhovnom dušom, i sva
ljudska osoba određena je da postane, u Tijelu Kristovu, Hramom Duha:
Čovjek, tijelom i dušom jedan, po samoj svojoj tjelesnosti jest zbir
osnova tvarnoga svijeta, tako da oni po čovjeku dosižu svoj vrhunac i
podižu glas da slobodno slave Stvoritelja. Stoga čovjeku nije dopušteno
da prezire tjelesni život. Naprotiv, on svoje tijelo mora smatrati
dobrim i vrijednim časti kao od Boga stvorenim i određenim da uskrsne u
posljednji dan« (KKC 364).
To jedinstvo duše i tijela tako je duboko da se duša mora smatrati
»formom« tijela, tj. zahvaljujući duhovnoj duši tijelo sastavljeno od
tvari jedno je i živo ljudsko tijelo. »Duh i tvar u čovjeku nisu dvije
združene naravi, nego njihova povezanost tvori jednu jedinu narav«, a
Crkva uči da Bog svaku duhovnu dušu neposredno stvara, da dušu ne
»proizvode« roditelji i da je duša besmrtna, o čemu pitate u dijelu
pitanja. Duša ne propada kad se tijelo odvaja smrću i ponovno će se
ujediniti s tijelom u konačnom uskrsnuću. Katkad se - i tu je dijelom i
bit odgovora na Vaše pitanje - pravi razlika između duše i duha. Tako
sveti Pavao moli da se naše »cijelo biće - duh i duša i tijelo« - sačuva
besprijekornim, savršenim za Dolazak Gospodina našega Isusa Krista (1
Sol 5, 23). Bitno je i ključno za vjernika znati i zapamtiti da Crkva
uči kako to razlikovanje ne uvodi dvojstva u dušu. »Duh« znači da je
čovjek od svojega stvaranja određen za svoju nadnaravnu svrhu, i da je
njegova duša sposobna da po čistom daru bude uzdignuta u zajedništvo s
Bogom.
Po smrti, dijeljenjem duše i tijela, tijelo se čovjekovo raspada, dok mu
duša ide u susret Bogu, čekajući da se ponovno sjedini sa svojim
proslavljenim tijelom. »Bog će svojom svemoću povratiti konačno
napokvarljiv život našim tijelima sjedinjujući ih s našim dušama, snagom
Isusova uskrsnuća« (KKC 997). Krist - čije usrksnuće slavimo svake
nedjelje, na poseban način ove, uskrsne - uskrsnuo je sa svojim tijelom.
Tako će isto u njemu »svi uskrsnuti sa svojim vlastitim tijelima, koja
sada imaju«; samo će to tijelo biti preobraženo u slavno tijelo, »u
tijelo duhovno«. »Kako« će to biti nadilazi čovjekovu maštu i shvaćanje;
može se dokučiti samo vjerom. »Ali već sudjelovanje u euharistiji daje
nam predokus preobraženja našega tijela po Kristu« (KKC 1000).
Glas Koncila, Broj 12 (1761), USKRS, 2008.
Nema komentara:
Objavi komentar