Kako vidite po ovome papiru na kojem pišem, znajte da nemam malo godina
jer sam ga sačuvala iz svog ureda u kojemu sam radila. Ono je bilo ludo
doba na svoj način, a ovo je isto ludo doba na ovaj sadašnji način.
Katolik sam i vjernik svom dušom i tijelom i potječem iz takve obitelji.
Onda nije bilo vjeronauka u školi, ali ga je bilo kod kuće. Dok sam
bila dijete od 10 do 12 godina, hodala sam u crkvu, ali kasnije ne: zbog
škole, a kasnije i zbog posla. U mom životu postoji jedna praznina što
se tiče odlazaka na misna slavlja i crkvene proslave, ali moje srce i
duša ostali su vjerni i Bogu i Crkvi. Tako sam danas slobodan čovjek.
Hvala Bogu.
Danas svijet ide naprijed s idejama i tehnologijama. Mislim da tu Crkva
zaostaje, iako danas ima slobodne ruke i više sredstava nego prije.
Skoro sam svaki dan u crkvi, pa mi smetaju sve one »škrabice«, a osobito
nedjeljom sakupljanje novca od vjernika do vjernika.
Ali, ima nešto što me strašno smeta i zgražam se nad tim postupkom otkad
ja pamtim, a imam 70 godina. Ne znam kako da nazovem posudu koja
uglavnom stoji na ulazu u crkvu, u njoj se nalazi sveta voda. Naš
kršćanski običaj je da svatko kod dolaska umoči prste u tu vodu i
prekriži se. Nemam ništa protiv toga običaja, a još manje protiv svete
vode, ali imam primjedbu da svi prsti nisu dovoljno čisti. Što zapravo
hoću reći: danas vladaju razne bolesti, a među njima i neizlječive. Zar
među crkvenim ili civilnim stručnjacima ne postoji netko tko bi izmislio
(ili već nešto postoji, pa je možda skupo) nešto, ne modernije nego
svrhovitije. Mislim da sam u pravu, da i u Crkvi treba mijenjati neke
stvari, ne šepati nego kročiti ukorak s vremenom. Ako mislite da sam
preoštra, ovo pismo ne trebate objaviti, ali bih svakako željela da ga
netko pročita.
Čitateljica B. M.
Svi se vjernici ne bi složili s Vašim stavovima u svemu, ali jamačno
neki dijele neka Vaša razmišljanja. Što se skupljanja novca u crkvi za
vrijeme mise ili preko »škrabica« tiče, mislimo da je potrebno
podsjetiti da je milostinja koja se skuplja za vrijeme mise dio
žrtvenoga dara u koji se vjernici tako uključuju. Osim toga, potrebno je
istaknuti da svaki član Crkve, koji osjeća s Crkvom i potrebama drugih
ljudi u svijetu, prema vlastitim mogućnostima pridonosi i za crkvene
potrebe. Svaka župa prikupljenim novcem ne samo da financira svoje
redovito uzdržavanje već pomaže i drugima koji imaju manje: siromašnima i
potrebnima. Nekada to i nije vidljivo »na prvi pogled« jer Crkva -
posebno u župnim zajednicama - kada pomaže drugima ne ide s »fanfarama«
nego u evanđeoskoj poniznosti, onako kako je učio Isus: Neka ti ne zna
ljevica, što čini desnica...
A umakanje prstiju u posvećenu vodu kod ulaska u crkvu i činjenje znaka
križa ipak nije razlog za »alarmizam«, premda vjernicima svećenici znaju
preporučiti da kod toga budu dostojanstveni te da ne moče »cijelu
ruku«, već vrške prstiju kojima čine znak križa. Možda je Vaš strah od
prijenosa zareze preko te blagoslovljene vode ipak pretjeran jer dosad
nije nigdje zabilježeno da bi se itko na taj način zarazio. A voda u
kontekstu kršćanskoga bogoslužja i kršćanskoga živoga - od krsta do
posljednjega škropljenja - za kršćanina je znak Krista, vrela one žive
vode koja je provrela iz njegova probodenog boka.
Glas Koncila, broj 48 (1745), 2.12.2007.
Nema komentara:
Objavi komentar