Prije nekoliko dana postavio sam jedno pitanje na koje sam molio
odgovor, jer me doista zanima, ali kako još nema odgovora, ponovit ću
pitanje. Znam da je pitanje moralno vrlo teško, i upravo zato me zanima
što bi bilo ispravno.
Naime, često u literaturi ili TV-u (konkretno, »Čarolija«) nailazim na
slučaj da udana žena počini grijeh preljuba i pokaje se. Međutim, trudna
je. Što bi sad bilo ispravno s kršćanskog stajališta: priznati mužu
(mora li on tada prihvatiti dijete i ostati u braku (jer brak je
nerazvediv!) ili zatajiti mužu da dijete nije njegovo?
Slučaj je vrlo delikatan, a molim vas za odgovor jer nas nekoliko (a svi smo vjernici, katolici) ima različito mišljenje.
Mihael
Na Vaša pitanja puno je lakše odgovarati kad ih postavljate potaknuti
literaturom, TV-serijom ili na temelju razgovora u prijateljskom krugu
nego da ih postavljate iz životne stvarnosti koja redovito ima dodatne
važne i nezaobilazne elemente o kojima bi trebalo voditi računa. Stoga
je i ovaj odgovor načelan i obvezivao bi vjernike koji to zaista jesu,
premda je malo vjerojatno da bi se stvarno pravim vjernicima nešto takvo
u braku moglo dogoditi.
Pravi vjernik zna da zahvaljujući Božjoj ljubavi i Božjoj pomoći ima
izlaza iz svakoga grijeha, grešnoga stanja ili zla. Stoga bi i muž i
žena koji bi se našli u situaciji o kojoj pišete prvo trebali stati pred
Boga i u molitvenom osluškivanju doći do jasnoće što im je dalje
činiti. Osoba koja počini preljub, bez obzira bio to suprug ili supruga,
kao pravi vjernik ili vjernica prvo spoznaje težinu zla koje je
počinila, odlučuje ne činiti ga više, iskreno se kaje pred Bogom za taj
čin i odlučuje kako će nadoknaditi štetu i nepravdu koju je učinila svom
bračnom partneru.
Ako bi to bila jednokratna slabost za koju drugi bračni partner nikako
ne bio mogao saznati, onda bi osoba koja bi učinila preljub trebala
veoma odgovorno promisliti hoće li ili ne će o tome obavještavati
bračnoga partnera, ali bi trebala svjesno u bračnu zajednicu unositi
puno više ljubavi, spremnosti na žrtvu, strpljenja, jer je počinila
poslije nevjere i ubojstva najteži grijeh.
Ako bi pak makar jednokratna slabost mogla ili morala postati poznata
drugom bračnom partneru, onda je bolje da osoba koja je pogriješila sama
to kaže bračnom partneru te zamoli oproštenje, obeća da neće više to
ponoviti i da će u izgradnju zajedničkoga bračnog života ulagati još
više. Oštećeni bračni partner, bez obzira bio to suprug ili supruga, kao
pravi vjernik dužan je prihvatiti ispriku, oprostiti i dati novu
priliku za izgradnju bračnoga zajedništva. Pravi vjernik zna da je
obveza opraštanja jedan od najozbiljnijih Isusovih zahtjeva te da je
Isus vezao Božje oproštenje uz prethodno ljudsko oproštenje - kako
molimo u Očenašu: »Otpusti nam duge naše kako mi otpuštamo dužnicima
našim.«
Ako bi posljedica preljuba supruge bila njezina trudnoća, kao prava
vjernica, trebala bi postupiti kao svaki vjernik u tom grijehu kako je
gore navedeno, a trebala bi i reći suprugu istinu da je trudna s drugim
muškarcem. Kao prava vjernica, bez obzira na preljub, trebala bi začeto
dijete prihvatiti, zavoljeti i roditi, pa i pod cijenu da dođe do
rastave sa suprugom. Kao prava vjernica također bi trebala zamoliti
supruga za oproštenje, uvjeriti ga da je svjesna težine svoga čina za
njihovu bračnu zajednicu, obećati mu da to nikada više neće ponoviti i
da će sve učiniti što joj je u moći da njihovo bračno zajedništvo zbog
toga čina ne trpi.
Trudnoća iz preljuba svakako bi bila iznimno teška kušnja za supruga i
on bi, ukoliko je stvarno pravi vjernik, trebao biti spreman oprostiti,
prihvatiti suprugu i dijete, i nastaviti izgrađivati bračno zajedništvo i
dobro proširene obitelji. No moguće je da se neki suprug, unatoč svojoj
vjeri i iskrenim pokušajima, ne bi mogao pomiriti s novonastalom
situacijom te ne bi mogao a da ne prekine dotadašnje bračno zajedništvo.
I takav suprug, ukoliko je vjernik, morao bi oprostiti supruzi i
nastaviti živjeti odvojeno od supruge, ali svjestan da njihov ženidbeni
vez pred Bogom i Crkvom traje i dalje i da ga obvezuje i dalje.
Evo što o postupanju u slučaju preljuba kaže Zakonik kanonskoga prava:
»Iako se usrdno preporučuje da ženidbeni drug, potaknut kršćanskom
ljubavlju i zauzet za dobro obitelji, ne uskrati oproštenje
preljubničkoj stranci i ne prekine ženidbeni život, ipak, ako joj
izričito ili prešutno ne oprosti prijestup, ima pravo prekinuti
zajednički ženidbeni život, osim ako je pristao na preljub ili mu dao
povoda ili i sam počinio preljub. Prešutno se oproštenje ima ako je
nedužni ženidbeni drug, pošto je doznao za preljub, svojevoljno s
bračnim osjećajem općio s drugim ženidbenim drugom; oproštenje se
pretpostavlja ako je tijekom šest mjeseci sačuvao zajednički život i
nije se utekao crkvenoj ili građanskoj vlasti. Ako je nedužni ženidbeni
drug svojevoljno prekinuo zajednički ženidbeni život, neka u roku od
šest mjeseci pokrene parnicu za rastavu kod mjerodavne crkvene vlasti
koja, pošto razmotri sve okolnosti, neka prosudi može li se nedužni
ženidbeni drug navesti da oprosti prijestup i da trajno ne produži
rastavu.«
Kad Zakonik kanonskoga prava govori o rastavi, onda pod tim
podrazumijeva prekid zajedničkoga ženidbenog života, ali ne i prekid
ženidbenog veza koji je nerazrješiv. Stoga bi suprug koji bi izabrao
prekid zajedničkoga života kao vjernik bio pozvan da ostane sam, da ne
ulazi u novu bračnu zajednicu, jer bi to za njega značilo ulazak u
grešno stanje te ne bi mogao, dokle god bi takvo grešno stanje trajalo,
dobiti odrješenje ni pristupiti pričesti osim u izvanrednim situacijama,
tj. životnim opasnostima.
Glas Koncila, Broj 33-34 (1677-1678), VELIKA GOSPA, 2006.
Nema komentara:
Objavi komentar