Možete li mi odgovoriti gdje je granica između dopuštenih i nedopuštenih
odnosa između muškarca i žene prije braka: je li dopušteno ljubljenje,
milovanje, vođenje ljubavi? Što je od toga dopušteno, a što je grijeh?
Hvala na odgovoru.
Čitatelj D. B.
Katolički moralni nauk jasno se i bez dvosmislenosti zauzima za
predbračnu čistoću. Kako je to činila jučer, tako to Crkva čini i danas,
bez obzira što se suočava sa snažnom propagandom koja obezvređuje
predbračnu čistoću, pa i s neskladom između proklamirane i življene
vjere samih svojih vjernika. Crkva je, dakako, svjesna da dio kršćana i
katolika koji su vjernici ili koji se smatraju katolicima ne živi niti
prihvaća moralno naučavanje Crkve u potpunosti. Ponekad je čak i
vidljivo kako određeni krugovi vrlo ružno govore o Crkvi, kada ona - ne
namećući već nudeći - iznese svoj nauk o tome vrlo osjetljivom pitanju.
Zapravo, htjeli to drugi priznati ili ne htjeli, Crkvi je u središtu
uvijek čovjek. I kada govori o braku, onda valja znati da je za Crkvu
brak nešto uzvišeno; on je sakrament. I kako ne može biti »sakramenta
prije sakramenta«, tako ne može biti niti nečega što bi bilo »imitacija«
braka, »brak prije braka«, pa Crkva ne može odobriti predbračni spolni
život dvoje mladih ljudi jer je za nju bračni čin pridržan - samo braku.
Oni koji misle da je Crkva u krivu, obično svoj stav brane razmišljanjem
da se mladi prije braka moraju i »spolno upoznati«, kako bi se (gotovo)
isključila mogućnost pogreške u odabiru bračnoga partnera. Time zapravo
jasno pokazuju da nisu do kraja razumjeli što je sakrament ženidbe koji
nastaje onim trenutkom kada mladenci u zajednici Crkve jedno drugome
obećaju vjernost »u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti« prema propisima
Crkve. Zato je jasno da predbračni odnosi nisu u skladu s Božjim naumom o
braku koji je potvrdio i usavršio Isus.
Katolička Crkva svoj nauk o braku svojim vjernicima ne tumači samo
sociološkim, psihološkim i drugim dokazima, već to čini u vjeri.
»'Dobro' koje si žele stupajući u predbračne odnose za katoličke
mladence svakako nije dobro nego zlo. Unatoč općem krivom mentalitetu
koji nas okružuje, katolički mladić i djevojka u vjeri će prihvatiti
objavu i na temelju te objave nepokolebljiv nauk Crkve«, podsjeća naš
moralist dr. Ivan Fuček. No, danas se i ljubav između dvoje mladih ljudi
previše često shvaća »ovozemaljski« i materijalistički i kao da nema
nikakvih drugih, dubljih vrijednosti koje nadilaze ovo naše »sada« i
»odmah«. Ako smijemo to reći, to nam se čini dijelom i iz Vašega pitanja
u kojemu gotovo da tražite da Vam se postavi »jasna granica«, pa je
mladima sve teže shvatiti da su objektivno pogriješili, jer subjektivno
smatraju da je njihovo ponašanje ispravno. Čak se opravdavaju i
riječima: »Pa mi se volimo.« No, što im ljubav konkretno znači?
Uključuje li ona sve one dimenzije koje su potrebne za zrelu ljubav koja
je spremna i na mnoge žrtve? Crkva je sa svojim naukom na strani takve
zrele ljubavi, na strani ljudske naravi i dostojanstva svakoga čovjeka.
Na strani onoga ravnovjesja koje predstavlja jedinstvo tjelesne i
duhovne osobe. A predbračni spolni život ne može poštivati ni ljudsku
narav, ni ljudsko dostojanstvo, pa ni to duhovno-tjelesno ravnovjesje.
U »hodanju« a priori je isključeno potpuno spolno darivanje pridržano
isključivo supružnicima. Smisao je »hodanja« dobro uzajamno upoznavanje
da bi se sa sigurnošću mogla donijeti iznimno važna životna odluku, a ne
»glumljenje« muža i žene kad još mladi ni objektivno ni subjektivno
nisu spremni do kraja preuzeti odgovornost jedno za drugo. Zato su
predbračni spolni odnosi grešni.
»Predbračni odnosi ponajčešće isključuju porod. Ono što se prikazuje kao
bračna ljubav ne može se, kao što bi inače moralo biti, produžiti u
očinsku i materinsku ljubav. Ako do poroda i dođe, bit će na štetu djece
jer neće imati ozračje sigurnosti u kojoj bi morala rasti i u njoj
pronalaziti putove i pomagala za svoje uključivanje u cjelinu društva«,
navodi se u dokumentu Zbora za nauk vjere o nekim pitanjima spolne etike
»Persona umana« (br. 7).
Crkva stoga uči da prava ljubav zna i čekati. Potiče da mladi, jedno u
drugome, pobuđuju i njeguju ideale. Voljena osoba i osoba koja voli te
ideale znaju poštivati i do njih držati. Moralni teolog Bernhard Häring
ističe da mladi ljudi, »što se više bliže ženidbi, osobito u vrijeme
zaruka, to više osjećaju potrebu da svoje osjećaje izražavaju vanjskim
znacima: poljupcima, zagrljajima, tjelesnim dodirima. To je proces
učenja i rast u zajedništvu«, ali on zahtijeva visok stupanj motivacije i
samokontrole. Moralna teologija praksu »pettinga« (za vrijeme kojega se
- kako kaže Häring - »orgazam navlaš traži«) - smatra moralno
neprihvatljivom. Dok je nježnost, kao takva, iskazivanje osjećaja u
poštovanju prema drugoj osobi, dotle »petting« sasvim lako prelazi u
zloporabu druge osobe za svoje vlastito zadovoljstvo. »Moramo biti
realisti i misliti na to što bi se dogodilo kad bi crkvena vlast i
moralisti naučavali da je za dopušteni spolni odnos dosta to da se dvoje
dobro poznaju, da su dovoljno zreli i da se međusobno ozbiljno
angažiraju«, upozorava Häring i dodaje: »Moramo biti hrabri u obrani
tradicionalne mudrosti, pa i onda kada naše riječi kucaju na uši svijeta
koji vjeruje u pravo na 'spolnu slobodu' i koji odbacuje društvenu
kontrolu i društvene norme nad stvarnošću koja je ipak - duboko
socijalna.« Pritom, dakako, taj veliki moralni teolog ne misli samo na
crkvenu »službenu« hijerarhiju već na sve vjernike. Posebno mlade, jer
se njih ta pitanja izravno najviše tiču i od njih se očekuje ne samo da
budu čuvari već i promicatelji kršćanskoga ideala predbračne čistoće,
koji je često u proturječju s današnjim mentalitetom.
Glas Koncila, broj 8 (1757), 24.2.2008.
Nema komentara:
Objavi komentar