Već neko vrijeme čitam vašu rubriku »naši razgovori« u Glasu Koncila, pa
sam poželjela i ja postaviti pitanje. Ono se tiče šeste Božje
zapovijedi: Ne sagriješi bludno. Zanima me je li grijeh ako gledaš neki
film ili seriju, pa se pojavi scena koja je nemoralna, ali ne traje
dugo? Moraš li kod ispovijedi reći i to? Isto tako, željela bih da mi
pojasnite samu zapovijed, jer mi je neugodno o tome razgovarati sa
svećenikom. Po prirodi sam stidljiva i o nekim stvarima ne mogu
razgovarati - u četiri oka - ni s kim, a kamoli sa svećenikom. Danas se
mnogi mladi ljudi hvale da »spavaju sa partnerom«, a ja mislim da je to
grijeh i da ga treba ispovjediti. Ali, ako je osobi neugodno je li onda
dovoljna ispovjediti se u tišini izravno Bogu, bez posrednika, tj.
ispovjednika:
Znam da je svećenik tu kao posrednik između Boga i mene, ali ...
Vaša čitateljica
Višeslojno je Vaše pitanje, i gotovo je nemoguće ‘taksativno’ pobrojiti i
onda odrediti sve ono što bi bilo grešno i spadalo pod šestu Božju
zapovijed, no jasno je da je bludnost kao konkretno ponašanje izvan
zakonitoga braka uvijek grešno izabrati, jer,njezin je izbor uvijek
nered volje, tj. moralno zlo. Ispričavamo se, stoga, sto će naš odgovor
zvučati možda »strogo katekizamski«, premda to ne smatramo nedostatkom.
Upravo Katekizam Katoličke Crkve kaže da je »bludnost neuredna želja ili
razuzdana naslada spolnog užitka. Spolni užitak moralno je neuredan kad
se traži radi samog sebe, izdvojeno od svrhovitosti rađanja i
sjedinjenja« (KKC 2351). No, postoji i velika razlika među grijesima.
Sveto pismo nam daje više popisa. Tako Poslanica Galaćanima
suprotstavlja djela tijela plodovima Duha: »A očita su djela tijela. To
su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje,
neprijateljstva, svađa, ljubomora, srdžbe, spletkarenja, razdori,
strančarenja, zavisti, pijančevanje, pijanke i tome slično. Unaprijed
vam kažem,•kao što vam već rekoh: koji takvo što čine, kraljevstva
Božjega neće baštiniti« (Gal5, 19-21). Zato možemo i reći da se slučajno
gledanje nekih ljubavnih scena na televi¬ziji ne može smatrati smrtnim,
već lakim grijehom, jer da bi nešto bilo smrtni grijeh, mora biti
učinjen punom sviješću i potpunim pristankom. No, i laki grijeh priječi
nas u ostvarivanju moralnoga dobra i zaslužuje vremenite kazne. Namjerni
laki grijeh, koji ostaje bez pokajanja, malo-pomalo nas pripravlja da
počinimo teški grijeh - i o tome valja ozbiljno voditi računa. Mnoge
lake stvari zajedno - ipak čine tešku, kao što malo kapljica - čini
rijeku. Zato nam je i za lake grijehe kao nada na raspolaganju
ispovijed. Ona nam pomaže da, u pomirenju s Bogom, održimo čistocu koja
nas odgaja za pravu slobodu i za gospodstvo nad sobom. No, gospodstvo
nad sobom ne dolazi nam »od danas do sutra«: ono je djelo i plod dugoga
nastojanja i posebnu mu je pozornost potrebno posvetiti upravo u
mladenaštvu. Valja reći i to da čistoća - uz veliko osobno zalaganje -
ukljućuje takoder i kulturni napor, a puno onoga što nam nude današnji
masovni mediji – daleko je od ispravnoga shvaćanja kulture same, pa
često potiču i na nemoralno djelovanje. .
Potom, kažete da se mnogi danas »hvale kako spavaju s partnerom«. Danas
ima mnogo mladih koji se i zalažu za neku vrstu »prava na pokus«, prava
»na probu«, kada postoji nakana za vjenčanje. Kako god bila čvrsta
odluka onih koji se opredjeljuju za preuranjene spolne odnose, takvi
odnosi »nipošto nisu kadri u punoj iskrenosti i vjernosti osigurati
međusobni odnos muškarca i žene, a još ga manje mogu zaštiti od tlapnji i
hirova« (Kongregacija za nank vjere, Izjava Persona humana, 7).
Tjelesno jedinstvo moralno je zakonito samo onda kad se izmedu muškarca i
žene uspostavi neopoziva zajednica života. Ljudska ljubav ne podnosi
»pokuse«. Ona zahtijeva potpun i definitivan međusobni dar osoba. Zato i
Crkva zaručnicima jasno kaže da su pozvani živjeti čistoću u
uzdržljivosti. U toj će kušnji otkriti uzajamno poštivanje, vježbat će
se u vjernosti i u nadi da će primiti jedno drugo kao dar Božji. Odložit
će za bračno vrijeme očitovanje nježnosti vlastito supružničkoj
ljubavi. Uzajamno će se pomagati da rastu u čistoći.
I na kraju: prema učenju Katoličke Crkve, ne možete se »ispovjediti
izravno Bogu«. Sam je Krist Crkvi ostavio svoje sakramente kao sredstva
spasenja, pa se ne možete »u tišini ispovjediti Bogu«, već Vam je zato
potreban sakrament ispovijedi, u kojemu svećenik djeluje ‘u Kristovo
ime’. Ispovijed ili priznanje grijeha pred svećenikom bitan je element
ovoga sakramenta. S čisto ljudskoga gledišta,priznanje grijeha oslobađa
nas i olakšava naše pomirenje s drugima. Tim priznanjem čovjek se
suočava s grijesima zbog kojih se osjeća krivim; preuzima odgovornost za
njih i na taj način se ponovno otvara Bogu i zajedništvu Crkve da sebi
omogući novu budućnost.
Glas Koncila-‘Naši razgovori’
