Pročitao sam u Glasu Koncila od 11. prosinca 2005. odgovor na pitanje
kada rastavljeni ne mogu primati sakramente. Opisan je prvi slučaj kada
rastavljeni nisu u drugoj vezi, zatim drugi slučaj kada se ponovno
ožene. Zaboravljen je treći slučaj kada su nakon rastave samo u
izvanbračnoj zajednici. Na problem rastavljenih svećenici bi morali
upozoravati barem jednom mjesečno kod euharistijskog slavlja. Tekst iz
novina brzo se zaboravi ili ga vjernici nisu ni pročitali. Možda bi
upozorenjima bar jedan brak u župi bio spašen.
Ž. Bišćan, Zagreb
Slučaj onih koji su se rastavili i žive u izvanbračnoj zajednici zaista
nismo spominjali u odgovoru na postavljeno pitanje. No to dakako ne
znači da takvih slučajeva nema, pa bi dobro bilo - kako predlažete - da i
svećenici na misama upozoravaju na opasnosti, ali i na sve probleme
povezane s rastavom braka i rasipanjem obitelji. Iz samog je crkvenoga
nauka pak jasno da oni koji žive u izvanbračnoj zajednici ne mogu
pristupati sakramentu pričesti.
Život u izvanbračnoj zajednici, koji se naziva i »slobodna veza«,
postoji kada muškarac i žena odbijaju dati pravni i javni oblik vezi
koja uključuje spolnu intimnost. Ako su rastavljeni, a bili su crkveno
vjenčani, onda ne mogu ostvariti i sklopiti crkveni brak. Sam izraz
»slobodna veza«, kao i život u izvanbračnoj zajednici je varljiv: što
može značiti veza u kojoj se osobe ne obvezuju jedna prema drugoj i tako
svjedoče manjak povjerenja jedne u drugu, u same sebe, ili u budućnost?
Izraz prikriva različite situacije: konkubinat, odbijanje ženidbe kao
takve, nesposobnost vezati se obvezama na dugi rok. »Sva ta stanja
povređuju dostojanstvo ženidbe; ruše i sam pojam obitelji; slabe smisao
vjernosti. Protive se moralnom zakonu: spolni čin mora imati mjesta
isključivo u braku; izvan njega uvijek je teški grijeh i priječi pristup
sakramentalnoj pričesti« (KKC 2390). Tjelesno jedinstvo moralno je
zakonito samo onda kad se između muškarca i žene uspostavi neopoziva
zajednica života.
To ne znači da su osobe koje nisu u braku odbačene od Crkve, već i njima
Crkva pokušava pružiti potporu i pozvati ih na obraćenje kako bi
živjele u skladu s evanđeoskim naukom. Ukoliko bi pristupile ispovijedi,
tj. sakramentu pomirenja, dužnost im je navesti da su rastavljeni i da
žive u izvanbračnoj zajednici kako bi im svećenik ispovjednik mogao
savjetovati u tim njihovim teškim vjerskim prilikama. Moralni teolog
Bernard Häring upozoravao je na svu delikatnost odnosa svećenika u
pastoralu prema vjernicima koji žive u tim prilikama, ističući da se u
pastoralu, koji mora biti pun razumijevanja, nikada ne smije dati povoda
razmišljanju kao da se ne priznaje crkveni zakon koji je na snazi, u
poštivanju prema Crkvi koja je sakrament spasenja i opraštanja. A na
život u izvanbračnoj zajednici Crkva gleda kao na grijeh. Pastoralna
blagost prema onima koji se nalaze u pravno bezizlaznim prilikama ima
smisla samo onda ako njome ispovjednik potiče pokorniku volju za
vjernošću i za velikodušnim opraštanjem. Tradicionalna moralna teologija
naziva »izvanbračnim prilegom« - kaže Häring - »svaki spolni snošaj
između dviju osoba različitog spola koje nisu u braku. Moralno
prosuđivanje uvijek se obaziralo i na povezani grijeh sablazni ili
sudjelovanja u tuđem grijehu. Mnogi teolozi upozoravaju na to da - radi
razlikovanja - ne valja uvijek upotrebljavati istu etiketu »bludnosti«
za stvarnosti koje se razlikuju: prostitucija, konkubinat, promiskuitet
neoženjenih osoba i razni stupnjevi predbračnih odnosa. Pod bludnošću se
smatra tjelesno sjedinjenje slobodna muškarca i slobodne žene, izvan
braka. »On se teško protivi dostojanstvu osoba i ljudske spolnosti koja
je prirodno usmjerena bilo dobru supružnika bilo rađanju i odgoju djece.
Osim toga to je teška sablazan kad se time kvare mladi« (KKC, 2353).
Oni koji žive u izvanbračnoj zajednici ne mogu primati pričest i morali
bi se obvezati da će živjeti u potpunoj uzdržljivosti, zapravo kao brat i
sestra, u čistoći koja uključuje cjelovitost osobe. No, je li to u
izvanbračnoj zajednici moguće i stupaju li osobe u izvanbračnu zajednicu
s tom nakanom? Ali, alternativa čistoći je jasna: ili čovjek zapovijeda
svojim strastima i postiže mir, ili pušta da ga zarobe i postane
nesretan. Svatko onaj tko hoće ostati vjeran obećanjima svoga krštenja,
pa i ako je došlo do rastave njegova kršćanskoga braka, opirat će se
napastima i neće stupati u izvanbračne veze. U tome mu mogu pomoći razna
sredstva - preporučuje Crkva - kao što su upoznavanje sebe, vođenje
asketskog života već prema prilikama u kojima se nalazi, slušanje Božjih
zapovijedi, vježbanje u moralnim krepostima i vjernost u molitvi. Da bi
se postigla krepost čistoće, čovjeku je potrebna umjerenost pri čemu
razum upravlja strastima i težnjama ljudskih osjećajnosti. Ali, takvo je
naučavanje - zbog »seksualiziranosti« i »opsjednutosti seksom« u
javnosti i medijima - i za vjerničke uši, bilo s propovjedaonice bilo na
druge načine - »tvrdo«. Nije se lako nositi s teretom koji svim
ljudima, pa i vjernicima neodgovorno na leđa stavljaju oni koji
gospodare javnim prostorom propagirajući kako je sve roba - pa čak i
čovjek i njegovo, od Boga stvoreno, tijelo. Teško je u erotiziranoj
kulturi, koja nema ni osnovnoga poštivanja prema spolnosti, govoriti o
potrebi gospodarenja nad samim sobom, jer je to gospodarenje povezano s
dugim nastojanjem. Ono se ne postiže »instant« rješenjima koja se
ljudima danas nude na sve strane, kako bi sve saznali i iskusili »preko
noći«. Krepostan i čist čovjek izgrađuje se, pak, iz dana u dan, iz
opredjeljenja u opredjeljenje, iz odluke u odluku. Zato on spoznaje,
ljubi i čini moralno dobro u skladu sa stupnjevima rasta, svjestan da
čistoća predstavlja izrazito osobno zalaganje, ali i da je Božji dar -
milost - plod Duha.
Glas Koncila, broj 2 (1646), 8.1.2006.
Nema komentara:
Objavi komentar