Živim u unutrašnjosti Hrvatskog zagorja. Često idem u crkvu na misu i na
pričest. Kod nas je običaj da se narod ispovijeda za božićne i uskrsne
blagdane. A tijekom godine ispovijeda se »tu i tamo koja bakica«.
Vjernici koji idu u crkvu na misu, a kasnije na pričest, nisu svi čiste
duše, a pristupaju pričesti, pa se među pričesnicima nađu i stariji koji
tijekom cijele godine psuju, mladi koji igraju nogomet te itekako
psuju, opet mladi koji hodaju u disko i tamo se odaju raskalašenom
životu, dečko i djevojka koji prije braka griješe, ljudi koji vole
»jamiti« u poduzeću i drugdje... I još niz takvih koji nose u duši
grijeh, a pristupaju pričesti. Naš se župnik hvali na kraju godine u
statistici kako je broj pričesti tijekom godine porastao. No, ja se
pitam: zar je važniji broj podijeljenih pričesti nego kome se daju? Po
ovakvome, pričest se ne cijeni, pa je svi uzimaju »kao da je pecivo«, a
ne tijelo Kristovo.
Čitatelj, Hrvatsko zagorje
U svojem ste pismu napravili »cijeli katalog« grijeha drugih ljudi,
vjernika s kojima sudjelujete na nedjeljnim i blagdanskim misama i s
kojima se pričešćujete. No, svoj sud temeljite na svojoj prilično gruboj
izvanjskoj procjeni i sve mjerite svojim metrom. Dakako, ne može se
zanijekati činjenica da se dio vjernika drži tek propisa Katoličke Crkve
da se »barem jednom godišnje ispovjede i o Uskrsu pričeste«. To su
takozvane »godišnje pričesti« koje jamačno imaju svoga ploda i o njima
sudi Bog. Jer, prije nego što će se pričestiti, vjernik se i ispovjedi. U
sakramentu pomirenja obeća i obveže se da će se popraviti, da neće više
griješiti. S takvom iskrenom nakanom i kajanjem ne samo da pristupa
ispovijedi, nego je ta nakana i kajanje uvjet za dobivanje odrješenja.
Grešnik se mora odreći svoga grijeha i izvršiti zadanu pokoru. Ne
vjerujemo da bi itko pristupio sakramentu pokore bez ozbiljnoga ispita
savjesti i ozbiljne želje da će doista živjeti po Božjim i naravnim
zakonima. Kao takav, kao raskajani grešnik koji je primio odrješenje i
izvršio pokoru, smije pristupiti pričesti. Ako nakon primljene pričesti
teško sagriješi, jasno je da ne smije - bez ispovijedi - ponovno na
pričest. To vrijedi za svakoga, bez obzira na »statistike« o broju
podijeljenih pričesti.
Važno bi bilo da o svojim stavovima dodatno razmislite, i zapravo bi
prvi korak bio da i sami probate nešto promijeniti. Možda biste mogli
pokrenuti raspravu u župi, organizirati župnu tribinu ili mjesečne
susrete na kojima bi vjernici - uz pomoć župnika ili nekoga drugog
svećenika - mogli raspravljati o vrijednosti pričesti, o vrijednosti
sakramenta pomirenja ili ispovijedi, i o drugim pitanjima vezanima uz
vjernički život. Na taj biste način i sami dali doprinos kojim se tijelo
Kristovo više ne bi smatralo »pecivom«, već bi doista bila otajstvena
hrana i okrepa svakome iskrenom vjerniku.
Glas Koncila, broj 16 (1713), 22.4.2007.
Nema komentara:
Objavi komentar