Što znači biti praktični katolik?

U zadnje vrijeme pročitao sam nekoliko interpretacija što znači biti praktični katolik. Najvrednije bi mi bilo pročitati vaše objašnjenje.

Osim toga, molim vas da mi objasnite što ostaje nakon »rastave od stola i postelje«. Zašto to pitam?! Moja bivša supruga je kao laik veoma aktivna u crkvi. Uporno odbija bilo kakvu komunikaciju sa mnom. Što se to zbiva u duši? Neshvatljiv mi je takav odbacujući stav. Uz minimalnu duhovnu prisutnost u crkvi, gdje se može naći za to oslonac? Ni na čemu ne insistiram, već imam potrebu za duhovnom spoznajom korisnom za oboje i time za sve oko nas, te zato tražim kontakt. Vaše mišljenje sigurno će mi mnogo vrijediti, pa vjerojatno i mnogima.

Čitatelj

Ne znamo koje ste i kakve interpretacije o tome što je »praktični katolik« pročitali, niti gdje ste ih našli. No, u biti razmišljanja o tome tko je praktični vjernik uvijek je razmišljanje da samo vjera nije dovoljna i da vjernik svoju vjeru mora potvrditi i svojim životom. »Vjera bez djela je mrtva«, reći će sv. Pavao prvim kršćanskim zajednicama. To znači da se ona mora potvrditi životom. i one koji tako žive smatramo praktičnim vjernicima. Oni naime dobro znaju da je vjera osobni čin, da je ona slobodan čovjekov odgovor na poziv Boga koji se objavio u Isusu Kristu. Istodobno, praktični vjernik zna da vjera nije osamljen čin. »Nitko ne može sam vjerovati, kao što nitko ne može sam živjeti«, uči Katekizam Katoličke Crkve (br. 166). A takvo razmišljanje ima i »konkretne posljedice«: sudjelovanje u životu Crkve, sakramentima, na nedjeljnim i blagdanskim misama, davanje milostinje i suradnja na svim područjima društvenoga života na kojemu praktični vjernik primjenjuje i svjedoči istinske kršćanske vrijednosti. Praktični vjernik, naime, zna da si nije sam dao vjeru, već da ju je primio od Boga kao dar; primio ju je i od drugih i drugima je mora prenijeti. Praktični vjernik je zato onaj koji i drugima ne samo da govori nego i životom svjedoči o svojoj vjeri, te ujedno podupire vjeru drugih. Praktični vjernik zna da je Crkva ona koja hrani i podupire i njegovu vjeru. Praktični vjernik zna da se vjera živi u zajednici: u njoj je on izražava, prenosi, u zajednici je slavi, usvaja i sve više od nje živi. Praktični vjernik zna da vjerovati znači osobno prionuti uz Boga, i to razumom i voljom, ali istodobno zna da je »vjerovati« crkveni čin: vjera Crkve prethodi našoj vjeri, rađa je, podupire i hrani. Crkva je Majka svih koji vjeruju. »Nitko ne može imati Boga za Oca ako nema Crkvu za Majku«, uči Katekizam. Iz te svijesti praktični vjernik prihvaća crkveni nauk, konkretno živi u skladu s Božjim i crkvenim zapovijedima te ih se drži, kako u osobnom i obiteljskom, tako i u društvenom životu.

»Rastavu od stola i postelje«, što je drugi dio Vašega pitanja, treba shvatiti onako kako je tumači crkveni zakonik. Kao što znate, ženidbeni drugovi imaju dužnost i pravo čuvati zajednički ženidbeni, bračni život, osim ako ih ispričava zakoniti razlog. Ako je došlo do »rastave od stola i postelje«, Crkva i dalje potiče supružnike da ostanu u dobrim odnosima te preporučuje da ženidbeni drug, potaknut kršćanskom ljubavlju i zauzet za dobro obitelji, ne uskrati oproštenja i da ne prekida ženidbeni život. Ta preporuka bi, načelno, vrijedila i za Vas i za Vašu suprugu, ali i za sve bračne parove koji se zateknu u takvim životnim (ne)prilikama. Ipak, ako nedužni nije izričito ili prešutno oprostio prijestup, ima pravo prekinuti zajednički ženidbeni život. No, kanon 1152, paragraf 1 dodaje: »osim ako je pristao na preljub ili mu dao povoda ili i sam počinio preljub«. U trećemu paragrafu istoga broja ističe: »Ako je nedužni ženidbeni drug svojevoljno prekinuo zajednički ženidbeni život, neka u roku od šest mjeseci pokrene parnicu za rastavu kod mjerodavne crkvene vlasti, koja, pošto razmotri sve okolnosti, neka prosudi može li se nedužni ženidbeni drug navesti da oprosti prijestup i da trajno ne produži rastavu.« Kako je vidljivo iz svega navedenoga, Crkva nastoji da - unatoč tako teškome stanju kao što je »rastava od stola i postelje« - supružnici i dalje ostanu povezani, u koliko je god moguće dobrim odnosima, zbog sebe i zbog obitelji, te čak »ide tako daleko« da nastoji da nedužna strana oprosti i da trajno ne produži rastavu.

Ako pak jedan od ženidbenih drugova dovodi u veliku duševnu i tjelesnu pogibelj drugoga bračnog druga ili djecu, ili drukčije čini preteškim zajednički život, pruža drugom ženidbenom drugu zakoniti razlog da se rastavi prema odluci mjesnog ordinarija i, ako prijeti pogibelj odgode, prema vlastitoj odluci. No, u svim slučajevima - pošto prestane razlog rastave - treba se ponovno uspostaviti zajednički ženidbeni život, osim ako crkvena vlast odredi drugačije. Pošto se provede rastava ženidbenih drugova, treba se uvijek prikladno pobrinuti za potrebno uzdržavanje i odgoj djece - a tu je nužno, kao što i Vi ističete - da supružnici ostanu u dobrim odnosima. Na kraju valja reći da Crkva uči kako nedužni ženidbeni drug može, i to je pohvalno, drugoga ženidbenog druga primiti natrag u ženidbeni život; u tom se slučaju odriče prava na rastavu (kan 1155). Koji su konkretni razlozi za zatvoreni stav Vaše - kako kažete »bivše« supruge - na temelju Vašeg pisma teško nam je prosuditi, a ne bismo htjeli pogrešno zaključivati o Vašoj odgovornosti.

Da ne bi bilo zabune, valja reći da ovdje nismo govorili o »rastavi braka« u civilnome, građanskom smislu, jer takvu rastavu crkveni zakonik ne poznaje: u Katoličkoj Crkvi nema »poništenja« ni »rastave« ženidbe, jer je jednom valjana ženidba uvijek valjana, a u »rastavi od stola i postelje« - ženidbeni vez i dalje traje.

Glas Koncila, broj 50 (1747), 16.12.2007.