Redovna sam čitateljica i željela bih najprije uputiti jednu primjedbu. U
jednome broju od prošle godine pisali ste o potrebi tišine i sabranosti
u tijeku mise za vrijeme pretvorbe, a isto bih primijetila i u vezi s
pričešću. Mislim da je uputnije da vjernici u urednom nizu idu do
svećenika, nego obratno, jer se događalo (tome sam svjedočila u
izbjeglištvu) da su se pričešćivali i inovjerci ili ljudi, po vlastitom
priznanju, nespremni jer im je bilo neugodno »odbiti ponuđeno«...
Rijetko se dogodi da svećenik nakon pričesti pozove na nekoliko
trenutaka sabranosti u tišini. Bilo bi dobro da barem ostane trag
nekadašnjeg običaja ostajanja barem 15 minuta u sabranosti i
zahvaljivanju te najintimnijim molitvama.
A sada nekoliko pitanja: slažem se da je izvantjelesna oplodnja moralno
neprihvatljiva zbog propadanja ljudskih zametaka, moralno dvojbena zbog
načina uzimanja sjemena, ali mi nije jasno naglašavanje da djeca moraju
biti plod naravnoga spolnog odnosa, začeta u ljubavi, jer sam svjedok (u
jednom slučaju) gdje je itekako prisutna međusobna ljubav bračnoga
para, prirodnih roditelja u izvantjelesnoj oplodnji. Istodobno se ne
postavlja pitanje moralnosti i neprirodnosti umjetnog hranjenja,
disanja, održavanja rada srca i slično...
Nesigurna Primorka
Slažemo se da bi vjernik koji sudjeluje na misi morao biti sabran
tijekom cijele mise: dakle, i za vrijeme pretvorbe i za vrijeme
pričešćivanja, kada obično dođe do svojevrsnoga »gibanja«, pa samim time
i do mogućnosti rastresanja. Ipak, mi smo pisali poticajno, i to u
kontekstu isticanja potrebe da se baš za najsvetiji trenutak mise - za
pretvorbu - svaki vjernik posebno sabere, da pozorno prati i sudjeluje,
što vrijedi - kako i sami primjećujete - i za cijelu misu, a jednako
tako i za pričest.
Što se izvantjelesne oplodnje tiče, tu vjerujemo da uz svu nesigurnost
koju u sebi imate, ipak dobro spoznajete (što nam je jasno iz Vašega
pisma) da Crkva ne »naglašava« nešto što bi bilo izvan naravnoga i
Božjega zakona. Crkva nije tu, niti ima poslanje i »mandat« da te zakone
i zakonitosti mijenja, već ih iznosi kao poklad svoje vjere, ovaj put o
moralnim pitanjima. Crkveni nauk ne dovodi u pitanje međusobnu ljubav
supružnika niti njihovu ljubav prema začetoj djeci, već govori o
pitanjima o kojima smo i mi više puta već pisali, a koja se tiču
ponajprije ljudske osobe a onda znanosti i tehnike koja bi uvijek
trebala biti u njezinoj službi.
Crkva, dakle, ne ističe svoju »mjerodavnost« na području
(eksperimentalnih) znanosti nego snagom svoga poslanja iznosi ćudoredni
nauk koji je primjeren dostojanstvu osobe i njezinu cjelovitom poslanju.
Pri tome izlaže kriterije za moralno prosuđivanje, posebno s obzirom na
ljudski život i njegove početke. Te kriterije: poštivanje, obrana i
promicanje čovjeka, njegovo »prvo i temeljno pravo« na život,
dostojanstvo njegove osobe obdarene duhovnom dušom, moralnom
odgovornošću iznosi naputak »Dar života« Zbora za nauk vjere koji se
bavi upravo odgovaranjem na ta aktualna pitanja, pa Vam ga preporučujemo
na čitanje.
Kriteriji za orijentaciju, upozorava taj naputak, ne mogu se izvući na
temelju puke tehničke uspješnosti, niti prema koristi koju mogu pružiti
nekima na štetu drugih, ili, što je još gore, na temelju vladajućih
ideologija: »Znanost bez savjesti može jedino dovesti do propasti
čovjeka« (br. 2). Ljudska je narav istodobno tjelesna i duhovna, a
naravni moralni zakon izražava i određuje svrhe, prava i dužnosti
utemeljene na tjelesnoj i duhovnoj naravi ljudske osobe. U tom
kontekstu, dobro je reći da »pravo na dijete« ne postoji, jer je dijete
uvijek dar. Jasno je i da će roditelji - koji se i odluče unatoč
protivljenju Crkve na izvantjelesnu oplodnju - voljeti svoje dijete,
kojega će voljeti i prihvatiti i Crkva, u spoznaji da je ono dar Božji.
No, to ne znači da ona može prihvatiti i roditeljski postupak, jer
dirnuti u ljudsko tijelo ne znači samo dirnuti u tkiva, organe i njihove
(reproduktivne) funkcije, nego se na različitim razinama dira cijela
osoba.
»U vezi s tehnikama umjetnog rađanja ljudi, blisko stoje ove dvije
temeljne vrednote: život ljudskog bića koje je pozvano u postojanje, i
izvorno prenošenje tog života u braku«, piše »Dar života« (br. 4), pa se
i moralni sud o tehnikama umjetnog rađanja mora izreći tako da se vodi
računa o tim vrednotama. Istina, napredak tehnike omogućio je rađanje
bez spolnog odnosa pomoću susreta zametnih stanica »in vitro«, koje su
prethodno uzete od muškarca i žene. No, ono što je tehnički moguće -
stalno ponavlja Crkva - ne znači da je samim tim i moralno dopustivo.
»Ljudsko rađanje traži od supružnika odgovornu suradnju s plodnom
ljubavi Božjom; dar ljudskog života mora se ostvariti u braku s pomoću
čina koji pripadaju supruzima specifično i isključivo, u skladu sa
zakonima što su upisani u njihove osobe i u njihovo sjedinjenje« (Dar
života, 5). Zato crkveni nauk o braku i ljudskome rađanju kaže da
postoji »neraskidiva povezanost, koju je Bog htio a čovjek je ne može
svojevoljno dokinuti, između dvostrukog smisla bračnog čina: smisla
sjedinjenja i smisla rađanja. Doista, svojim bitnim ustrojstvom bračni
čin, sjedinjujući najdubljom vezom bračne drugove, daje im mogućnost da
rode nove živote prema zakonima koji su upisani u samu bit muškarca i
žene« (Humanae vitae, 12).
Glas Koncila, broj 24 (1721), 17.6.2007.
Nema komentara:
Objavi komentar