Pročitala sam u nekom od ranijih pitanja i odgovora u rubrici »Naši
razgovori« i rečenicu da je samozadovoljavanje teški grijeh.
Zaprepastila me ta rečenica, jer to je i moj problem. Znam da to po sebi
nije dobro, ali kad »uhvati«, doista je teško izdržati, faktički
nemoguće kad čovjek nema nikakav seksualni život. Kad sam pitala o tome
ispovjednike, oni su se nasmiješili, tako da sam stekla dojam da to
»nije ništa strašno«. U Svetome pismu nema uopće govora o tome, ni u
Starom ni u Novom zavjetu. Isus nikada to nije spominjao, a u Starom
zavjetu piše za homoseksualce »ako bi muškarac legao sa muškarcem kao
što se lijega sa ženom, obadvojica bi učinila odvratno djelo, a o
samozadovoljavanju nema nigdje spomena. Znam da to Crkva naučava kao
grijeh, pa je meni to teško logično da »ništa ne smijem«. Teško mi je
kad o tome mislim kao grijehu, pa vam pišem, kad doista nije moguće
živjeti tako »bez ičega«. Poslije orgazma me redovito spopada plač zbog
praznine ili zbog jalovosti života ili ne znam ni ja čega, vjerojatno i
zbog manjka voljene osobe, ali tijelo traži stanje orgazma da bi se
»ispraznilo«, to je potreba kao i druge potrebe i kad je čovjek cijelog
života sam, što bi trebao raditi? Jako mi je teško i sada kad ovo pišem,
pa vas molim za neki odgovor.
Čitateljica, Osijek
Pod masturbacijom ili samozadovoljavanjem treba razumjeti svojevoljno
uzbuđenje spolnih organa radi postizanja spolnog užitka. Prema tom
fenomenu, suvremeni se katolički moralni nauk odnosi u skladu sa stalnom
predajom i crkvenim Učiteljstvom, te moralnim osjećajem vjernika koji
su je »bez kolebanja smatrali činom koji je u sebi i teško neuredan«.
Zato i naučava da, kakav god bio razlog tome (a Vi navodite, među
ostalim, i napetost i nedostatak bračnoga druga), svojevoljno služenje
spolnom sposobnosti izvan normalnog bračnog općenja bitno se protivi
svrsi spolnosti same. Spolni se užitak tu traži izvan »spolnog odnosa
što ga traži moralni poredak i po kojemu se, u okviru prave ljubavi,
ostvaruje cjelovit smisao uzajamnog darivanja i ljudskog rađanja« (KKC
2352). Da se donese ispravan sud o moralnoj odgovornosti pojedinaca i da
se usmjeri pastirsko djelovanje (i u ispovijedi), uzet će se u obzir
čuvstvena nezrelost, snaga stečenih navika, stanje tjeskobe ili drugih
psihičkih ili društvenih činilaca koji umanjuju ili svode na minimum
moralnu krivnju. To znači da moralni teolozi preporučuju, prije nego se
ocijeni spolno ponašanje pojedinaca, da prvo promotrimo proces razvoja.
Spolni moral, znači, ne možemo procijeniti bez obzira na proces razvoja.
Ne može se, naprimjer, najprije odrediti »apstraktna norma da je
masturbacija uvijek smrtni grijeh, a tek naknadno uzeti u obzir razliku
između masturbacije djeteta, adolescenta i ostalih«, ističe moralist
Bernhard Häring. Zato je potrebno voditi računa o rezultatima
psihologije razvoja i o dinamici društvenih procesa učenja. Spolni se
govor, poput jezika, mora učiti postupno, i uveličavanje nesavršenstva i
pogrešaka u djetinjstvu i adolescenciji vodi k poremećenoj spolnosti.
Naime, odnos prema vlastitom tijelu sasvim je drukčiji kod djeteta, kod
adolescenta i kod zrelog čovjeka. Dijete u početku sve vidi kao
proširenje vlastitog tijela pa neprestano eksperimentira i uči u
egocentričnom odnosu s drugima. Proces učenja u spolnoj integraciji
napreduje usporedo s općim razvojem i integracijom osobe. To je djelo
razuma, ljubavi, slobode, umijeća i kulture koji su u tome uključeni.
Drugi vatikanski sabor preporučuje da se mladima, kako napreduju u
godinama, pruži pozitivan i razborit spolni odgoj (Gravissimum
educationis, 1). No, valja reći da kršćanska moralna teologija, kada
govori o spolnoj etici, njezine ciljeve i norme određuje u odnosu na
ljubav. Naime, ljudska biološka stvarnost nije indiferentna prema
ljubavi. Ona u ljubavi nalazi svoje ispunjenje, svoju istinu. Ljubav
nije važna samo za osobu koja živi normalnim spolnim životom, nego je
bitna u kojim god životnim okolnostima ona živjela. Po Stvoriteljevom
naumu, spolne energije koje su u nama treba formirati, nositi i uzdizati
ne samo »erosom« nego i »filijom« (prijateljstvom) i »agapom«
(ljubavlju koja dolazi od Boga kao dar i koja ljude osposobljava da sebe
shvate kao dar, pa da tu viziju i ostvaruju u uzajamnom samodarivanju).
Kod samozadovoljavanja o tome nije riječ, jer ono je »autoerotizam«,
tj. erotizam usredotočen na samog sebe. Mnogi su priručnici postavljali
opće načelo da je masturbacija uvijek objektivno teška materija koja ne
dopušta »parvitas materiae«; zatim se, bar katkada, dopuštalo da
subjektivno ne mora biti težak grijeh. Drugi način pristupanja osvrće se
najprije na razne pojave, a onda pita za njihovo moralno značenje, za
moralnu opasnost ili za moguću grešnost pojedinog čina. Nekada se
samozadovoljavanje smatralo »grijehom koji vapije u nebo« i »ubojstvom«.
Danas se općenito prihvaća da je autostimulacija (samoblud) u dječaka i
muškaraca češća i da, osim toga, ima drukčije značenje nego u djevojaka
i žena. Neki čak govore da je to - u određenoj adolescentskoj fazi -
»normalno«. No, ono što je njima normalno (možda na razini statistike),
ne znači da je normalno na razini morala. Moramo se pitati je li
okolina, danas izuzetno erotizirana (pogledajmo oko sebe!), normalna i
zdrava. Sindrom masturbacije osobito je ozbiljan ako pokazuje
narcisizam, tj. utamničenje u egoističnom »ja«. Običajna autostimulacija
kod odraslih, pak, može biti ozbiljan simptom koji možda označuje razne
teškoće i razne promašaje, koje u obzir uzima i Vaše pismo. No, ako se
tiče osoba koje se iskreno i plemenito trse, mora se pretpostaviti da
subjektivno nije riječ o teškom grijehu, nego o zbrci patnje i još
nesavladanog egoizma. Tada je moralni imperativ strpljivo primiti ono
što se ne može ozdraviti i istodobno težiti s još većom plemenitošću za
zrelošću i plemenitošću na svim područjima, posebno pak na području
čistoće.
Glas Koncila, broj 8 (1548), 22.2.2004.
Nema komentara:
Objavi komentar