Nakon dužega razmišljanja odlučila sam poći na ispovijed. I to nekako
»drukčiju«. Nisam htjela učiniti »nabrajaljku« od nekoliko minuta ili
sekunda kako bih samo nabrojila grijehe. Htjela sam dobro čuti i
svećenika i ono što će mi reći. Obično ga s druge strane rešetke i ne
čujem dobro, pa se naprežem. No, moja je odluka završila lošim
rezultatom, ako to smijem reći. Nisam dobila oprost, ni savjet, a kamoli
malo utjehe i smirenja. Uvaženi gospodin ispovjednik rekao mi je da sam
prokleta ja, da je prokleto moje dijete, drugi i još pet mojih
pokoljenja. Da nam treba »izliječiti obiteljsko stablo«. Bila sam
sablažnjena, prestrašena, izbezumljena. Oporavak je trajao danima,
mjesecima... Sada sam se usudila ovo napisati i poslati vama. Čini mi se
da je sve došlo na svoje, da sam sada smirenija. Sve najbolje
spoznajemo iz vlastitih iskustava. Imala sam iskustvo biti nad
provalijom. A ono »prokletstvo« i potreba za »izlječenjem obiteljskog
stabla« iz ispovjedaonice muči me i dalje...
Otočanka
Nema prokletih ljudi, niti prokletih obitelji. Ono što Vam je rekao
ispovjednik je zastrašujuće i nije nikakvo čudo da ste bili prestrašeni i
izbezumljeni. Bog, Isus Krist nije nikada osuđivao i proklinjao
čovjeka, nego njegov grijeh. Isto bi to trebalo isticati i danas.
Kada je riječ o »izlječenju obiteljskoga stabla«, isusovac dr. Mihály
Szentmártony ističe da »liječenje obiteljskog stabla nije duhovni
pokret, nego jedan oblik alternativne terapije koja upotrebljava
religiozne pojmove, pomiješane s ezoterikom«. Ezoterika nikada nije
bila, niti može biti, pokladom i baštinom katoličke vjere. To bi
konkretno značilo da liječenje obiteljskog stabla polazi od pretpostavke
da preci mogu »izravno« utjecati na ponašanje svojih potomaka. I to
bilo u obliku obiteljskog stila, bilo u obliku izravne patologije, a sve
zbog toga jer nisu umrli pomireni s Bogom, pa je onda potrebno da ih
njihovi potomci »predaju Bogu«. Kako objašnjava dr. Szentmártony,
teološki gledano postoji poteškoća, jer Crkva uči da je grijeh osoban i
da je svaki čovjek za njega osobno odgovoran. I zato postoji stvarna
opasnost od miješanja elemenata koji ne pripadaju katoličkoj vjeri, već
ezoteriji. Ispravan odnos prema pokojnicima je onaj koji je izrečen u
»Katekizmu Katoličke Crkve«, a sastoji se u našoj molitvi za pokojnike:
»Crkva je, od prvih vremena, častila spomen mrtvih i za njih prinosila
molitve, poglavito misnu žrtvu, da bi, očišćeni, mogli prispjeti k
blaženom gledanju Boga. Crkva također preporučuje milostinju, oproste i
djela pokore u korist pokojnika: Pružajmo im pomoć i obnavljajmo im
spomen. Ako su Jobovi sinovi bili očišćeni žrtvom svog oca, zašto bismo
sumnjali da će naši prinosi za pokojne tim pokojnicima pružiti neku
utjehu? Ne oklijevajmo pružati pomoć onima koji su preminuli i
prikazivati za njih svoj molitve« (KKC, 1032).
Utjecaj pokojnika na žive - kako to naučavaju teoretičari liječenja
obiteljskog stabla - spada u svijet ezoteričnih vjerovanja. Neki čak
smatraju da je svaka bolest i ljudska tragedija posljedica istočnoga
grijeha, pa bi se moglo govoriti o »povezanosti« grijeha predaka i
bolesti potomaka. No, ni teološki ni crkveno nije se opravdano pozivati
na istočni grijeh. O. Raniero Cantalamessa - koji je teolog i
propovjednik Papinskog doma - jasno tvrdi: »Liječenje obiteljskog stabla
nema nikakvih biblijskih temelja.« O. Szentmártony dodaje pak da
»liječenje obiteljskog stabla nije po sebi religiozni pokret, nego jedna
od alternativnih psihoterapija koja uz ezoterične upotrebljava i
religiozne pojmove i sredstva« kao što su molitve, polaganje ruke, i
slično. Isto tako, teološka poteškoća s kojom je Vaš ispovjednik kao
teolog morao biti upoznat tiče se i činjenice da je »generacijsko
liječenje« nespojivo s katoličkom naukom o sakramentu krštenja.
Sakramenti su Crkvi najsvetiji, a u sakramentu krštenja moli se molitva
otklinjanja. Osim toga, generacijsko liječenje uključno niječe slobodu
volje, jer bi preci bili krivi za sadašnje stanje svojih potomaka. A to
pak znači da nema mjesta ni za osobnu ispovijed. Zašto bi se onda, kao
vjernici, uopće ispovijedali ako bi iz grijeha bila »isključena« naša
slobodna volja i naša odgovornost za počinjeno?
Osim toga dosada, napominje o. Szentmártony u »Kvarnerskom vezu«, »nije
jasno što se događa za vrijeme jednoga duhovnog izlječenja. Gotovo svaki
iscjeljitelj ima svoje vlastito tumačenje, ali čini se da je zajednički
element neka vrsta izmjene energije između iscjelitelja i bolesnika«.
Bez obzira na tumačenje same »naravi stvari«, središnju ulogu u procesu
liječenja igra sam iscjelitelj. Dakle, nije bolesnik onaj koji je su
središtu, nego je u središtu druga osoba - iscjelitelj i njegove
čudotvorne moći. Tako se kaže da kod liječenja obiteljskog stabla
iscjelitelj »ima viđenja«, on organizira molitve i euharistije, on
postavlja dijagnoze i nalazi te predlaže »terapije«. Ti iscjelitelji
često naglašavaju važnost prijateljskih odnosa između sebe i pacijenata
pa dr. Szentmártony upozorava da »većina od njih zahtijeva slijepo,
bezuvjetno povjerenje«. Na planu duhovnoga ozdravljenja ili iscjeljenja
ističe da ideja o božanskom ozdravljenju u sebi sadrži i pomisao da će
ono stići onima koji »dovoljno mole«.
Ta je tema bila prevladavajuća '80-ih godina prošloga stoljeća u većini
pentekostalnih pokreta. U nekim ekstremnim verzijama ideja je poprimila
oblik da ići liječniku zapravo znači da se nema vjere. Jedan autor -
Charles Finney - išao je tako daleko da je ustvrdio da se sv. Pavao nije
oslobodio svoga trna zato što »nije molio u vjeri«. No, svakome je
jasno da ta stajališta nisu prihvatljiva i da ona nisu dio katoličkoga
ispravnog nauka.
Glas Koncila, broj 23 (1667), 4.6.2006.
Nema komentara:
Objavi komentar