Predbračni život, život u dvoje prije braka, postao je nažalost
stvarnost, suvremeni način života, opravdanje za bolje upoznavanje dvije
osobe koje žele stupiti u brak. Za mlade to je postalo pravilo od koga
skoro nitko ne odstupa, pravilo koje odobravaju i roditelji i mjerodavne
ustanove. Crkva podiže svoj glas protiv toga, ali uglavnom bezuspješno.
Starije osobe, osobe koje mogu biti roditelji mladima, nažalost
pribjegavaju istom načinu života. Žalosno je što to prakticiraju i
takozvani uzorni vjernici rimokatoličke vjere, pa samo malobrojni ostaju
čvrsti u vjeri da je predbračni kao i svaki izvanbračni odnos teški
grijeh. Takve osobe najčešće ostaju same, ne uspijevaju sklopiti
kršćanski brak, a predbračna čistoća se ismijava, ignorira, omalovažava,
podcjenjuje kao nešto najbezvrednije, najnevažnije, najsmješnije...
Kako to promijeniti? Kako pomoći vjernicima koji poštuju predbračnu
čistoću i svetost braka?
Vaša vjerna čitateljica, Ludbreg
Iz Vašega je pisma razvidno da uviđate problem onoga na što Crkva već
stoljećima upozorava: na nesklad između proklamirane i življene vjere.
To zapravo znači da postoji dio kršćana i katolika koji su vjernici i
koji se takvima smatraju, ali ne žive u skladu s naukom Katoličke Crkve.
Ovdje je riječ da ne prihvaćaju moralno naučavanje glede važnosti
samoga braka. A brak je za Crkvu uzvišen, on je sakrament. I zato ne
može biti »braka prije braka« i zato Crkva ne može odobriti predbračni
(spolni) život dvoje mladih ljudi kao svojevrsnu »pripremu« - kako se to
danas često kaže - na sam brak. Oni koji zastupaju takvo stajalište,
obično ga brane razmišljanjem da se mladi na taj način bolje upoznaju,
te se na taj način (gotovo) isključuje mogućnost pogreške u odabiru
bračnoga partnera. Time zapravo jasno pokazuju da nisu razumjeli do
kraja što je sakrament ženidbe koji nastaje onim trenutkom kada mladenci
u zajednici Crkve jedno drugome obećaju vjernost »u dobru i zlu, u
zdravlju i bolesti« prema propisima Crkve. Zato je jasno da svaki »brak
na probu« ili igranje »anticipiranja« braka, predbračni odnosi i
različiti oblici zajedničkog života o kojima pišete nisu u skladu s
Božjim naumom o braku koji je potvrdio i usavršio Isus. Katolička Crkva
svoj nauk o braku svojim vjernicima ne tumači samo sociološkim,
psihološkim i drugim dokazima, već to čini u vjeri. Na temelju vjere,
ističu moralni teolozi Häring i Fuček, jasno je svakome vjerniku da je
bračni život prije sklapanja crkvenoga braka nedopušten, niti da »velika
ljubav« između djevojke i mladića ne može opravdati taj takozvani »brak
prije braka«. Kako kaže o. Fuček: »'Dobro' koje si žele stupajući u
predbračne odnose za katoličke mladence svakako nije dobro nego zlo.
Unatoč općem krivu mentalitetu koji nas okružuje, katolički mladić i
djevojka u vjeri će prihvatiti objavu i na temelju te objave
nepokolebljiv nauk Crkve.«
I tu se sada ponovno javlja teško pitanje koje postavljate: Kako to
promijeniti? Ako su doista vjernici katolici i ako su svjesni svojih
slabosti, pa i ako su pogriješili, morali bi uvidjeti svoju slabost i u
ispovijedi prije vjenčanja jasno iznijeti što su sagriješili, požalivši
što nisu sačuvali čistoću svoje ljubavi. No, danas se i ljubav između
dvoje mladih ljudi previše često shvaća »ovozemaljski« i
materijalistički i kao da nema nikakvih drugih, dubljih vrijednosti,
koje nadilaze ovo naše »sada« i »odmah«. Zato je i mladim ljudima teško
shvatiti - a kao loš primjer navodite i odrasle - da su objektivno
pogriješili, jer subjektivno smatraju da je njihovo ponašanje ispravno.
»Opći mentalitet« im, na neki način, daje za pravo. Znamo da protiv
struje nije lako plivati. No, opravdava li nas to? Zar zato moramo odmah
odustati, niti ne pokušati? Velika je odgovornost i na roditeljima i
njihova odgojna zadaća danas nije laka. Oni moraju u ljubavi pratiti
svoju djecu, no to ne znači da im moraju sve odobravati i na sve
pristajati. Ni djeca ne vole »mlake odgovore« i mlaki život svojih
roditelja. I oni poštuju ozbiljne i odlučne roditelje koji jasno životom
svjedoče ono o čemu s djecom razgovaraju. Zato se katolički roditelji
danas moraju potruditi da u »moru raznih ponuda« jasno govore o svojim
vjerničkim stavovima glede predbračnih odnosa svoje djece.
Jednako tako, moraju upozoravati i na sve one probleme s kojima bi se
njihovo dijete suočilo odabere li »brak prije braka« - i to ne samo one
vjerničke naravi, nego vezane uz - ljudsku narav. Crkva je sa svojim
naukom na strani, ako to tako možemo reći, ljudske prirode i ljudskoga
dostojanstva svakoga čovjeka. Na strani onoga ravnovjesja koje
predstavlja jedinstvo tjelesne i duhovne osobe. A predbračni spolni
život ne može poštivati ni ljudsku narav, ni ljudsko dostojanstvo, pa ni
to duhovno-tjelesno ravnovjesje. U »hodanju« apriori je isključeno
potpuno spolno darivanje pridržano isključivo supružnicima. Smisao je
»hodanja« dobro uzajamno upoznavanje da bi se sa sigurnošću moglo
donijeti iznimno važnu životnu odluku, a ne glumljenje muža i žene kad
još mladi ni objektivno ni subjektivno nisu spremni do kraja preuzeti
odgovornost jedno za drugo. »Predbračni odnosi ponajčešće isključuju
porod. Ono što se prikazuje kao bračna ljubav ne može se, kao što bi
inače moralo biti, produžiti u očinsku i materinsku ljubav. Ako do
poroda i dođe, bit će na štetu djece jer neće imati ozračje sigurnosti u
kojoj bi morala rasti i u njoj pronalaziti putove i pomagala za svoje
uključivanje u cjelinu društva«, navodi se u dokumentu Zbora za nauk
vjere o nekim pitanjima spolne etike »Persona umana« (br. 7). Mijenjati
mentalitet nije lako. Mijenjati ga u vlastitoj sredini još je teže i
zato treba puno snage i molitve. Da bi se spasilo mnoge buduće dobre
brakove.
Glas Koncila, broj 22 (1666), 28.5.2006.
Nema komentara:
Objavi komentar