U mnogim obiteljima postoje »crne ovce«, pa se tako nekim vjerničkim
obiteljima dogodi da neki član nije ni kršten. Poznajem jednu obitelj u
kojoj djed nije bio kršten iako je katkada znao doći u crkvu. Poštivao
je vjernički stav svoje obitelji i nikada nije bio neprijateljski
raspoložen prema Crkvi, ali zbog svoje mlakosti i slabe vjere nije htio
pristupiti jednogodišnjem katekumenatu i krštenju. Kad je umro, njegova
djeca, koji su praktični vjernici, zatražili su da svećenik vodi ukop.
Župnik je odbio s obrazloženjem da je katolički obred sprovoda
namijenjen isključivo krštenima i onima koji su se htjeli krstiti ali su
iznenada umrli prije krštenja. Obitelj je bila pogođena tim župnikovim
postupkom.
No, prošle sam godine u Beču prisustvovao jednom ukopu nekrštene osobe
koji je vodio katolički svećenik. Svećenik nije nosio liturgijsko ruho,
nego samo reverendu, a sprovod je započeo otprilike ovako: »Budući da
pokojnik nije član Crkve, sprovod ne možemo držati prema katoličkom
obredu...« Sprovod se sastojao od biblijskih čitanja, pjevanja i molitve
vjernika. Bilo je dostojanstveno. Svećenik je izrazio žaljenje što
pokojnik nije bio kršten, a obitelji je pružio utjehu. Osobno mi se više
svidio postupak bečkog svećenika. No, zanima me postoji li neko pravilo
za takve slučajeve ili je stvar dobre, tj. loše volje župnika?
Čitatelj O. R.
Svećenik, prema crkvenim propisima, nije dužan voditi liturgijski obred
ukopa nekrštene osobe, i nije riječ o njegovoj samovolji ako to odbije
učiniti jer je riječ i o javnome svjedočanstvu koje je sastavni dio
(ne)vjere svakoga čovjeka. No čitajući Vaše pismo i iskustvo koje
prenosite iz Beča, kratko se samo može reći da primjer koji navodite
doista može biti poučan i djeluje kao takav jer je očito da svećenik u
navedenom slučaju nije prekršio nijedan crkveni propis, a izišao je u
susret ljudima u času tuge. Dapače, zauzeo je jasan stav, objasnio da
nije moguće voditi katolički sprovod te k tome znao posvjedočiti kako je
Bog milosrdan i kako preko Crkve svoju milost i danas širi, posebno na
vjernike koji su ostali ožalošćeni nakon smrti nekoga od svojih dragih. I
to ljudi cijene, ne samo vjernici nego i nevjernici koji se zateknu na
takvome sprovodu gdje se moli dostojanstveno, premda nije riječ o
katoličkome ukopu.
Glas Koncila, broj 48 (1745), 2.12.2007.
Nema komentara:
Objavi komentar