Muči me pitanje u vezi s problemom što ga ljudi imaju u Kini, to jest da
ne smiju imati više od jednoga djeteta. Prekršitelji zakona plaćaju
jako visoke globe, a završe čak i u zatvoru. Bog je, pak, rekao: Plodite
se i množite i napučite zemlju. Zar se tako boriti protiv
prenapučenosti našeg planeta?
Čitateljica
Jasno je da je ovdje riječ o državnome propisu koji nije u skladu ni s
naravnim ni s Božjim zakonom, niti s Božjim planom s čovjekom na zemlji.
Štoviše, protivi se izvornom Božjem planu, jer je Bog muškarce i žene
stvorio na svoju sliku i priliku i blagoslovio ih tako da svojim
uzajamnim darivanjem sebe samih mogu postati i sudionici njegove
stvaralačke ljubavi. Bog ih je blagoslovio ne toliko zato da rađaju
djecu, nego zato da se međusobno upoznaju, da svijet obogate ljubavlju i
- ako to odgovara Božjoj volji - da iz obilja svoje ljubavi dobiju i
rode djecu. Bračna ljubav ima svoju vrijednost u samoj sebi. A njezina
plodnost jest plodnost u ljubavi i radi ljubavi. Bračna je ljubav, po
svojoj osobitoj naravi, otvorena roditeljskom pozivu. Enciklika »Humanae
vitae« - a i kasnije enciklike o životu - ističe da je bračna ljubav
»plodna ljubav koja se ne iscrpljuje sva među samim supružnicima, nego
je određena na to da se nastavi - buđenjem novih života« (br. 9).
Katolička Crkva ističe da moralno nije prihvatljivo odbacivati
roditeljski poziv iz sebičnih razloga. Jednako tako, nitko nema pravo -
pa ni zakonodavac - ograničavati broj djece. I gotovo svi narodi na
svijetu prihvaćaju pozitivan stav prema planiranju obitelji. Supruzima
se pritom daje pravo da sami odluče o idealnom broju djece i o svojoj
mogućnosti i dužnosti da ih odgoje. Ovdje je riječ o odgovornom
roditeljstvu, a ne o ograničavanju slobode izvana, kao što se čini u
Kini. Supruzi moraju zajednički razmisliti i odlučiti o tome koliko
djece žele imati i u kojim razmacima, uči Drugi vatikanski koncil u
dogmatskoj konstituciji »Gaudium et spes«: »Neka pažljivo uzmu u obzir
svoje osobno dobro i dobro djece - već rođene ili koja će se roditi;
neka ocijene životne prilike svog vremena i svoje situacije - u
materijalnom i duhovnom pogledu; i, konačno, neka vode računa o dobru
svoje obiteljske zajednice, svoje zemaljske zajednice i same Crkve. Sud o
tome valja da stvore sami roditelji, pred Bogom. Oni moraju biti
svjesni da pritom ne smiju postupati samovoljno« (br. 50).
Kineski je zakon, dakle, u suprotnosti s katoličkim naukom. No, Crkva
nije u mogućnosti bilo kome, ni pojedincima ni državama, nametnuti svoja
uvjerenja, već nastoji ponuditi svoje vrijednosti. Nažalost, ne
prihvaćaju ih svi, a osobito ne oni koji su spremni, zbog svojih
interesa, čak i kršiti ljudska prava.
Glas Koncila, broj 16 (1713), 22.4.2007.
Nema komentara:
Objavi komentar