Iskreno ne znam čitate li i kako često poštu koju zaprimate, ali vam se
javljam i naravno da na ovome neću ostati ukoliko se nešto ne poduzme
vezano za predmet koju ću navesti.
Naime, svećenička dužnost je (naravno, jedna od njih) i obavljanje
crkvenog vjenčanja, iako je obavljeno svjetovno vjenčanje i mladenci
odluče isto ponoviti i u crkvi ne samo radi bogobojaznih razloga nego i
želje da se to napravi. Mladenci ne žive u Hrvatskoj pa su odlučili
napraviti svjetovno vjenčanje u inozemstvu gdje i borave, a crkveno sa
svojom obitelji i prijateljima kojih je više ovdje i praktičnije im je
bilo obaviti to ovdje kao što im je to i bila i ostala želja. S tom su
se molbom i nakanom obratili svom svećeniku u župi, zapravo u jednoj
njezinoj filijali gdje bi željeli proslaviti obred vjenčanja. No,
svećenik ih je odbio uz vrijeđanje i nazivanje pogrdnim imenima,
govoreći da žive u grijehu; da on to ne želi napraviti, a budući da mora
- ili recimo da mora - ako bude to napravio onda se ceremonija crkvenog
vjenčanja može obaviti pod njegovim uvjetima: a to je da se ne radi
cirkus odnosno da vjenčanju mogu prisustvovati samo roditelji i kumovi,
što je ne bezobrazno nego se njegova reakcija kosi sa svim crkvenim
učenjima, s Isusovim naučavanjem prije svega.
Ako se svećenik i smatra tako svetom osobom, netko bi ga trebao
podsjetiti da ne treba bacati kamenje na nikog jer nitko nije bez
grijeha. Ako se i njihov život može nazvati grešnim, ako i izostavimo
njegova vjerska uvjerenja i njegovu moralnost, on je to dužan napraviti
bez uvjetovanja a najmanje takvog koje nikom ne škodi.
Da bi sve bilo još bolje, mladenci su odustali od vjenčanja kod njega i
to zbog njegove reakcije i nakon vrijeđanja. Ja sam mladenkina sestra i
vjerujte mi bolje bi bilo da se nešto poduzme, jer ovo je ne bezobrazno,
nehumano, neprofesionalno; ovo je i samovlašće bez granica koje se neće
tolerirati, koje ja neću tolerirati. Dan koji je trebao biti jedan od
najsretnijih u životu moje sestre taj je svećenik je, neću reći samo
pokvario, nego ju je povrijedio da se tresla i plakala.
Da dovršim: kad su odustali od njega, rekli su da će pitati svećenika u
susjednoj župi da ih on vjenča. On im je - gotovo citiram - rekao da iz
solidarnosti prema svom kolegi koji ih je odbio neće ni on to napraviti,
iako bi i mogao i trebao. Ako su oni tako čisti i misle da bi sve
trebalo biti čisto i sam ulazak u brak čist i nevin, spalimo sve
»vještice« koje su vjenčali, a da su znali da su trudne ili nisu
znali...
Vjerujte mi ovo za mene nije normalno, ne prijetim nego upozoravam jer
meni je moja obitelj sve, a ako neki fanatik učini nešto nažao bilo
kojem članu moje obitelji, to ne staje na tome. Mislim da je i tisak
gladan ovako odvratnih vijesti, pa ako ćemo tako nisko padati, može i
to. I tako je Crkva uvijek bila glavni dežurni krivac za sve pa mislim
da će ih ovako nešto razveseliti.
Bilo bi mi drago da reagirate na ovo »kvazipismo«, da uputite bilo kakav
komentar, kritiku ili čak i savjet i da se prije svega nešto poduzme!
Čitateljica
Pismo Vam je puno gorčine i nabijeno je emocijama, no nije na nama da
prosuđujemo Vaše stanje sa psihološke strane, premda ga u ovome slučaju -
kao i stanje Vaše sestre i svih dragih koji Vas okružuju - ne možemo
jednostavno zaobići i previdjeti. Poteškoća u kojoj ste se zatekli teška
je i zadala Vam je duboku ranu. A do nje, po našemu sudu, nije niti
moralo doći, pa onda ne biste niti morali pisati ovakvim tonom i ne
biste se morali »loviti« i za posljednju »slamku«, to jest objavu Vaše
boli u »svjetovnim medijima«. Vjerujte, da ste to i učinili i da niste
nama niti pisali, oni Vam ne bi ni u čemu pomogli, nego bi - kako i sami
ističete - još jednom u Crkvi vidjeli »dežurnoga krivca«.
I upravo je u tome svojevrsna zamka: Crkva je - kao ustanova - »uvijek
kriva«, a od šume se, uobičajeno, u »rašomonu« mišljenja, prijepora,
raspra i polemika prečesto ne vidi - drvo. U ovome slučaju konkretni
službenik Crkve, svećenik. Nemojmo zaboraviti niti da smo Crkva svi mi:
svaki vjernik - bilo zaređeni, bili nezaređeni; svi smo mi udovi jednoga
Tijela, kako nas uči Sveto pismo. I kada je jedan ud bolestan, ojađen,
tužan - onda je bolesno i Tijelo. Bolest na tijelu Crkve je i grijeh i
naša ljudska nesavršenost. Isus je upravo zbog nesavršenih, zbog
grešnika - kako i sam ističe - došao na zemlju, jer htio je spasiti i
otkupio je svojom smrću sve ljude i svakoga čovjeka. Evanđeoska nam
prispodoba zorno govori: nije prekorio jednu ovcu što se izgubila, što
je zalutala, nego je »napustio« cijelo stado i krenuo tragati za onom
jednom, izgubljenom ovčicom. Kad ju je našao, silno se obradovao.
Nedavno smo Isusa i u Crkvi slavili - baš i zato! - kao Dobrog Pastira. U
toga bi se pastira trebao ugledati svaki čovjek, svaki vjernik, svaki
svećenik. Po Isusovu i u Isusovu duhu trebao bi susretati druge: one
koji su zalutali i koji su se izgubili.
Svećenik mora prihvaćati i one koji su pogriješili, a u konkretnome
slučaju kojega spominjete sve se moglo i može riješiti na vjernički
način. Jer, crkvenih zapreka za vjenčanje Vaše sestre ne vidimo, premda
je opravdano svećenikovo neslaganje s nekim postupcima. Vrijeđanje
nikada nije dopušteno, nikome. Zato smo i iz Vašega pisma izostavili
neke manje dijelove koji nisu prihvatljivi za objavljivanje u javnosti,
pa i Vas molimo da uvijek u vidu imate da svaki čovjek, bez obzira na
svoje postupke i ponašanje, zaslužuje naše poštovanje i razumijevanje,
te da ima pravo očekivati našu pomoć, naš savjet i našu opomenu, ukoliko
je u nečemu pogriješio.
Konkretno smatramo da je najbolje da se obratite mjerodavnima u svojoj
mjesnoj Crkvi, tj. područnom biskupu, kako bi Vam oni pomogli u
rješavanju poteškoće o kojoj pišete.
Glas Koncila, broj 22 (1719), 3.6.2007.
Nema komentara:
Objavi komentar