Zanimaju me mogućnosti sklapanja crkvenog braka kada sudionici nemaju
sve sakramente. Konkretno - ja sam primio sve sakramente, vjernik sam i
imam veliku želju sklopiti crkveni brak. Moja djevojka je krštena, ali
nema ništa drugo i ne smatra se vjernicom. Postoji li mogućnost da ja
jamčim za taj brak? Drugi problem je što ni moguća kuma (svjedokinja)
nema crkvene sakramente.
Danijel
»Ženidbeni savez, kojim muška osoba i ženska osoba međusobno
uspostavljaju zajednicu svega života po svojoj naravi usmjerenu k dobru
ženidbenih drugova te k rađanju i odgajanju potomstva, Krist Gospodin
uzdigao je među krštenima na dostojanstvo sakramenta«, pa stoga »među
krštenima ne može biti valjanoga ugovora koji samim tim ne bi bio
sakrament«, ističe jasno Zakonik kanonskoga prava (kan. 1055). Bitna su
svojstva ženidbe jednost i nerazrješivost koja u kršćanskoj ženidbi zbog
sakramenta zadobivaju posebnu čvrstoću. No, prije samoga sklapanja
ženidbe ili braka »pastiri duša« - svećenici i ostali - dužni su brinuti
se oko toga da se zaručnici svojom osobnom pripravom za sklapanje
ženidbe priprave za svetost i dužnosti svojega novog staleža. U Vašem
slučaju - budući da Vam je djevojka krštena - ta priprava uključivala bi
i primanje sakramenata potvrde i pričesti, kako određuje kanon 1065, u
oba paragrafa: »Katolici koji još nisu primili sakrament potvrde neka ga
prime prije sklapanja ženidbe, ako je to moguće bez velike poteškoće.«
Da bi se plodonosno primio sakrament ženidbe, zaručnicima se usrdno
preporučuje da pristupe k sakramentima pokore i presvete euharistije.
No, što učiniti i kako postupiti jer je Vaša djevojka krštena a - kako
kažete - »ne smatra se vjernicom«. Što bi to trebalo značiti i postoje
li u njezinu slučaju »velike poteškoće za primanje sakramenta«? Čini nam
se da se to danas, nažalost, previše olako izgovara i tvrdi, te se tako
očituje prava ravnodušnost prema primljenoj katoličkoj vjeri i
sakramentu krštenja. Nije, pretpostavljamo, riječ o njezinu odbacivanju
katoličke vjere, jer bi to onda - u duhu i po odredbi istoga crkvenog
zakona - zapravo predstavljalo poteškoću za sklapanje ženidbe između Vas
dvoje, o kojoj bi se Vaš župnik morao obratiti mjesnome ordinariju -
tj. biskupu. Mjesnome biskupu Zakonik kanonskoga prava jasno kaže da »ne
da dopuštenje za sudjelovanje u sklapanju ženidbe onoga tko je očito
odbacio katoličku vjeru«, osim ako se odgovarajuće ne održavaju neke
druge odredbe. A te se odredbe navode u kanonu 1125, i u ovome bi se
slučaju ponajprije ticale upravo Vas (i sami ste spomenuli da bi
»jamčili za brak«): »Katolička stranka neka izjavi da je spremna
ukloniti pogibelji otpada od vjere i neka iskreno obeća da će učiniti
sve što je u njezinoj moći da se sva djeca krste i odgoje u Katoličkoj
Crkvi; o tim obećanjima koja treba dati katolička stranka neka se
pravodobno obavijesti druga stranka tako da bude sigurno da je ova
svjesna obećanja i obveze katoličke stranke; obje stranke neka se pouče u
svrhama i bitnim svojstvima ženidbe, koje ni jedna ni druga stranka ne
smije isključiti.«
Ne čini li Vam se ipak apsurdnim, nakon nabrajanja tih jasnih odredaba,
da biste se trebali vjenčati s Vašom djevojkom koja je također
katolikinja, a kao da ona to nije? Ne bi li normalno i u skladu sa
zdravim razumom bilo da Vaša djevojka primi sakramente koje nije primila
i da kao vjernici započnete novi zajednički život, u ljubavi i iz
ljubavi? Jer, zašto biste samo Vi na sebe morali uzimati »teret jamstva
za brak« ako Vas djevojka voli, poštuje i želi s Vama u ljubavi živjeti i
rađati djecu? K tome, zasigurno je upoznata s katoličkom vjerom i
katoličkim naukom - pa i o braku, o ženidbenim pravima i obvezama po
katoličkome nauku. Ukoliko ste čvrsto i zajedno s njome odlučili
sklopiti brak, onda ćete u dogledno vrijeme vjerojatno započeti i s
»bližom pripravom za brak« koja »obuhvaća osobitiju pripravu za
sakramente, što je, zapravo, njihovo ponovno otkrivanje«, kako piše papa
Ivan Pavao II. u pastoralnoj pobudnici »Obiteljska zajednica«. Tako će i
Vaša djevojka s Vama proći »obnovljenu katehezu svih koji se
pripravljaju za kršćansku ženidbu (koja je) posvema nužna da bi se
sakrament mogao proslaviti i živjeti s potrebnim moralnim i duhovnim
raspoloženjem. Vjersko formiranje zaručnika, u prikladnu trenutku i
prema različitim konkretnim zahtjevima, treba biti nadopunjeno pripravom
za život udvoje«.
Ako bi pak i nakon te bliže priprave Vaša djevojka ustrajavala na
tvrdnji da »nije vjernica« i da s katoličkom vjerom ne želi računati u
svome životu, onda je velika odgovornost, kao što smo napisali, doista
na Vama i o svemu ćete - zajedno s njome - morati razgovarati sa svojim
župnikom. No, to ne znači da bi »druga strana« u braku bila oslobođena
bilo kakve odgovornosti jer oboje ženidbenih drugova imaju jednake
dužnosti i prava koja se odnose na zajednicu ženidbenog života. Tako će
bračni drugovi, kao roditelji, zajedno brinuti za odgoj djece -
tjelesni, društveni i kulturni, ali i ćudoredni i vjerski. Jednako tako,
crkveni nauk uči da se ženidbi bračni drugovi »predaju jedno drugome« i
uzajamno prihvaćaju. To predanje i to prihvaćanje mora biti potpuno,
mora biti međusobno darivanje. A darivanje sebe drugome i prihvaćanje
drugoga sebi na dar znači i uključuje cijelu osobu i jednoga i drugoga
bračnog druga, sa svim njihovim tjelesnim i duhovnim moćima, potrebama,
značajkama, vrijednostima, i samo se po tome može u potpunosti
ostvarivati zajednica bračnoga života i ljubavi. U braku muškarac
prihvaća dar žene, a žena dar muškarca i jedno drugo uzimaju - za muža i
za suprugu.
Što se svjedoka na vjenčanju (i to isključivo na vjenčanju!) tiče, on
može biti i nevjernik, jer nije »kum«, dakle nije nikakav »jamac«
sakramenta, nego samo osoba koja je fizički svjedočila da je došlo do
sklapanja ženidbe po crkvenome obredu između ženske i muške osobe.
Glas Koncila, broj 46 (1638), 13.11.2005.
Nema komentara:
Objavi komentar