Zašto Crkva odnosno pojedini svećenici odbacuju i ne želi krstiti djecu
rođenu pomoću potpomognute oplodnje i govore svašta o njima? Razumljivo
mi je zašto je metoda umjetne oplodnja u epruveti i slične metode
neprihvatljiva, ali zašto i potpomognuta oplodnja. Ako je davanje
sjemena putem masturbacije neprihvatljivo, onda je neprihvatljivo i
davanje sjemena istom tehnikom i radi liječenja odnosno otkrivanje neke
bolesti čije bi rano otkrivanje spasilo nečiji život. Neprihvatljivo je
prepustiti se znanju liječnika i kod drugih bolesti, jer i tada o njima
ovisi uspjeh liječenja.
Skoro šest godina moja supruga i ja pokušavamo dobiti dijete. Katolici
smo i vjernici i znamo da je dijete dar Božji i odbacujemo umjetnu
oplodnju u epruveti i slične metode, ali dugo vremena nam je trebalo
prihvatiti inseminaciju, u kojoj ne vidimo ništa loše. Godinama moja
žena proživljava teške trenutke iz mjeseca u mjesec, ja osobno bih i
mogao bez djece, ali gledajući nju svaki mjesec, pitam se što je manje
zlo, inseminacija ili propadanje voljene osobe ili možda nešto treće.
Uvijek treba izabrati manje zlo, ako je inseminacija zlo, ali ja sam
duboko propitivao svoj savjest i mislim da se tu ne radi ni o kakvom
zlu. Neki svećenici su nas i podržali odnosno nisu se protivili, dapače
da idemo i nikome ne govorimo (ipak su to osobe iz Crkve, i to moralne
osobe, i koji bi trebali biti naše duhovne vođe). Završio bih citatom i
Biblije: »Ali i liječniku mjesta daj i njega je Bog stvorio.«
Čitatelj
Nijedan svećenik ne smije odbiti krštenje djeteta i to je stav Crkve,
bez obzira je li začeto u bračnome činu ili izvantjelesnom oplodnjom.
Svako je dijete, kao i svaki čovjek, Božje stvorenje, a svaki svećenik
poznaje dobro crkvene propise koji su nužni za krštenje i isključivo se
njih mora držati, a ne provoditi neku svoju »novu praksu« ili - ne daj
Bože - samovolju. Nikad se ne smije kažnjavati dijete ako su roditelji
nešto propustili ili krivo učinili.
I inače je o ovome vrlo teškom i osjetljivom pitanju u »Našim
razgovorima« već je više puta bilo riječi, no ono za neke supružnike i
dalje ostaje vrlo, vrlo bolno, jer bi željeli roditi dijete a ne mogu ga
začeti. U mnogim slučajevima, kada je riječ o medicini, takvi se
brakovi proglašavaju neplodnima, dok u nekima postoji mogućnost
dobivanja djeteta izvantjelesnom, tzv. »umjetnom oplodnjom«. Mnogi
vjernici poput Vas, nakon što se informiraju o toj metodi i saznaju da
joj se Crkva načelno protivi, ipak prihvaćaju neke metode u prirodnom
ciklusu s određenom (neki nam pišu: »blagom«) hormonskom terapijom kod
koje se dobije samo onoliko jajašaca koliko se može oplođeno vratiti u
tijelo majke. Metodu kod koje se dobije desetak i više embrija koji se
neupotrijebljeni zamrzavaju i ukoliko trudnoća uspije bacaju, ne
prihvaćaju jer osjećaju teret savjesti koja im jasno govori da bi takvo
postupanje bilo zapravo - pobačaj. Postoji, dakle, velik problem kod
vjernika u savjesti jer tu metodu - za razliku od crkvenoga učenja -
smatraju i prihvatljivom. No, kada se putem katoličkih medija ili
propovijedi, ili na neki drugi način, informiraju i čuju da prema
moralnome nauku Crkve do začeća smije doći samo po »specifičnom bračnom
činu«, ostaju rastuženi, pa i revoltirani zbog takvoga stava Crkve.
Nekako u sebi misle da je u njihovu slučaju riječ o oplodnji koja je u
biti prirodna, samo u izvantjelesnim, »umjetnim uvjetima«. Tu se, kako
nam sami svjedoče, vode razmišljanjem da zapravo Bog daje život, a
čovjek samo stvara povoljne i »povoljnije« uvjete da se nadvladaju
bolesne zapreke u roditelja. Ni u tim uvjetima ne dođe uvijek do
oplodnje, što je znak da je tu Bog na djelu, zaključuju neki među njima.
Dapače, neki ističu - iz osobnoga iskustva ili pak jer su to doživjeli
preko nekoga drugoga ili kod nekoga drugoga - da ni »specifični bračni
čin« nije uvijek svet. Dobro zaključuju, na što upozorava i Crkva, da je
i u »specifičnom bračnom činu« moguća sebičnost, nasilje, preljub - a
Bog svejedno po njemu daje život.
U našoj smo rubrici već više puta isticali da je to pitanje doista vrlo
osjetljivo i da ga je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno rješavati u
povjerljivom razgovoru s liječnikom koji je po uvjerenju katolik i koji
poznaje najsuvremenije crkvene stavove, a također s odgovarajućim
svećenikom.
Načelno je Crkva protiv svake umjetne oplodnje. Ona želi očuvati i čuva
dostojanstvo i uzvišenost bračnoga čina i u određenom smislu pravo
djeteta da bude začeto iz naravne i blagoslovljene ljubavi. No, ukoliko
je moguće do potrebnog sjemena doći upravo u naravnom bračnom činu i
dobiti samo toliko zametaka koliko ih se vraća u majčinu utrobu da se
ondje naravno ugnijezde i razviju, bili bi uklonjeni mnogi prigovori što
ih crkveno učiteljstvo iznosi protiv izvantjelesne oplodnje. »Hoćemo li
shvatiti i kao kršćani u vjeri prihvatiti učenje..., prije svega treba
prihvatiti sama sebe kao ljudsku osobu, ne tek djelomično, nego
cjelovito, i ne samo razumski i afektivno, nego u stvarnoj vjeri, u
osobnom susretu i vjerničkom dijalogu s Kristom Spasiteljem i Zaručnikom
Crkve, na temelju otvorene slobodne dobre volje«, preporučuje naš
moralist o. Ivan Fuček i jasno dodaje: »Božji plan o braku i obitelji
Crkva nema ovlasti mijenjati kao što bi htjeli... neki kritičari i
svijet općenito. Isto će naglasiti i Ivan Pavao II. u Familiaris
consortio (br. 33): »Crkva zaista nije izumitelj ('nec autor') ni
neograničeni gospodar ('nec arbitra') takve norme.«
Glas Koncila, broj 47 (1744), 25.11.2007
Nema komentara:
Objavi komentar