Muči me pitanje u vezi s problemom što ga ljudi imaju u Kini, to jest da
ne smiju imati više od jednoga djeteta. Prekršitelji zakona plaćaju
jako visoke globe, a završe čak i u zatvoru. Bog je, pak, rekao: Plodite
se i množite i napučite zemlju. Zar se tako boriti protiv
prenapučenosti našeg planeta?
Čitateljica
Jasno je da je ovdje riječ o državnome propisu koji nije u skladu ni s
naravnim ni s Božjim zakonom, niti s Božjim planom s čovjekom na zemlji.
Štoviše, protivi se izvornom Božjem planu, jer je Bog muškarce i žene
stvorio na svoju sliku i priliku i blagoslovio ih tako da svojim
uzajamnim darivanjem sebe samih mogu postati i sudionici njegove
stvaralačke ljubavi. Bog ih je blagoslovio ne toliko zato da rađaju
djecu, nego zato da se međusobno upoznaju, da svijet obogate ljubavlju i
- ako to odgovara Božjoj volji - da iz obilja svoje ljubavi dobiju i
rode djecu. Bračna ljubav ima svoju vrijednost u samoj sebi. A njezina
plodnost jest plodnost u ljubavi i radi ljubavi. Bračna je ljubav, po
svojoj osobitoj naravi, otvorena roditeljskom pozivu. Enciklika »Humanae
vitae« - a i kasnije enciklike o životu - ističe da je bračna ljubav
»plodna ljubav koja se ne iscrpljuje sva među samim supružnicima, nego
je određena na to da se nastavi - buđenjem novih života« (br. 9).
Katolička Crkva ističe da moralno nije prihvatljivo odbacivati
roditeljski poziv iz sebičnih razloga. Jednako tako, nitko nema pravo -
pa ni zakonodavac - ograničavati broj djece. I gotovo svi narodi na
svijetu prihvaćaju pozitivan stav prema planiranju obitelji. Supruzima
se pritom daje pravo da sami odluče o idealnom broju djece i o svojoj
mogućnosti i dužnosti da ih odgoje. Ovdje je riječ o odgovornom
roditeljstvu, a ne o ograničavanju slobode izvana, kao što se čini u
Kini. Supruzi moraju zajednički razmisliti i odlučiti o tome koliko
djece žele imati i u kojim razmacima, uči Drugi vatikanski koncil u
dogmatskoj konstituciji »Gaudium et spes«: »Neka pažljivo uzmu u obzir
svoje osobno dobro i dobro djece - već rođene ili koja će se roditi;
neka ocijene životne prilike svog vremena i svoje situacije - u
materijalnom i duhovnom pogledu; i, konačno, neka vode računa o dobru
svoje obiteljske zajednice, svoje zemaljske zajednice i same Crkve. Sud o
tome valja da stvore sami roditelji, pred Bogom. Oni moraju biti
svjesni da pritom ne smiju postupati samovoljno« (br. 50).
Kineski je zakon, dakle, u suprotnosti s katoličkim naukom. No, Crkva
nije u mogućnosti bilo kome, ni pojedincima ni državama, nametnuti svoja
uvjerenja, već nastoji ponuditi svoje vrijednosti. Nažalost, ne
prihvaćaju ih svi, a osobito ne oni koji su spremni, zbog svojih
interesa, čak i kršiti ljudska prava.
Glas Koncila, broj 16 (1713), 22.4.2007.
srijeda, 19. rujna 2012.
Kakvi se pričešćujemo?
Živim u unutrašnjosti Hrvatskog zagorja. Često idem u crkvu na misu i na
pričest. Kod nas je običaj da se narod ispovijeda za božićne i uskrsne
blagdane. A tijekom godine ispovijeda se »tu i tamo koja bakica«.
Vjernici koji idu u crkvu na misu, a kasnije na pričest, nisu svi čiste
duše, a pristupaju pričesti, pa se među pričesnicima nađu i stariji koji
tijekom cijele godine psuju, mladi koji igraju nogomet te itekako
psuju, opet mladi koji hodaju u disko i tamo se odaju raskalašenom
životu, dečko i djevojka koji prije braka griješe, ljudi koji vole
»jamiti« u poduzeću i drugdje... I još niz takvih koji nose u duši
grijeh, a pristupaju pričesti. Naš se župnik hvali na kraju godine u
statistici kako je broj pričesti tijekom godine porastao. No, ja se
pitam: zar je važniji broj podijeljenih pričesti nego kome se daju? Po
ovakvome, pričest se ne cijeni, pa je svi uzimaju »kao da je pecivo«, a
ne tijelo Kristovo.
Čitatelj, Hrvatsko zagorje
U svojem ste pismu napravili »cijeli katalog« grijeha drugih ljudi, vjernika s kojima sudjelujete na nedjeljnim i blagdanskim misama i s kojima se pričešćujete. No, svoj sud temeljite na svojoj prilično gruboj izvanjskoj procjeni i sve mjerite svojim metrom. Dakako, ne može se zanijekati činjenica da se dio vjernika drži tek propisa Katoličke Crkve da se »barem jednom godišnje ispovjede i o Uskrsu pričeste«. To su takozvane »godišnje pričesti« koje jamačno imaju svoga ploda i o njima sudi Bog. Jer, prije nego što će se pričestiti, vjernik se i ispovjedi. U sakramentu pomirenja obeća i obveže se da će se popraviti, da neće više griješiti. S takvom iskrenom nakanom i kajanjem ne samo da pristupa ispovijedi, nego je ta nakana i kajanje uvjet za dobivanje odrješenja. Grešnik se mora odreći svoga grijeha i izvršiti zadanu pokoru. Ne vjerujemo da bi itko pristupio sakramentu pokore bez ozbiljnoga ispita savjesti i ozbiljne želje da će doista živjeti po Božjim i naravnim zakonima. Kao takav, kao raskajani grešnik koji je primio odrješenje i izvršio pokoru, smije pristupiti pričesti. Ako nakon primljene pričesti teško sagriješi, jasno je da ne smije - bez ispovijedi - ponovno na pričest. To vrijedi za svakoga, bez obzira na »statistike« o broju podijeljenih pričesti.
Važno bi bilo da o svojim stavovima dodatno razmislite, i zapravo bi prvi korak bio da i sami probate nešto promijeniti. Možda biste mogli pokrenuti raspravu u župi, organizirati župnu tribinu ili mjesečne susrete na kojima bi vjernici - uz pomoć župnika ili nekoga drugog svećenika - mogli raspravljati o vrijednosti pričesti, o vrijednosti sakramenta pomirenja ili ispovijedi, i o drugim pitanjima vezanima uz vjernički život. Na taj biste način i sami dali doprinos kojim se tijelo Kristovo više ne bi smatralo »pecivom«, već bi doista bila otajstvena hrana i okrepa svakome iskrenom vjerniku.
Glas Koncila, broj 16 (1713), 22.4.2007.
Čitatelj, Hrvatsko zagorje
U svojem ste pismu napravili »cijeli katalog« grijeha drugih ljudi, vjernika s kojima sudjelujete na nedjeljnim i blagdanskim misama i s kojima se pričešćujete. No, svoj sud temeljite na svojoj prilično gruboj izvanjskoj procjeni i sve mjerite svojim metrom. Dakako, ne može se zanijekati činjenica da se dio vjernika drži tek propisa Katoličke Crkve da se »barem jednom godišnje ispovjede i o Uskrsu pričeste«. To su takozvane »godišnje pričesti« koje jamačno imaju svoga ploda i o njima sudi Bog. Jer, prije nego što će se pričestiti, vjernik se i ispovjedi. U sakramentu pomirenja obeća i obveže se da će se popraviti, da neće više griješiti. S takvom iskrenom nakanom i kajanjem ne samo da pristupa ispovijedi, nego je ta nakana i kajanje uvjet za dobivanje odrješenja. Grešnik se mora odreći svoga grijeha i izvršiti zadanu pokoru. Ne vjerujemo da bi itko pristupio sakramentu pokore bez ozbiljnoga ispita savjesti i ozbiljne želje da će doista živjeti po Božjim i naravnim zakonima. Kao takav, kao raskajani grešnik koji je primio odrješenje i izvršio pokoru, smije pristupiti pričesti. Ako nakon primljene pričesti teško sagriješi, jasno je da ne smije - bez ispovijedi - ponovno na pričest. To vrijedi za svakoga, bez obzira na »statistike« o broju podijeljenih pričesti.
Važno bi bilo da o svojim stavovima dodatno razmislite, i zapravo bi prvi korak bio da i sami probate nešto promijeniti. Možda biste mogli pokrenuti raspravu u župi, organizirati župnu tribinu ili mjesečne susrete na kojima bi vjernici - uz pomoć župnika ili nekoga drugog svećenika - mogli raspravljati o vrijednosti pričesti, o vrijednosti sakramenta pomirenja ili ispovijedi, i o drugim pitanjima vezanima uz vjernički život. Na taj biste način i sami dali doprinos kojim se tijelo Kristovo više ne bi smatralo »pecivom«, već bi doista bila otajstvena hrana i okrepa svakome iskrenom vjerniku.
Glas Koncila, broj 16 (1713), 22.4.2007.
Smiju li se civilno vjenčani vjenčati u Crkvi?
Iskreno ne znam čitate li i kako često poštu koju zaprimate, ali vam se
javljam i naravno da na ovome neću ostati ukoliko se nešto ne poduzme
vezano za predmet koju ću navesti.
Naime, svećenička dužnost je (naravno, jedna od njih) i obavljanje crkvenog vjenčanja, iako je obavljeno svjetovno vjenčanje i mladenci odluče isto ponoviti i u crkvi ne samo radi bogobojaznih razloga nego i želje da se to napravi. Mladenci ne žive u Hrvatskoj pa su odlučili napraviti svjetovno vjenčanje u inozemstvu gdje i borave, a crkveno sa svojom obitelji i prijateljima kojih je više ovdje i praktičnije im je bilo obaviti to ovdje kao što im je to i bila i ostala želja. S tom su se molbom i nakanom obratili svom svećeniku u župi, zapravo u jednoj njezinoj filijali gdje bi željeli proslaviti obred vjenčanja. No, svećenik ih je odbio uz vrijeđanje i nazivanje pogrdnim imenima, govoreći da žive u grijehu; da on to ne želi napraviti, a budući da mora - ili recimo da mora - ako bude to napravio onda se ceremonija crkvenog vjenčanja može obaviti pod njegovim uvjetima: a to je da se ne radi cirkus odnosno da vjenčanju mogu prisustvovati samo roditelji i kumovi, što je ne bezobrazno nego se njegova reakcija kosi sa svim crkvenim učenjima, s Isusovim naučavanjem prije svega.
Ako se svećenik i smatra tako svetom osobom, netko bi ga trebao podsjetiti da ne treba bacati kamenje na nikog jer nitko nije bez grijeha. Ako se i njihov život može nazvati grešnim, ako i izostavimo njegova vjerska uvjerenja i njegovu moralnost, on je to dužan napraviti bez uvjetovanja a najmanje takvog koje nikom ne škodi.
Da bi sve bilo još bolje, mladenci su odustali od vjenčanja kod njega i to zbog njegove reakcije i nakon vrijeđanja. Ja sam mladenkina sestra i vjerujte mi bolje bi bilo da se nešto poduzme, jer ovo je ne bezobrazno, nehumano, neprofesionalno; ovo je i samovlašće bez granica koje se neće tolerirati, koje ja neću tolerirati. Dan koji je trebao biti jedan od najsretnijih u životu moje sestre taj je svećenik je, neću reći samo pokvario, nego ju je povrijedio da se tresla i plakala.
Da dovršim: kad su odustali od njega, rekli su da će pitati svećenika u susjednoj župi da ih on vjenča. On im je - gotovo citiram - rekao da iz solidarnosti prema svom kolegi koji ih je odbio neće ni on to napraviti, iako bi i mogao i trebao. Ako su oni tako čisti i misle da bi sve trebalo biti čisto i sam ulazak u brak čist i nevin, spalimo sve »vještice« koje su vjenčali, a da su znali da su trudne ili nisu znali...
Vjerujte mi ovo za mene nije normalno, ne prijetim nego upozoravam jer meni je moja obitelj sve, a ako neki fanatik učini nešto nažao bilo kojem članu moje obitelji, to ne staje na tome. Mislim da je i tisak gladan ovako odvratnih vijesti, pa ako ćemo tako nisko padati, može i to. I tako je Crkva uvijek bila glavni dežurni krivac za sve pa mislim da će ih ovako nešto razveseliti.
Bilo bi mi drago da reagirate na ovo »kvazipismo«, da uputite bilo kakav komentar, kritiku ili čak i savjet i da se prije svega nešto poduzme!
Čitateljica
Pismo Vam je puno gorčine i nabijeno je emocijama, no nije na nama da prosuđujemo Vaše stanje sa psihološke strane, premda ga u ovome slučaju - kao i stanje Vaše sestre i svih dragih koji Vas okružuju - ne možemo jednostavno zaobići i previdjeti. Poteškoća u kojoj ste se zatekli teška je i zadala Vam je duboku ranu. A do nje, po našemu sudu, nije niti moralo doći, pa onda ne biste niti morali pisati ovakvim tonom i ne biste se morali »loviti« i za posljednju »slamku«, to jest objavu Vaše boli u »svjetovnim medijima«. Vjerujte, da ste to i učinili i da niste nama niti pisali, oni Vam ne bi ni u čemu pomogli, nego bi - kako i sami ističete - još jednom u Crkvi vidjeli »dežurnoga krivca«.
I upravo je u tome svojevrsna zamka: Crkva je - kao ustanova - »uvijek kriva«, a od šume se, uobičajeno, u »rašomonu« mišljenja, prijepora, raspra i polemika prečesto ne vidi - drvo. U ovome slučaju konkretni službenik Crkve, svećenik. Nemojmo zaboraviti niti da smo Crkva svi mi: svaki vjernik - bilo zaređeni, bili nezaređeni; svi smo mi udovi jednoga Tijela, kako nas uči Sveto pismo. I kada je jedan ud bolestan, ojađen, tužan - onda je bolesno i Tijelo. Bolest na tijelu Crkve je i grijeh i naša ljudska nesavršenost. Isus je upravo zbog nesavršenih, zbog grešnika - kako i sam ističe - došao na zemlju, jer htio je spasiti i otkupio je svojom smrću sve ljude i svakoga čovjeka. Evanđeoska nam prispodoba zorno govori: nije prekorio jednu ovcu što se izgubila, što je zalutala, nego je »napustio« cijelo stado i krenuo tragati za onom jednom, izgubljenom ovčicom. Kad ju je našao, silno se obradovao. Nedavno smo Isusa i u Crkvi slavili - baš i zato! - kao Dobrog Pastira. U toga bi se pastira trebao ugledati svaki čovjek, svaki vjernik, svaki svećenik. Po Isusovu i u Isusovu duhu trebao bi susretati druge: one koji su zalutali i koji su se izgubili.
Svećenik mora prihvaćati i one koji su pogriješili, a u konkretnome slučaju kojega spominjete sve se moglo i može riješiti na vjernički način. Jer, crkvenih zapreka za vjenčanje Vaše sestre ne vidimo, premda je opravdano svećenikovo neslaganje s nekim postupcima. Vrijeđanje nikada nije dopušteno, nikome. Zato smo i iz Vašega pisma izostavili neke manje dijelove koji nisu prihvatljivi za objavljivanje u javnosti, pa i Vas molimo da uvijek u vidu imate da svaki čovjek, bez obzira na svoje postupke i ponašanje, zaslužuje naše poštovanje i razumijevanje, te da ima pravo očekivati našu pomoć, naš savjet i našu opomenu, ukoliko je u nečemu pogriješio.
Konkretno smatramo da je najbolje da se obratite mjerodavnima u svojoj mjesnoj Crkvi, tj. područnom biskupu, kako bi Vam oni pomogli u rješavanju poteškoće o kojoj pišete.
Glas Koncila, broj 22 (1719), 3.6.2007.
Naime, svećenička dužnost je (naravno, jedna od njih) i obavljanje crkvenog vjenčanja, iako je obavljeno svjetovno vjenčanje i mladenci odluče isto ponoviti i u crkvi ne samo radi bogobojaznih razloga nego i želje da se to napravi. Mladenci ne žive u Hrvatskoj pa su odlučili napraviti svjetovno vjenčanje u inozemstvu gdje i borave, a crkveno sa svojom obitelji i prijateljima kojih je više ovdje i praktičnije im je bilo obaviti to ovdje kao što im je to i bila i ostala želja. S tom su se molbom i nakanom obratili svom svećeniku u župi, zapravo u jednoj njezinoj filijali gdje bi željeli proslaviti obred vjenčanja. No, svećenik ih je odbio uz vrijeđanje i nazivanje pogrdnim imenima, govoreći da žive u grijehu; da on to ne želi napraviti, a budući da mora - ili recimo da mora - ako bude to napravio onda se ceremonija crkvenog vjenčanja može obaviti pod njegovim uvjetima: a to je da se ne radi cirkus odnosno da vjenčanju mogu prisustvovati samo roditelji i kumovi, što je ne bezobrazno nego se njegova reakcija kosi sa svim crkvenim učenjima, s Isusovim naučavanjem prije svega.
Ako se svećenik i smatra tako svetom osobom, netko bi ga trebao podsjetiti da ne treba bacati kamenje na nikog jer nitko nije bez grijeha. Ako se i njihov život može nazvati grešnim, ako i izostavimo njegova vjerska uvjerenja i njegovu moralnost, on je to dužan napraviti bez uvjetovanja a najmanje takvog koje nikom ne škodi.
Da bi sve bilo još bolje, mladenci su odustali od vjenčanja kod njega i to zbog njegove reakcije i nakon vrijeđanja. Ja sam mladenkina sestra i vjerujte mi bolje bi bilo da se nešto poduzme, jer ovo je ne bezobrazno, nehumano, neprofesionalno; ovo je i samovlašće bez granica koje se neće tolerirati, koje ja neću tolerirati. Dan koji je trebao biti jedan od najsretnijih u životu moje sestre taj je svećenik je, neću reći samo pokvario, nego ju je povrijedio da se tresla i plakala.
Da dovršim: kad su odustali od njega, rekli su da će pitati svećenika u susjednoj župi da ih on vjenča. On im je - gotovo citiram - rekao da iz solidarnosti prema svom kolegi koji ih je odbio neće ni on to napraviti, iako bi i mogao i trebao. Ako su oni tako čisti i misle da bi sve trebalo biti čisto i sam ulazak u brak čist i nevin, spalimo sve »vještice« koje su vjenčali, a da su znali da su trudne ili nisu znali...
Vjerujte mi ovo za mene nije normalno, ne prijetim nego upozoravam jer meni je moja obitelj sve, a ako neki fanatik učini nešto nažao bilo kojem članu moje obitelji, to ne staje na tome. Mislim da je i tisak gladan ovako odvratnih vijesti, pa ako ćemo tako nisko padati, može i to. I tako je Crkva uvijek bila glavni dežurni krivac za sve pa mislim da će ih ovako nešto razveseliti.
Bilo bi mi drago da reagirate na ovo »kvazipismo«, da uputite bilo kakav komentar, kritiku ili čak i savjet i da se prije svega nešto poduzme!
Čitateljica
Pismo Vam je puno gorčine i nabijeno je emocijama, no nije na nama da prosuđujemo Vaše stanje sa psihološke strane, premda ga u ovome slučaju - kao i stanje Vaše sestre i svih dragih koji Vas okružuju - ne možemo jednostavno zaobići i previdjeti. Poteškoća u kojoj ste se zatekli teška je i zadala Vam je duboku ranu. A do nje, po našemu sudu, nije niti moralo doći, pa onda ne biste niti morali pisati ovakvim tonom i ne biste se morali »loviti« i za posljednju »slamku«, to jest objavu Vaše boli u »svjetovnim medijima«. Vjerujte, da ste to i učinili i da niste nama niti pisali, oni Vam ne bi ni u čemu pomogli, nego bi - kako i sami ističete - još jednom u Crkvi vidjeli »dežurnoga krivca«.
I upravo je u tome svojevrsna zamka: Crkva je - kao ustanova - »uvijek kriva«, a od šume se, uobičajeno, u »rašomonu« mišljenja, prijepora, raspra i polemika prečesto ne vidi - drvo. U ovome slučaju konkretni službenik Crkve, svećenik. Nemojmo zaboraviti niti da smo Crkva svi mi: svaki vjernik - bilo zaređeni, bili nezaređeni; svi smo mi udovi jednoga Tijela, kako nas uči Sveto pismo. I kada je jedan ud bolestan, ojađen, tužan - onda je bolesno i Tijelo. Bolest na tijelu Crkve je i grijeh i naša ljudska nesavršenost. Isus je upravo zbog nesavršenih, zbog grešnika - kako i sam ističe - došao na zemlju, jer htio je spasiti i otkupio je svojom smrću sve ljude i svakoga čovjeka. Evanđeoska nam prispodoba zorno govori: nije prekorio jednu ovcu što se izgubila, što je zalutala, nego je »napustio« cijelo stado i krenuo tragati za onom jednom, izgubljenom ovčicom. Kad ju je našao, silno se obradovao. Nedavno smo Isusa i u Crkvi slavili - baš i zato! - kao Dobrog Pastira. U toga bi se pastira trebao ugledati svaki čovjek, svaki vjernik, svaki svećenik. Po Isusovu i u Isusovu duhu trebao bi susretati druge: one koji su zalutali i koji su se izgubili.
Svećenik mora prihvaćati i one koji su pogriješili, a u konkretnome slučaju kojega spominjete sve se moglo i može riješiti na vjernički način. Jer, crkvenih zapreka za vjenčanje Vaše sestre ne vidimo, premda je opravdano svećenikovo neslaganje s nekim postupcima. Vrijeđanje nikada nije dopušteno, nikome. Zato smo i iz Vašega pisma izostavili neke manje dijelove koji nisu prihvatljivi za objavljivanje u javnosti, pa i Vas molimo da uvijek u vidu imate da svaki čovjek, bez obzira na svoje postupke i ponašanje, zaslužuje naše poštovanje i razumijevanje, te da ima pravo očekivati našu pomoć, naš savjet i našu opomenu, ukoliko je u nečemu pogriješio.
Konkretno smatramo da je najbolje da se obratite mjerodavnima u svojoj mjesnoj Crkvi, tj. područnom biskupu, kako bi Vam oni pomogli u rješavanju poteškoće o kojoj pišete.
Glas Koncila, broj 22 (1719), 3.6.2007.
Bračna ljubav, izvantjelesna oplodnja i pričest
Redovna sam čitateljica i željela bih najprije uputiti jednu primjedbu. U
jednome broju od prošle godine pisali ste o potrebi tišine i sabranosti
u tijeku mise za vrijeme pretvorbe, a isto bih primijetila i u vezi s
pričešću. Mislim da je uputnije da vjernici u urednom nizu idu do
svećenika, nego obratno, jer se događalo (tome sam svjedočila u
izbjeglištvu) da su se pričešćivali i inovjerci ili ljudi, po vlastitom
priznanju, nespremni jer im je bilo neugodno »odbiti ponuđeno«...
Rijetko se dogodi da svećenik nakon pričesti pozove na nekoliko
trenutaka sabranosti u tišini. Bilo bi dobro da barem ostane trag
nekadašnjeg običaja ostajanja barem 15 minuta u sabranosti i
zahvaljivanju te najintimnijim molitvama.
A sada nekoliko pitanja: slažem se da je izvantjelesna oplodnja moralno neprihvatljiva zbog propadanja ljudskih zametaka, moralno dvojbena zbog načina uzimanja sjemena, ali mi nije jasno naglašavanje da djeca moraju biti plod naravnoga spolnog odnosa, začeta u ljubavi, jer sam svjedok (u jednom slučaju) gdje je itekako prisutna međusobna ljubav bračnoga para, prirodnih roditelja u izvantjelesnoj oplodnji. Istodobno se ne postavlja pitanje moralnosti i neprirodnosti umjetnog hranjenja, disanja, održavanja rada srca i slično...
Nesigurna Primorka
Slažemo se da bi vjernik koji sudjeluje na misi morao biti sabran tijekom cijele mise: dakle, i za vrijeme pretvorbe i za vrijeme pričešćivanja, kada obično dođe do svojevrsnoga »gibanja«, pa samim time i do mogućnosti rastresanja. Ipak, mi smo pisali poticajno, i to u kontekstu isticanja potrebe da se baš za najsvetiji trenutak mise - za pretvorbu - svaki vjernik posebno sabere, da pozorno prati i sudjeluje, što vrijedi - kako i sami primjećujete - i za cijelu misu, a jednako tako i za pričest.
Što se izvantjelesne oplodnje tiče, tu vjerujemo da uz svu nesigurnost koju u sebi imate, ipak dobro spoznajete (što nam je jasno iz Vašega pisma) da Crkva ne »naglašava« nešto što bi bilo izvan naravnoga i Božjega zakona. Crkva nije tu, niti ima poslanje i »mandat« da te zakone i zakonitosti mijenja, već ih iznosi kao poklad svoje vjere, ovaj put o moralnim pitanjima. Crkveni nauk ne dovodi u pitanje međusobnu ljubav supružnika niti njihovu ljubav prema začetoj djeci, već govori o pitanjima o kojima smo i mi više puta već pisali, a koja se tiču ponajprije ljudske osobe a onda znanosti i tehnike koja bi uvijek trebala biti u njezinoj službi.
Crkva, dakle, ne ističe svoju »mjerodavnost« na području (eksperimentalnih) znanosti nego snagom svoga poslanja iznosi ćudoredni nauk koji je primjeren dostojanstvu osobe i njezinu cjelovitom poslanju. Pri tome izlaže kriterije za moralno prosuđivanje, posebno s obzirom na ljudski život i njegove početke. Te kriterije: poštivanje, obrana i promicanje čovjeka, njegovo »prvo i temeljno pravo« na život, dostojanstvo njegove osobe obdarene duhovnom dušom, moralnom odgovornošću iznosi naputak »Dar života« Zbora za nauk vjere koji se bavi upravo odgovaranjem na ta aktualna pitanja, pa Vam ga preporučujemo na čitanje.
Kriteriji za orijentaciju, upozorava taj naputak, ne mogu se izvući na temelju puke tehničke uspješnosti, niti prema koristi koju mogu pružiti nekima na štetu drugih, ili, što je još gore, na temelju vladajućih ideologija: »Znanost bez savjesti može jedino dovesti do propasti čovjeka« (br. 2). Ljudska je narav istodobno tjelesna i duhovna, a naravni moralni zakon izražava i određuje svrhe, prava i dužnosti utemeljene na tjelesnoj i duhovnoj naravi ljudske osobe. U tom kontekstu, dobro je reći da »pravo na dijete« ne postoji, jer je dijete uvijek dar. Jasno je i da će roditelji - koji se i odluče unatoč protivljenju Crkve na izvantjelesnu oplodnju - voljeti svoje dijete, kojega će voljeti i prihvatiti i Crkva, u spoznaji da je ono dar Božji. No, to ne znači da ona može prihvatiti i roditeljski postupak, jer dirnuti u ljudsko tijelo ne znači samo dirnuti u tkiva, organe i njihove (reproduktivne) funkcije, nego se na različitim razinama dira cijela osoba.
»U vezi s tehnikama umjetnog rađanja ljudi, blisko stoje ove dvije temeljne vrednote: život ljudskog bića koje je pozvano u postojanje, i izvorno prenošenje tog života u braku«, piše »Dar života« (br. 4), pa se i moralni sud o tehnikama umjetnog rađanja mora izreći tako da se vodi računa o tim vrednotama. Istina, napredak tehnike omogućio je rađanje bez spolnog odnosa pomoću susreta zametnih stanica »in vitro«, koje su prethodno uzete od muškarca i žene. No, ono što je tehnički moguće - stalno ponavlja Crkva - ne znači da je samim tim i moralno dopustivo.
»Ljudsko rađanje traži od supružnika odgovornu suradnju s plodnom ljubavi Božjom; dar ljudskog života mora se ostvariti u braku s pomoću čina koji pripadaju supruzima specifično i isključivo, u skladu sa zakonima što su upisani u njihove osobe i u njihovo sjedinjenje« (Dar života, 5). Zato crkveni nauk o braku i ljudskome rađanju kaže da postoji »neraskidiva povezanost, koju je Bog htio a čovjek je ne može svojevoljno dokinuti, između dvostrukog smisla bračnog čina: smisla sjedinjenja i smisla rađanja. Doista, svojim bitnim ustrojstvom bračni čin, sjedinjujući najdubljom vezom bračne drugove, daje im mogućnost da rode nove živote prema zakonima koji su upisani u samu bit muškarca i žene« (Humanae vitae, 12).
Glas Koncila, broj 24 (1721), 17.6.2007.
A sada nekoliko pitanja: slažem se da je izvantjelesna oplodnja moralno neprihvatljiva zbog propadanja ljudskih zametaka, moralno dvojbena zbog načina uzimanja sjemena, ali mi nije jasno naglašavanje da djeca moraju biti plod naravnoga spolnog odnosa, začeta u ljubavi, jer sam svjedok (u jednom slučaju) gdje je itekako prisutna međusobna ljubav bračnoga para, prirodnih roditelja u izvantjelesnoj oplodnji. Istodobno se ne postavlja pitanje moralnosti i neprirodnosti umjetnog hranjenja, disanja, održavanja rada srca i slično...
Nesigurna Primorka
Slažemo se da bi vjernik koji sudjeluje na misi morao biti sabran tijekom cijele mise: dakle, i za vrijeme pretvorbe i za vrijeme pričešćivanja, kada obično dođe do svojevrsnoga »gibanja«, pa samim time i do mogućnosti rastresanja. Ipak, mi smo pisali poticajno, i to u kontekstu isticanja potrebe da se baš za najsvetiji trenutak mise - za pretvorbu - svaki vjernik posebno sabere, da pozorno prati i sudjeluje, što vrijedi - kako i sami primjećujete - i za cijelu misu, a jednako tako i za pričest.
Što se izvantjelesne oplodnje tiče, tu vjerujemo da uz svu nesigurnost koju u sebi imate, ipak dobro spoznajete (što nam je jasno iz Vašega pisma) da Crkva ne »naglašava« nešto što bi bilo izvan naravnoga i Božjega zakona. Crkva nije tu, niti ima poslanje i »mandat« da te zakone i zakonitosti mijenja, već ih iznosi kao poklad svoje vjere, ovaj put o moralnim pitanjima. Crkveni nauk ne dovodi u pitanje međusobnu ljubav supružnika niti njihovu ljubav prema začetoj djeci, već govori o pitanjima o kojima smo i mi više puta već pisali, a koja se tiču ponajprije ljudske osobe a onda znanosti i tehnike koja bi uvijek trebala biti u njezinoj službi.
Crkva, dakle, ne ističe svoju »mjerodavnost« na području (eksperimentalnih) znanosti nego snagom svoga poslanja iznosi ćudoredni nauk koji je primjeren dostojanstvu osobe i njezinu cjelovitom poslanju. Pri tome izlaže kriterije za moralno prosuđivanje, posebno s obzirom na ljudski život i njegove početke. Te kriterije: poštivanje, obrana i promicanje čovjeka, njegovo »prvo i temeljno pravo« na život, dostojanstvo njegove osobe obdarene duhovnom dušom, moralnom odgovornošću iznosi naputak »Dar života« Zbora za nauk vjere koji se bavi upravo odgovaranjem na ta aktualna pitanja, pa Vam ga preporučujemo na čitanje.
Kriteriji za orijentaciju, upozorava taj naputak, ne mogu se izvući na temelju puke tehničke uspješnosti, niti prema koristi koju mogu pružiti nekima na štetu drugih, ili, što je još gore, na temelju vladajućih ideologija: »Znanost bez savjesti može jedino dovesti do propasti čovjeka« (br. 2). Ljudska je narav istodobno tjelesna i duhovna, a naravni moralni zakon izražava i određuje svrhe, prava i dužnosti utemeljene na tjelesnoj i duhovnoj naravi ljudske osobe. U tom kontekstu, dobro je reći da »pravo na dijete« ne postoji, jer je dijete uvijek dar. Jasno je i da će roditelji - koji se i odluče unatoč protivljenju Crkve na izvantjelesnu oplodnju - voljeti svoje dijete, kojega će voljeti i prihvatiti i Crkva, u spoznaji da je ono dar Božji. No, to ne znači da ona može prihvatiti i roditeljski postupak, jer dirnuti u ljudsko tijelo ne znači samo dirnuti u tkiva, organe i njihove (reproduktivne) funkcije, nego se na različitim razinama dira cijela osoba.
»U vezi s tehnikama umjetnog rađanja ljudi, blisko stoje ove dvije temeljne vrednote: život ljudskog bića koje je pozvano u postojanje, i izvorno prenošenje tog života u braku«, piše »Dar života« (br. 4), pa se i moralni sud o tehnikama umjetnog rađanja mora izreći tako da se vodi računa o tim vrednotama. Istina, napredak tehnike omogućio je rađanje bez spolnog odnosa pomoću susreta zametnih stanica »in vitro«, koje su prethodno uzete od muškarca i žene. No, ono što je tehnički moguće - stalno ponavlja Crkva - ne znači da je samim tim i moralno dopustivo.
»Ljudsko rađanje traži od supružnika odgovornu suradnju s plodnom ljubavi Božjom; dar ljudskog života mora se ostvariti u braku s pomoću čina koji pripadaju supruzima specifično i isključivo, u skladu sa zakonima što su upisani u njihove osobe i u njihovo sjedinjenje« (Dar života, 5). Zato crkveni nauk o braku i ljudskome rađanju kaže da postoji »neraskidiva povezanost, koju je Bog htio a čovjek je ne može svojevoljno dokinuti, između dvostrukog smisla bračnog čina: smisla sjedinjenja i smisla rađanja. Doista, svojim bitnim ustrojstvom bračni čin, sjedinjujući najdubljom vezom bračne drugove, daje im mogućnost da rode nove živote prema zakonima koji su upisani u samu bit muškarca i žene« (Humanae vitae, 12).
Glas Koncila, broj 24 (1721), 17.6.2007.
Treba li se odreći pijenja kave?
Molim vas recite mi što napraviti s mojim pijenjem kave. Trebam li je se
odreći, osloboditi ili mogu i dalje bezbrižno (očito) u tomu uživati?
Marina B.
Vaše pitanje, ovako kratko i ovako postavljeno, po sebi bi moglo izgledati i manje bitnim, jer bi svaki vjernik zapravo trebao znati »što mu je činiti« s pijenjem kave (ili nekih drugih napitaka). No, ako možemo tumačiti, Vaše pitanje zapravo smjera nečemu dubljem i vjerojatno ste (po)mislili da pijenje kave može postati i porok ili se pretvoriti u svojevrsnu ovisnost, na vlastitu štetu i na štetu drugih.
Ovdje se ne želimo upuštati u psihološka tumačenja raznih ovisnosti, nego svoj odgovor usmjeriti na crkveni nauk koji govori da ovisnost i pretjerivanje nije ni po čemu dobro. Tako se, naprimjer, u Bibliji ne spominje da je zabranjeno piti, primjerice, vino, ali pijanstvo, dakle neumjereno korištenje alkoholnih pića - to se osuđuje.
Što se tiče pijenja kave ili drugih napitaka, Biblija ne ističe nikakvo ograničenje, premda se o pretjerivanju može govoriti u okviru činjenice da može štetiti zdravlju. A Crkva uči da su »život i tjelesno zdravlje dragocjeni Božji darovi«, te ističe da ih treba razumno njegovati, obazirući se na potrebe drugih i na opće dobro. Krepost pak umjerenosti čovjeka čini otvorenim i raspoloživim da izbjegava svakovrsno pretjerivanje, kao i zloporabu jela, alkohola, duhana i lijekova. Sjetilnost - o čemu govori deseta Božja zapovijed - čovjeka često navodi da želi ugodne stvari (koje nema): »Tako željeti jesti kad smo gladni, ili ugrijati se kad nam je hladno. Te su želje same u sebi dobre; ali često ne ostaju u granicama razuma; gone nas da nepravedno žudimo za onim što nam ne pripada, nego pripada ili se duguje drugomu« (KKC, 2535). Stoga deseta zapovijed zabranjuje pohlepu, želju za neumjerenim prisvajanjem zemaljskih dobara; zabranjuje neurednu gramzivost što nastaje iz neuredne želje srca. Neuredna želja srca može čovjeka odvesti i u lijenost, u želju da »stalno ispija kave«, te da ne posvećuje dovoljno vremena drugim stvarima potrebnima za život. Tako se može dogoditi da čovjek zanemari i svoje obveze, te na taj način naškodi sebi i drugima. Takvo »uživanje« u kavi zapravo bi bilo grijeh i valjalo bi ga ispovjediti kao i ostale grijehe »ovisnosti«: o alkoholu, kocki, igrama na sreću...
Glas Koncila, broj 42 (1739), 21.10.2007.
Marina B.
Vaše pitanje, ovako kratko i ovako postavljeno, po sebi bi moglo izgledati i manje bitnim, jer bi svaki vjernik zapravo trebao znati »što mu je činiti« s pijenjem kave (ili nekih drugih napitaka). No, ako možemo tumačiti, Vaše pitanje zapravo smjera nečemu dubljem i vjerojatno ste (po)mislili da pijenje kave može postati i porok ili se pretvoriti u svojevrsnu ovisnost, na vlastitu štetu i na štetu drugih.
Ovdje se ne želimo upuštati u psihološka tumačenja raznih ovisnosti, nego svoj odgovor usmjeriti na crkveni nauk koji govori da ovisnost i pretjerivanje nije ni po čemu dobro. Tako se, naprimjer, u Bibliji ne spominje da je zabranjeno piti, primjerice, vino, ali pijanstvo, dakle neumjereno korištenje alkoholnih pića - to se osuđuje.
Što se tiče pijenja kave ili drugih napitaka, Biblija ne ističe nikakvo ograničenje, premda se o pretjerivanju može govoriti u okviru činjenice da može štetiti zdravlju. A Crkva uči da su »život i tjelesno zdravlje dragocjeni Božji darovi«, te ističe da ih treba razumno njegovati, obazirući se na potrebe drugih i na opće dobro. Krepost pak umjerenosti čovjeka čini otvorenim i raspoloživim da izbjegava svakovrsno pretjerivanje, kao i zloporabu jela, alkohola, duhana i lijekova. Sjetilnost - o čemu govori deseta Božja zapovijed - čovjeka često navodi da želi ugodne stvari (koje nema): »Tako željeti jesti kad smo gladni, ili ugrijati se kad nam je hladno. Te su želje same u sebi dobre; ali često ne ostaju u granicama razuma; gone nas da nepravedno žudimo za onim što nam ne pripada, nego pripada ili se duguje drugomu« (KKC, 2535). Stoga deseta zapovijed zabranjuje pohlepu, želju za neumjerenim prisvajanjem zemaljskih dobara; zabranjuje neurednu gramzivost što nastaje iz neuredne želje srca. Neuredna želja srca može čovjeka odvesti i u lijenost, u želju da »stalno ispija kave«, te da ne posvećuje dovoljno vremena drugim stvarima potrebnima za život. Tako se može dogoditi da čovjek zanemari i svoje obveze, te na taj način naškodi sebi i drugima. Takvo »uživanje« u kavi zapravo bi bilo grijeh i valjalo bi ga ispovjediti kao i ostale grijehe »ovisnosti«: o alkoholu, kocki, igrama na sreću...
Glas Koncila, broj 42 (1739), 21.10.2007.
Zašto toliko patnje u životu?
Čitao sam, ne tako davno, a onda i razmišljao o svjedočanstvu jednoga
stranog dragovoljca koji je radio u jednome malom selu. U tom je selu
dolazio u dodir i pomagao zapravo onima kojima život nije bio drugo nego
patnja. I to kroz cijeli život: bili su dugo bolesni, a bolesti su ih,
prema njegovu pisanju, iscrpljivale. Susreo je i osobe koje su mu u tome
stanju govorile otvoreno da su izgubile vjeru u Boga, jer su previše
trpjele. On kaže kako su otvoreno predbacivale Bogu i govorile da ih on
voli toliko koliko se o njegovoj ljubavi govori (u crkvama i drugdje),
ne bi dopustio određene bolesti! I, prije nego što su se rodili, »barem
bi ih pitao za dopuštenje«, a mnogi od njih svoj život ne bi ni
prihvatili. To me svjedočanstvo potreslo jer me podsjetilo na dom u
Bistri kod Zagreba o kojemu je bio prikazan i dokumentarni film u kojemu
se vidjela patnja djece koja boluju od teških (neizlječivih?) bolesti.
Bog nam daje slobodu da vjerujemo ili ne, ali nam ne ostavlja slobodu da
odlučimo hoćemo li se roditi, hoćemo li prihvatiti život kakav jest,
hoćemo li započeti tu »pustolovinu«. Nije ju dao niti toj djeci. Nakon
toga svjedočanstva, ali i iz drugih konkretnih stvari koje znam, uvjeren
sam da se neki ljudi ne bi ni rodili, da ne bi prihvatili svoje tako
očajne i teške živote. Jednom je jedan vjernik redatelj rekao da će
Boga, kada ga sretne, pitati o patnjama koje su mnogi prisiljeni
trpjeti.
Čitatelj
Ako bismo baš željeli govoriti o tome tko od koga mora moliti »dopuštenje« za život, onda bismo pogled prije nego ga dignemo »prema gore« - prema Bogu, trebali okrenuti »prema dolje«. Mislimo, dakako, na roditelje. Upravo su roditelji oni koji odlučuju o tome hoće li imati djece, često i ne u baš optimalnim uvjetima.
Pitanje koje postavljate, a povezano je s patnjom, životom i rađanjem, u suvremenom je društvu, koje ima sve manje suosjećanja i roditeljima daje sve manje šanse da se brinu o svojoj bolesnoj djeci, iznimno teško jer bračni parovi koji se odlučuju za djecu imaju jako puno informacija o zdravlju onoga tko će se roditi. Još i prije nego što dođe do začeća, može se saznati sve o postotku rizika koji je povezan s »genetskim ruletom«, ukoliko roditelji imaju nekih genetskih poteškoća. No, sve dotle dok će ljudsko biće biti različito od nekoga stroja, ta će nesigurnost biti sastavnim dijelom ljudskih egzistencija.
A u fizičkoj boli i patnji svih onih koji su je spremni prihvatiti, Bog nam pruža mogućnost da zakoračimo »na stubu više«, premda nam patnja, ljudski gledano - posebno patnja nevine djece - doista izgleda besmislena i nepotrebna. I svatko tko je zdrav, a iznosi vjersku istinu o smislu patnje - bez obzira je li riječ o svećeniku, prijatelju, rodbini bolesnoga djeteta - izgledat će poput neiskrenoga čovjeka koji priča o patnji koju ne razumije do kraja. Samo onaj tko je doživio istinsku patnju, samo onaj tko je »u strnjici« patnje, može otkriti da je patnja - tajna koju rasvjetljava samo Isusova muka na križu. A Bog nije dalek onima koji trpe, kao što nije bio dalek ni Isusu, ni u Getsemaniju, ni na Golgoti.
Glas Koncila, broj 42 (1739), 21.10.2007.
Čitatelj
Ako bismo baš željeli govoriti o tome tko od koga mora moliti »dopuštenje« za život, onda bismo pogled prije nego ga dignemo »prema gore« - prema Bogu, trebali okrenuti »prema dolje«. Mislimo, dakako, na roditelje. Upravo su roditelji oni koji odlučuju o tome hoće li imati djece, često i ne u baš optimalnim uvjetima.
Pitanje koje postavljate, a povezano je s patnjom, životom i rađanjem, u suvremenom je društvu, koje ima sve manje suosjećanja i roditeljima daje sve manje šanse da se brinu o svojoj bolesnoj djeci, iznimno teško jer bračni parovi koji se odlučuju za djecu imaju jako puno informacija o zdravlju onoga tko će se roditi. Još i prije nego što dođe do začeća, može se saznati sve o postotku rizika koji je povezan s »genetskim ruletom«, ukoliko roditelji imaju nekih genetskih poteškoća. No, sve dotle dok će ljudsko biće biti različito od nekoga stroja, ta će nesigurnost biti sastavnim dijelom ljudskih egzistencija.
A u fizičkoj boli i patnji svih onih koji su je spremni prihvatiti, Bog nam pruža mogućnost da zakoračimo »na stubu više«, premda nam patnja, ljudski gledano - posebno patnja nevine djece - doista izgleda besmislena i nepotrebna. I svatko tko je zdrav, a iznosi vjersku istinu o smislu patnje - bez obzira je li riječ o svećeniku, prijatelju, rodbini bolesnoga djeteta - izgledat će poput neiskrenoga čovjeka koji priča o patnji koju ne razumije do kraja. Samo onaj tko je doživio istinsku patnju, samo onaj tko je »u strnjici« patnje, može otkriti da je patnja - tajna koju rasvjetljava samo Isusova muka na križu. A Bog nije dalek onima koji trpe, kao što nije bio dalek ni Isusu, ni u Getsemaniju, ni na Golgoti.
Glas Koncila, broj 42 (1739), 21.10.2007.
Je li zabranjeno krstiti dijete rođeno potpomognutom oplodnjom?
Zašto Crkva odnosno pojedini svećenici odbacuju i ne želi krstiti djecu
rođenu pomoću potpomognute oplodnje i govore svašta o njima? Razumljivo
mi je zašto je metoda umjetne oplodnja u epruveti i slične metode
neprihvatljiva, ali zašto i potpomognuta oplodnja. Ako je davanje
sjemena putem masturbacije neprihvatljivo, onda je neprihvatljivo i
davanje sjemena istom tehnikom i radi liječenja odnosno otkrivanje neke
bolesti čije bi rano otkrivanje spasilo nečiji život. Neprihvatljivo je
prepustiti se znanju liječnika i kod drugih bolesti, jer i tada o njima
ovisi uspjeh liječenja.
Skoro šest godina moja supruga i ja pokušavamo dobiti dijete. Katolici smo i vjernici i znamo da je dijete dar Božji i odbacujemo umjetnu oplodnju u epruveti i slične metode, ali dugo vremena nam je trebalo prihvatiti inseminaciju, u kojoj ne vidimo ništa loše. Godinama moja žena proživljava teške trenutke iz mjeseca u mjesec, ja osobno bih i mogao bez djece, ali gledajući nju svaki mjesec, pitam se što je manje zlo, inseminacija ili propadanje voljene osobe ili možda nešto treće. Uvijek treba izabrati manje zlo, ako je inseminacija zlo, ali ja sam duboko propitivao svoj savjest i mislim da se tu ne radi ni o kakvom zlu. Neki svećenici su nas i podržali odnosno nisu se protivili, dapače da idemo i nikome ne govorimo (ipak su to osobe iz Crkve, i to moralne osobe, i koji bi trebali biti naše duhovne vođe). Završio bih citatom i Biblije: »Ali i liječniku mjesta daj i njega je Bog stvorio.«
Čitatelj
Nijedan svećenik ne smije odbiti krštenje djeteta i to je stav Crkve, bez obzira je li začeto u bračnome činu ili izvantjelesnom oplodnjom. Svako je dijete, kao i svaki čovjek, Božje stvorenje, a svaki svećenik poznaje dobro crkvene propise koji su nužni za krštenje i isključivo se njih mora držati, a ne provoditi neku svoju »novu praksu« ili - ne daj Bože - samovolju. Nikad se ne smije kažnjavati dijete ako su roditelji nešto propustili ili krivo učinili.
I inače je o ovome vrlo teškom i osjetljivom pitanju u »Našim razgovorima« već je više puta bilo riječi, no ono za neke supružnike i dalje ostaje vrlo, vrlo bolno, jer bi željeli roditi dijete a ne mogu ga začeti. U mnogim slučajevima, kada je riječ o medicini, takvi se brakovi proglašavaju neplodnima, dok u nekima postoji mogućnost dobivanja djeteta izvantjelesnom, tzv. »umjetnom oplodnjom«. Mnogi vjernici poput Vas, nakon što se informiraju o toj metodi i saznaju da joj se Crkva načelno protivi, ipak prihvaćaju neke metode u prirodnom ciklusu s određenom (neki nam pišu: »blagom«) hormonskom terapijom kod koje se dobije samo onoliko jajašaca koliko se može oplođeno vratiti u tijelo majke. Metodu kod koje se dobije desetak i više embrija koji se neupotrijebljeni zamrzavaju i ukoliko trudnoća uspije bacaju, ne prihvaćaju jer osjećaju teret savjesti koja im jasno govori da bi takvo postupanje bilo zapravo - pobačaj. Postoji, dakle, velik problem kod vjernika u savjesti jer tu metodu - za razliku od crkvenoga učenja - smatraju i prihvatljivom. No, kada se putem katoličkih medija ili propovijedi, ili na neki drugi način, informiraju i čuju da prema moralnome nauku Crkve do začeća smije doći samo po »specifičnom bračnom činu«, ostaju rastuženi, pa i revoltirani zbog takvoga stava Crkve. Nekako u sebi misle da je u njihovu slučaju riječ o oplodnji koja je u biti prirodna, samo u izvantjelesnim, »umjetnim uvjetima«. Tu se, kako nam sami svjedoče, vode razmišljanjem da zapravo Bog daje život, a čovjek samo stvara povoljne i »povoljnije« uvjete da se nadvladaju bolesne zapreke u roditelja. Ni u tim uvjetima ne dođe uvijek do oplodnje, što je znak da je tu Bog na djelu, zaključuju neki među njima.
Dapače, neki ističu - iz osobnoga iskustva ili pak jer su to doživjeli preko nekoga drugoga ili kod nekoga drugoga - da ni »specifični bračni čin« nije uvijek svet. Dobro zaključuju, na što upozorava i Crkva, da je i u »specifičnom bračnom činu« moguća sebičnost, nasilje, preljub - a Bog svejedno po njemu daje život.
U našoj smo rubrici već više puta isticali da je to pitanje doista vrlo osjetljivo i da ga je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno rješavati u povjerljivom razgovoru s liječnikom koji je po uvjerenju katolik i koji poznaje najsuvremenije crkvene stavove, a također s odgovarajućim svećenikom.
Načelno je Crkva protiv svake umjetne oplodnje. Ona želi očuvati i čuva dostojanstvo i uzvišenost bračnoga čina i u određenom smislu pravo djeteta da bude začeto iz naravne i blagoslovljene ljubavi. No, ukoliko je moguće do potrebnog sjemena doći upravo u naravnom bračnom činu i dobiti samo toliko zametaka koliko ih se vraća u majčinu utrobu da se ondje naravno ugnijezde i razviju, bili bi uklonjeni mnogi prigovori što ih crkveno učiteljstvo iznosi protiv izvantjelesne oplodnje. »Hoćemo li shvatiti i kao kršćani u vjeri prihvatiti učenje..., prije svega treba prihvatiti sama sebe kao ljudsku osobu, ne tek djelomično, nego cjelovito, i ne samo razumski i afektivno, nego u stvarnoj vjeri, u osobnom susretu i vjerničkom dijalogu s Kristom Spasiteljem i Zaručnikom Crkve, na temelju otvorene slobodne dobre volje«, preporučuje naš moralist o. Ivan Fuček i jasno dodaje: »Božji plan o braku i obitelji Crkva nema ovlasti mijenjati kao što bi htjeli... neki kritičari i svijet općenito. Isto će naglasiti i Ivan Pavao II. u Familiaris consortio (br. 33): »Crkva zaista nije izumitelj ('nec autor') ni neograničeni gospodar ('nec arbitra') takve norme.«
Glas Koncila, broj 47 (1744), 25.11.2007
Skoro šest godina moja supruga i ja pokušavamo dobiti dijete. Katolici smo i vjernici i znamo da je dijete dar Božji i odbacujemo umjetnu oplodnju u epruveti i slične metode, ali dugo vremena nam je trebalo prihvatiti inseminaciju, u kojoj ne vidimo ništa loše. Godinama moja žena proživljava teške trenutke iz mjeseca u mjesec, ja osobno bih i mogao bez djece, ali gledajući nju svaki mjesec, pitam se što je manje zlo, inseminacija ili propadanje voljene osobe ili možda nešto treće. Uvijek treba izabrati manje zlo, ako je inseminacija zlo, ali ja sam duboko propitivao svoj savjest i mislim da se tu ne radi ni o kakvom zlu. Neki svećenici su nas i podržali odnosno nisu se protivili, dapače da idemo i nikome ne govorimo (ipak su to osobe iz Crkve, i to moralne osobe, i koji bi trebali biti naše duhovne vođe). Završio bih citatom i Biblije: »Ali i liječniku mjesta daj i njega je Bog stvorio.«
Čitatelj
Nijedan svećenik ne smije odbiti krštenje djeteta i to je stav Crkve, bez obzira je li začeto u bračnome činu ili izvantjelesnom oplodnjom. Svako je dijete, kao i svaki čovjek, Božje stvorenje, a svaki svećenik poznaje dobro crkvene propise koji su nužni za krštenje i isključivo se njih mora držati, a ne provoditi neku svoju »novu praksu« ili - ne daj Bože - samovolju. Nikad se ne smije kažnjavati dijete ako su roditelji nešto propustili ili krivo učinili.
I inače je o ovome vrlo teškom i osjetljivom pitanju u »Našim razgovorima« već je više puta bilo riječi, no ono za neke supružnike i dalje ostaje vrlo, vrlo bolno, jer bi željeli roditi dijete a ne mogu ga začeti. U mnogim slučajevima, kada je riječ o medicini, takvi se brakovi proglašavaju neplodnima, dok u nekima postoji mogućnost dobivanja djeteta izvantjelesnom, tzv. »umjetnom oplodnjom«. Mnogi vjernici poput Vas, nakon što se informiraju o toj metodi i saznaju da joj se Crkva načelno protivi, ipak prihvaćaju neke metode u prirodnom ciklusu s određenom (neki nam pišu: »blagom«) hormonskom terapijom kod koje se dobije samo onoliko jajašaca koliko se može oplođeno vratiti u tijelo majke. Metodu kod koje se dobije desetak i više embrija koji se neupotrijebljeni zamrzavaju i ukoliko trudnoća uspije bacaju, ne prihvaćaju jer osjećaju teret savjesti koja im jasno govori da bi takvo postupanje bilo zapravo - pobačaj. Postoji, dakle, velik problem kod vjernika u savjesti jer tu metodu - za razliku od crkvenoga učenja - smatraju i prihvatljivom. No, kada se putem katoličkih medija ili propovijedi, ili na neki drugi način, informiraju i čuju da prema moralnome nauku Crkve do začeća smije doći samo po »specifičnom bračnom činu«, ostaju rastuženi, pa i revoltirani zbog takvoga stava Crkve. Nekako u sebi misle da je u njihovu slučaju riječ o oplodnji koja je u biti prirodna, samo u izvantjelesnim, »umjetnim uvjetima«. Tu se, kako nam sami svjedoče, vode razmišljanjem da zapravo Bog daje život, a čovjek samo stvara povoljne i »povoljnije« uvjete da se nadvladaju bolesne zapreke u roditelja. Ni u tim uvjetima ne dođe uvijek do oplodnje, što je znak da je tu Bog na djelu, zaključuju neki među njima.
Dapače, neki ističu - iz osobnoga iskustva ili pak jer su to doživjeli preko nekoga drugoga ili kod nekoga drugoga - da ni »specifični bračni čin« nije uvijek svet. Dobro zaključuju, na što upozorava i Crkva, da je i u »specifičnom bračnom činu« moguća sebičnost, nasilje, preljub - a Bog svejedno po njemu daje život.
U našoj smo rubrici već više puta isticali da je to pitanje doista vrlo osjetljivo i da ga je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno rješavati u povjerljivom razgovoru s liječnikom koji je po uvjerenju katolik i koji poznaje najsuvremenije crkvene stavove, a također s odgovarajućim svećenikom.
Načelno je Crkva protiv svake umjetne oplodnje. Ona želi očuvati i čuva dostojanstvo i uzvišenost bračnoga čina i u određenom smislu pravo djeteta da bude začeto iz naravne i blagoslovljene ljubavi. No, ukoliko je moguće do potrebnog sjemena doći upravo u naravnom bračnom činu i dobiti samo toliko zametaka koliko ih se vraća u majčinu utrobu da se ondje naravno ugnijezde i razviju, bili bi uklonjeni mnogi prigovori što ih crkveno učiteljstvo iznosi protiv izvantjelesne oplodnje. »Hoćemo li shvatiti i kao kršćani u vjeri prihvatiti učenje..., prije svega treba prihvatiti sama sebe kao ljudsku osobu, ne tek djelomično, nego cjelovito, i ne samo razumski i afektivno, nego u stvarnoj vjeri, u osobnom susretu i vjerničkom dijalogu s Kristom Spasiteljem i Zaručnikom Crkve, na temelju otvorene slobodne dobre volje«, preporučuje naš moralist o. Ivan Fuček i jasno dodaje: »Božji plan o braku i obitelji Crkva nema ovlasti mijenjati kao što bi htjeli... neki kritičari i svijet općenito. Isto će naglasiti i Ivan Pavao II. u Familiaris consortio (br. 33): »Crkva zaista nije izumitelj ('nec autor') ni neograničeni gospodar ('nec arbitra') takve norme.«
Glas Koncila, broj 47 (1744), 25.11.2007
Pretplati se na:
Postovi (Atom)