Čitajući jedan članak na internetu, pročitao sam izjavu jednoga
kardinala da su homoseksualci Božji otpad. Mislite li da su to ipak malo
pregrube riječi, dok s druge strane ljubljanski nadbiskup veli da to
nije grijeh, ali je grijeh prakticirati homoseksualnost. Zar je
homoseksualnost zaista grijeh u rangu s hotimičnim ubojstvom?
Čitatelj iz Rijeke
Možda bi bilo dobro da ste nam napisali i na kojoj ste internetskoj
stranici našli tu navodnu izjavu »jednoga kardinala« i njegovo ime, pa
bismo onda mogli i o njoj konkretnije govoriti jer bismo sami
provjerili. Ne da bismo provjerili istinitost Vaše tvrdnje, već da bismo
sami pokušali naći izvornu, originalnu izjavu toga »jednoga kardinala«,
te Vam onda o njoj nešto i napisali. Temu ne želimo skretati na
vjerodostojnost medija na kojem ste ovo pročitali, no ipak razmislite o
istinoljubivosti te internetske stranice.
Ovako, pak, slobodno možemo reći da takvu izjavu nijedan kardinal
Katoličke Crkve ne bi u javnosti dao i da je jamačno pogrešno prenesen,
ili je prevoditelj na hrvatski jezik bio - loš. U to smo sigurni iz više
razloga, a ne zato što i kardinali - kao ljudi - ne bi mogli
pogriješiti, nego zato što su kardinali svećenici i biskupi koji - po
samoj naravi svoje službe - itekako dobro poznaju spolni nauk Crkve, pa i
onaj o osobama istospolnoga usmjerenja, kako se danas, u određenim
krugovima, govori o osobama homoseksualnih sklonosti. Zato je točno ono
što je rekao nadbiskup ljubljanski: homoseksualnost nije grijeh, ali
prakticiranje te spolne sklonosti jest.
Homoseksualnost, naime, označava »odnose između muškaraca ili žena koji
osjećaju spolnu privlačnost, isključivu ili pretežitu, prema osobama
istoga spola« (KKC 2357). Kroz stoljeća, homoseksualnost se očitovala u
vrlo različitim oblicima i u različitim kulturama, pa ne predstavlja
»novost« našega doba. Njezin psihički nastanak ostaje velikim dijelom,
tumači crkveni nauk, neprotumačiv. No, Crkva se oslanja na Sveto pismo,
koje ih prikazuje kao teško izopačenje (v. Post 19, 1-29; Rim 1, 24-27; 1
Kor 6, 10; 1 Tim 1, 10). Crkvena tradicija uvijek je tvrdila da su
homoseksualni čini u sebi neuredni, piše u izjavi Zbora za nauk vjere
»Persona humana« (PH 8), koja govori upravo o nauku vjeru o nekim
pitanjima spolne (seksualne) etike. U toj se izjavi upozorava da su
danas neki, polazeći od zapažanja psihološke naravi, počeli popustljivo
suditi, ili čak posve opravdavati homoseksualne odnose nekih osoba. Oni
među homoseksualcima razlikuju - i čini se ne bez razloga, spominje
izjava - one čija je sklonost prolazna, ili barem nije neizlječiva, jer
je plod lošeg odgoja, nedostatka normalnoga seksualnog razvoja, navike,
zlih primjera i drugih sličnih uzroka, i homoseksualce koji su
jednostavno takvi zbog neke vrsti »urođene sklonosti ili bolesne
konstitucije za koju se smatra da je neizlječiva«.
Što se pripadnika ove druge skupine tiče, neki zaključuju da je njihova
sklonost u toj stvari tako naravna da bi valjalo smatrati kako ona, bar
što se njih tiče, opravdava homoseksualne odnose unutar »iskrene
zajednice života i ljubavi, slične braku, ukoliko se takvi osjećaju
nesposobnima za život u samoći«. Bez obzira na takvo mišljenje, izjava
jasno ističe da, kada je riječ o pastoralnome djelovanju, takve
homoseksualce »valja prihvatiti s razumijevanjem«, te ih podupirati -
ali s jasnom nadom: da će nadvladati svoje osobne teškoće i svoju
društvenu neprilagođenost. O njihovoj krivnji valja prosuđivati
razborito, upozorava izjava. Ne smije se, međutim, primijeniti nikakav
pastoralni postupak koji bi im pružao moralno opravdanje, zato što bi ti
čini bili u skladu s njihovim stanjem.
Prema objektivnom moralnom redu, čini u homoseksualnim odnosima lišeni
su bitnog i nenadomjestivog cilja. Sveto pismo osuđuje ih kao tešku
izopačenost i čak ih prikazuje kao kobnu posljedicu napuštanja Boga.
Možda je taj kardinal, kojega spominjete bez imena, rekao da su
homoseksualci »napustili Boga«, da su »otpali od Boga« - a ne da su
otpad Božji. Crkva na temelju stavova iz Svetoga pisma kaže da se ne
može zaključiti da su svi koji »zbog te nastranosti trpe za nju i osobno
odgovorni, već se time zapravo kaže da su homoseksualni čini u svojoj
biti neuredni i da se ni u kojem slučaju ne smiju odobriti« (PH 8).
Homoseksualni spolni čini protive se naravnom zakonu, te spolni čin
zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne
komplementarnosti. Istina je, jednako tako, da određeni broj muškaraca i
žena pokazuju duboke homoseksualne težnje. Ne biraju oni svoje
homoseksualno stanje; ono za većinu njih predstavlja kušnju. Zato ih -
ističe Crkva - treba prihvaćati s poštivanjem, suosjećanjem i
obazrivošću. Izbjegavati se mora prema njima svaki znak nepravedne
diskriminacije. Te su osobe »pozvane da u svom životu ostvare Božju
volju, i ako su kršćani, da sa žrtvom Gospodinova Križa sjedine
poteškoće koje mogu susresti uslijed svojega stanja« (KKC 2357).
Homoseksualne osobe pozvane su - na čistoću. Krepostima ovladavanja
sobom, »odgojiteljicama nutarnje slobode«, kadšto uz potporu nesebična
prijateljstva, molitvom i sakramentalnom milošću, one se mogu i moraju,
postupno i odlučno, približiti kršćanskom savršenstvu. Jer, spolnost je
usmjerena k supružničkoj ljubavi između muškarca i žene, i nikako
drukčije, a u braku intimna tjelesnost supružnika postaje znak i zalog
duhovnog zajedništva.
Glas Koncila, broj 20 (1612), 15.5.2005.
srijeda, 19. rujna 2012.
Kako uvjeriti da je predbračni život teški grijeh?
Predbračni život, život u dvoje prije braka, postao je nažalost
stvarnost, suvremeni način života, opravdanje za bolje upoznavanje dvije
osobe koje žele stupiti u brak. Za mlade to je postalo pravilo od koga
skoro nitko ne odstupa, pravilo koje odobravaju i roditelji i mjerodavne
ustanove. Crkva podiže svoj glas protiv toga, ali uglavnom bezuspješno.
Starije osobe, osobe koje mogu biti roditelji mladima, nažalost
pribjegavaju istom načinu života. Žalosno je što to prakticiraju i
takozvani uzorni vjernici rimokatoličke vjere, pa samo malobrojni ostaju
čvrsti u vjeri da je predbračni kao i svaki izvanbračni odnos teški
grijeh. Takve osobe najčešće ostaju same, ne uspijevaju sklopiti
kršćanski brak, a predbračna čistoća se ismijava, ignorira, omalovažava,
podcjenjuje kao nešto najbezvrednije, najnevažnije, najsmješnije...
Kako to promijeniti? Kako pomoći vjernicima koji poštuju predbračnu
čistoću i svetost braka?
Vaša vjerna čitateljica, Ludbreg
Iz Vašega je pisma razvidno da uviđate problem onoga na što Crkva već stoljećima upozorava: na nesklad između proklamirane i življene vjere. To zapravo znači da postoji dio kršćana i katolika koji su vjernici i koji se takvima smatraju, ali ne žive u skladu s naukom Katoličke Crkve. Ovdje je riječ da ne prihvaćaju moralno naučavanje glede važnosti samoga braka. A brak je za Crkvu uzvišen, on je sakrament. I zato ne može biti »braka prije braka« i zato Crkva ne može odobriti predbračni (spolni) život dvoje mladih ljudi kao svojevrsnu »pripremu« - kako se to danas često kaže - na sam brak. Oni koji zastupaju takvo stajalište, obično ga brane razmišljanjem da se mladi na taj način bolje upoznaju, te se na taj način (gotovo) isključuje mogućnost pogreške u odabiru bračnoga partnera. Time zapravo jasno pokazuju da nisu razumjeli do kraja što je sakrament ženidbe koji nastaje onim trenutkom kada mladenci u zajednici Crkve jedno drugome obećaju vjernost »u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti« prema propisima Crkve. Zato je jasno da svaki »brak na probu« ili igranje »anticipiranja« braka, predbračni odnosi i različiti oblici zajedničkog života o kojima pišete nisu u skladu s Božjim naumom o braku koji je potvrdio i usavršio Isus. Katolička Crkva svoj nauk o braku svojim vjernicima ne tumači samo sociološkim, psihološkim i drugim dokazima, već to čini u vjeri. Na temelju vjere, ističu moralni teolozi Häring i Fuček, jasno je svakome vjerniku da je bračni život prije sklapanja crkvenoga braka nedopušten, niti da »velika ljubav« između djevojke i mladića ne može opravdati taj takozvani »brak prije braka«. Kako kaže o. Fuček: »'Dobro' koje si žele stupajući u predbračne odnose za katoličke mladence svakako nije dobro nego zlo. Unatoč općem krivu mentalitetu koji nas okružuje, katolički mladić i djevojka u vjeri će prihvatiti objavu i na temelju te objave nepokolebljiv nauk Crkve.«
I tu se sada ponovno javlja teško pitanje koje postavljate: Kako to promijeniti? Ako su doista vjernici katolici i ako su svjesni svojih slabosti, pa i ako su pogriješili, morali bi uvidjeti svoju slabost i u ispovijedi prije vjenčanja jasno iznijeti što su sagriješili, požalivši što nisu sačuvali čistoću svoje ljubavi. No, danas se i ljubav između dvoje mladih ljudi previše često shvaća »ovozemaljski« i materijalistički i kao da nema nikakvih drugih, dubljih vrijednosti, koje nadilaze ovo naše »sada« i »odmah«. Zato je i mladim ljudima teško shvatiti - a kao loš primjer navodite i odrasle - da su objektivno pogriješili, jer subjektivno smatraju da je njihovo ponašanje ispravno. »Opći mentalitet« im, na neki način, daje za pravo. Znamo da protiv struje nije lako plivati. No, opravdava li nas to? Zar zato moramo odmah odustati, niti ne pokušati? Velika je odgovornost i na roditeljima i njihova odgojna zadaća danas nije laka. Oni moraju u ljubavi pratiti svoju djecu, no to ne znači da im moraju sve odobravati i na sve pristajati. Ni djeca ne vole »mlake odgovore« i mlaki život svojih roditelja. I oni poštuju ozbiljne i odlučne roditelje koji jasno životom svjedoče ono o čemu s djecom razgovaraju. Zato se katolički roditelji danas moraju potruditi da u »moru raznih ponuda« jasno govore o svojim vjerničkim stavovima glede predbračnih odnosa svoje djece.
Jednako tako, moraju upozoravati i na sve one probleme s kojima bi se njihovo dijete suočilo odabere li »brak prije braka« - i to ne samo one vjerničke naravi, nego vezane uz - ljudsku narav. Crkva je sa svojim naukom na strani, ako to tako možemo reći, ljudske prirode i ljudskoga dostojanstva svakoga čovjeka. Na strani onoga ravnovjesja koje predstavlja jedinstvo tjelesne i duhovne osobe. A predbračni spolni život ne može poštivati ni ljudsku narav, ni ljudsko dostojanstvo, pa ni to duhovno-tjelesno ravnovjesje. U »hodanju« apriori je isključeno potpuno spolno darivanje pridržano isključivo supružnicima. Smisao je »hodanja« dobro uzajamno upoznavanje da bi se sa sigurnošću moglo donijeti iznimno važnu životnu odluku, a ne glumljenje muža i žene kad još mladi ni objektivno ni subjektivno nisu spremni do kraja preuzeti odgovornost jedno za drugo. »Predbračni odnosi ponajčešće isključuju porod. Ono što se prikazuje kao bračna ljubav ne može se, kao što bi inače moralo biti, produžiti u očinsku i materinsku ljubav. Ako do poroda i dođe, bit će na štetu djece jer neće imati ozračje sigurnosti u kojoj bi morala rasti i u njoj pronalaziti putove i pomagala za svoje uključivanje u cjelinu društva«, navodi se u dokumentu Zbora za nauk vjere o nekim pitanjima spolne etike »Persona umana« (br. 7). Mijenjati mentalitet nije lako. Mijenjati ga u vlastitoj sredini još je teže i zato treba puno snage i molitve. Da bi se spasilo mnoge buduće dobre brakove.
Glas Koncila, broj 22 (1666), 28.5.2006.
Vaša vjerna čitateljica, Ludbreg
Iz Vašega je pisma razvidno da uviđate problem onoga na što Crkva već stoljećima upozorava: na nesklad između proklamirane i življene vjere. To zapravo znači da postoji dio kršćana i katolika koji su vjernici i koji se takvima smatraju, ali ne žive u skladu s naukom Katoličke Crkve. Ovdje je riječ da ne prihvaćaju moralno naučavanje glede važnosti samoga braka. A brak je za Crkvu uzvišen, on je sakrament. I zato ne može biti »braka prije braka« i zato Crkva ne može odobriti predbračni (spolni) život dvoje mladih ljudi kao svojevrsnu »pripremu« - kako se to danas često kaže - na sam brak. Oni koji zastupaju takvo stajalište, obično ga brane razmišljanjem da se mladi na taj način bolje upoznaju, te se na taj način (gotovo) isključuje mogućnost pogreške u odabiru bračnoga partnera. Time zapravo jasno pokazuju da nisu razumjeli do kraja što je sakrament ženidbe koji nastaje onim trenutkom kada mladenci u zajednici Crkve jedno drugome obećaju vjernost »u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti« prema propisima Crkve. Zato je jasno da svaki »brak na probu« ili igranje »anticipiranja« braka, predbračni odnosi i različiti oblici zajedničkog života o kojima pišete nisu u skladu s Božjim naumom o braku koji je potvrdio i usavršio Isus. Katolička Crkva svoj nauk o braku svojim vjernicima ne tumači samo sociološkim, psihološkim i drugim dokazima, već to čini u vjeri. Na temelju vjere, ističu moralni teolozi Häring i Fuček, jasno je svakome vjerniku da je bračni život prije sklapanja crkvenoga braka nedopušten, niti da »velika ljubav« između djevojke i mladića ne može opravdati taj takozvani »brak prije braka«. Kako kaže o. Fuček: »'Dobro' koje si žele stupajući u predbračne odnose za katoličke mladence svakako nije dobro nego zlo. Unatoč općem krivu mentalitetu koji nas okružuje, katolički mladić i djevojka u vjeri će prihvatiti objavu i na temelju te objave nepokolebljiv nauk Crkve.«
I tu se sada ponovno javlja teško pitanje koje postavljate: Kako to promijeniti? Ako su doista vjernici katolici i ako su svjesni svojih slabosti, pa i ako su pogriješili, morali bi uvidjeti svoju slabost i u ispovijedi prije vjenčanja jasno iznijeti što su sagriješili, požalivši što nisu sačuvali čistoću svoje ljubavi. No, danas se i ljubav između dvoje mladih ljudi previše često shvaća »ovozemaljski« i materijalistički i kao da nema nikakvih drugih, dubljih vrijednosti, koje nadilaze ovo naše »sada« i »odmah«. Zato je i mladim ljudima teško shvatiti - a kao loš primjer navodite i odrasle - da su objektivno pogriješili, jer subjektivno smatraju da je njihovo ponašanje ispravno. »Opći mentalitet« im, na neki način, daje za pravo. Znamo da protiv struje nije lako plivati. No, opravdava li nas to? Zar zato moramo odmah odustati, niti ne pokušati? Velika je odgovornost i na roditeljima i njihova odgojna zadaća danas nije laka. Oni moraju u ljubavi pratiti svoju djecu, no to ne znači da im moraju sve odobravati i na sve pristajati. Ni djeca ne vole »mlake odgovore« i mlaki život svojih roditelja. I oni poštuju ozbiljne i odlučne roditelje koji jasno životom svjedoče ono o čemu s djecom razgovaraju. Zato se katolički roditelji danas moraju potruditi da u »moru raznih ponuda« jasno govore o svojim vjerničkim stavovima glede predbračnih odnosa svoje djece.
Jednako tako, moraju upozoravati i na sve one probleme s kojima bi se njihovo dijete suočilo odabere li »brak prije braka« - i to ne samo one vjerničke naravi, nego vezane uz - ljudsku narav. Crkva je sa svojim naukom na strani, ako to tako možemo reći, ljudske prirode i ljudskoga dostojanstva svakoga čovjeka. Na strani onoga ravnovjesja koje predstavlja jedinstvo tjelesne i duhovne osobe. A predbračni spolni život ne može poštivati ni ljudsku narav, ni ljudsko dostojanstvo, pa ni to duhovno-tjelesno ravnovjesje. U »hodanju« apriori je isključeno potpuno spolno darivanje pridržano isključivo supružnicima. Smisao je »hodanja« dobro uzajamno upoznavanje da bi se sa sigurnošću moglo donijeti iznimno važnu životnu odluku, a ne glumljenje muža i žene kad još mladi ni objektivno ni subjektivno nisu spremni do kraja preuzeti odgovornost jedno za drugo. »Predbračni odnosi ponajčešće isključuju porod. Ono što se prikazuje kao bračna ljubav ne može se, kao što bi inače moralo biti, produžiti u očinsku i materinsku ljubav. Ako do poroda i dođe, bit će na štetu djece jer neće imati ozračje sigurnosti u kojoj bi morala rasti i u njoj pronalaziti putove i pomagala za svoje uključivanje u cjelinu društva«, navodi se u dokumentu Zbora za nauk vjere o nekim pitanjima spolne etike »Persona umana« (br. 7). Mijenjati mentalitet nije lako. Mijenjati ga u vlastitoj sredini još je teže i zato treba puno snage i molitve. Da bi se spasilo mnoge buduće dobre brakove.
Glas Koncila, broj 22 (1666), 28.5.2006.
Pušenje je ovisnost i grijeh
Je li pušenje grijeh ili nije? Uzmite u obzir da sve više mladih
svećenika počinje pušiti (iz dosade, užitka ili zbog samoranjavanja).
Naše tijelo hram je Duha Svetoga, posebno tijelo svećenika, zar ne? A vi
šutite, šutite...
Vaša redovna čitateljica
Pa, ne šutimo baš. Naprotiv, pokušavamo odgovoriti na što je više pisama naših čitatelja moguće, pa je tako i Vaše došlo »na red«.
Različiti su oblici ovisnosti danas, a među njih spada i ovisnost o pušenju, zapravo nikotinu. Kako je poznato, nikotin šteti ljudskome zdravlju, a osim toga pušenje donosi i materijalne troškove pojedincima i obiteljima, a i cijelim društvima. Sve to, kada se raspravlja o pušenju, ne smije se nikako zanemariti. Dobro je znati i to da je časopis »New Scientist« u prosincu 2004. objavio istraživanje prof. Lawrenca Whalleya i njegove ekipe s Odsjeka za mentalno zdravlje Sveučilišta u Aberdeenu koji tvrde da pušenje ne samo da šteti zdravlju, nego je loše i za mozak.
Ta škotska studija, po pisanju i hrvatskih medija, pratila je kognitivne sposobnosti 465 ljudi kroz 60 godina, a istraživanje je pokazalo da pušenje ipak pridonosi smanjenju kognitivnih funkcija jer ono vitalne organe - kao što su i pluća i mozak - izlaže oksidacijskom stresu. O opasnostima koje vrebaju iz primamljive cigarete medicina često upozorava, ističući da se ljudski organizam vrlo brzo navikava na duhan iako je duhan jedan od najintenzivnijih otrova. Osim nikotina, duhan sadrži oko 600 drugih otrovnih materija. Pušenje štetno utječe na mnoge organe, ali pušači, čak i kad su svjesni toga, ne odustaju lako od tog zadovoljstva koje liči na pravi ritual za »umirivanje nervoze«.
Prema podacima iz 2000. godine, u Hrvatskoj godišnje od posljedica pušenja ranije umire između 11.000 i 12.000 osoba. Mogućnost oboljenja od raka u izravnoj je vezi s brojem popušenih cigareta. Duhanski dim jednako je štetan i za nepušače koji borave u istim prostorijama s pušačima. Troškovi liječenja pušača mnogo su veći od financijske dobiti koju država ostvaruje prodajom duhana i njegovih prerađevina. U razvijenim zemljama odvikavanju od pušenja pridonosi društveno ozračje koje na pušenje gleda kao na nešto sramotno. U našoj sredini pušenje je nažalost prihvaćeno kao - norma ponašanja. A pušenje je zapravo - kao rizično ponašanje - u sukobu s vrijednostima ljudskoga života i zdravlja. Može imati teške posljedice na duševnoj i vjerskoj razini osobe. Ugrožavanje drugih ljudi pušenjem nosi u sebi moralnu odgovornost svakog pušača.
No, nije dovoljno samo upozoravati na valjane objektivne norme, po kojima slobodno ustvrdimo da je težak ćudoredni nered trovanje svoga tijela i duha nerazumnim i neumjerenim uživanjem nikotina. Takva norma mogla bi, s jedne strane, dovesti do nepravednog moralizma naspram pojedinaca, a s druge bi mogla pridonijeti bijegu od šire socijalne odgovornosti, ako bismo se time htjeli zadovoljiti. Naime, smatramo da se upućivanje na samoodgovornost svih pušača, ipak pravilno nadopunjava zahtjevom za odgovarajućim odgojem za sučovječnost i samosvladavanje. Zato bi se svi prvo trebali brinuti oko prevencije, kako bi mladi ljudi - koji upravo u toj dobi »uče pušiti« - u odrastanju znali ispravno koristiti svoju slobodu. Mnoge osobe koje utječu na mlade javno često puše i besplatno reklamiraju pušenje, te se ne smiju zanemariti niti ti čimbenici koji pogoduju nastanku pušenja kao što su imitiranje i identifikacija s odraslima, niske cijene cigareta i njihova dostupnost, pritisak grupe, izloženost marketingu i slična.
Pušenje, kao i ostale čovjekove zle sklonosti, nastale su od istočnog grijeha. O pušenju se govori pod grijehom neumjerenosti i moglo bi se reći da neumjerenost u pušenju slabi čovjekovu volju i razvija egoizam. Iako se nikom ne može zabraniti pušenje, treba govoriti o toj štetnoj navici koja, kada šteti zdravlju, prelazi u grijeh. Zapravo bi krepost umjerenosti trebala čovjeka raspoložiti da izbjegne svakovrsno pretjerivanje: zloporabu jela, alkohola, duhana i lijekova.
Glas Koncila, broj 3 (1595), 16.1.2005.
Vaša redovna čitateljica
Pa, ne šutimo baš. Naprotiv, pokušavamo odgovoriti na što je više pisama naših čitatelja moguće, pa je tako i Vaše došlo »na red«.
Različiti su oblici ovisnosti danas, a među njih spada i ovisnost o pušenju, zapravo nikotinu. Kako je poznato, nikotin šteti ljudskome zdravlju, a osim toga pušenje donosi i materijalne troškove pojedincima i obiteljima, a i cijelim društvima. Sve to, kada se raspravlja o pušenju, ne smije se nikako zanemariti. Dobro je znati i to da je časopis »New Scientist« u prosincu 2004. objavio istraživanje prof. Lawrenca Whalleya i njegove ekipe s Odsjeka za mentalno zdravlje Sveučilišta u Aberdeenu koji tvrde da pušenje ne samo da šteti zdravlju, nego je loše i za mozak.
Ta škotska studija, po pisanju i hrvatskih medija, pratila je kognitivne sposobnosti 465 ljudi kroz 60 godina, a istraživanje je pokazalo da pušenje ipak pridonosi smanjenju kognitivnih funkcija jer ono vitalne organe - kao što su i pluća i mozak - izlaže oksidacijskom stresu. O opasnostima koje vrebaju iz primamljive cigarete medicina često upozorava, ističući da se ljudski organizam vrlo brzo navikava na duhan iako je duhan jedan od najintenzivnijih otrova. Osim nikotina, duhan sadrži oko 600 drugih otrovnih materija. Pušenje štetno utječe na mnoge organe, ali pušači, čak i kad su svjesni toga, ne odustaju lako od tog zadovoljstva koje liči na pravi ritual za »umirivanje nervoze«.
Prema podacima iz 2000. godine, u Hrvatskoj godišnje od posljedica pušenja ranije umire između 11.000 i 12.000 osoba. Mogućnost oboljenja od raka u izravnoj je vezi s brojem popušenih cigareta. Duhanski dim jednako je štetan i za nepušače koji borave u istim prostorijama s pušačima. Troškovi liječenja pušača mnogo su veći od financijske dobiti koju država ostvaruje prodajom duhana i njegovih prerađevina. U razvijenim zemljama odvikavanju od pušenja pridonosi društveno ozračje koje na pušenje gleda kao na nešto sramotno. U našoj sredini pušenje je nažalost prihvaćeno kao - norma ponašanja. A pušenje je zapravo - kao rizično ponašanje - u sukobu s vrijednostima ljudskoga života i zdravlja. Može imati teške posljedice na duševnoj i vjerskoj razini osobe. Ugrožavanje drugih ljudi pušenjem nosi u sebi moralnu odgovornost svakog pušača.
No, nije dovoljno samo upozoravati na valjane objektivne norme, po kojima slobodno ustvrdimo da je težak ćudoredni nered trovanje svoga tijela i duha nerazumnim i neumjerenim uživanjem nikotina. Takva norma mogla bi, s jedne strane, dovesti do nepravednog moralizma naspram pojedinaca, a s druge bi mogla pridonijeti bijegu od šire socijalne odgovornosti, ako bismo se time htjeli zadovoljiti. Naime, smatramo da se upućivanje na samoodgovornost svih pušača, ipak pravilno nadopunjava zahtjevom za odgovarajućim odgojem za sučovječnost i samosvladavanje. Zato bi se svi prvo trebali brinuti oko prevencije, kako bi mladi ljudi - koji upravo u toj dobi »uče pušiti« - u odrastanju znali ispravno koristiti svoju slobodu. Mnoge osobe koje utječu na mlade javno često puše i besplatno reklamiraju pušenje, te se ne smiju zanemariti niti ti čimbenici koji pogoduju nastanku pušenja kao što su imitiranje i identifikacija s odraslima, niske cijene cigareta i njihova dostupnost, pritisak grupe, izloženost marketingu i slična.
Pušenje, kao i ostale čovjekove zle sklonosti, nastale su od istočnog grijeha. O pušenju se govori pod grijehom neumjerenosti i moglo bi se reći da neumjerenost u pušenju slabi čovjekovu volju i razvija egoizam. Iako se nikom ne može zabraniti pušenje, treba govoriti o toj štetnoj navici koja, kada šteti zdravlju, prelazi u grijeh. Zapravo bi krepost umjerenosti trebala čovjeka raspoložiti da izbjegne svakovrsno pretjerivanje: zloporabu jela, alkohola, duhana i lijekova.
Glas Koncila, broj 3 (1595), 16.1.2005.
»Praznovjerni promašaj« zluradih pisama
Prije Božića opet sam dobila jedno pobožno, ali prijeteće pismo. Pravi
je apsurd da se u njemu tvrdi kako putuje od Majke Božje Lurdske, a
potom se odmah dodaje: »List nemojte spaliti, niti ga zadržati, niti na
bilo koji način uništiti jer ćete imati veliku nesreću u kući.« Poslije
te rečenice, poziva nas se da molimo 144 dana, dva puta Zdravomariju na
dan, pa ćemo dobiti vijest i bit ćemo sretni. U pismu se traži da ga
pošaljemo - u 20 kopija - onima za koje mislimo da im treba sreća. Onda
su u pismu iznesene razne teorije o tome kada je počelo i tko ga je prvi
napisao, te se »prijeti«: ili srećom (dobitak na lutriji) ili nesrećom
(otkaz na poslu), pa onda opet dobivanjem ili gubitkom novca ili nečega
materijalnog, poput automobila. Pismo završava »pozdravom Majke Božje
Lurdske« i mislim da mi ga je poslao netko od onih koji znaju da sam
vjernica. Što da radim?
Čitateljica, Zagreb
I sami najbolje znate da nam ni vlas s glave neće pasti bez Božje volje. Unatoč takvim - usuđujemo se reći - prizemnim pismima koje ste nam priložili. Zato ga zanemarite i ne dajte se i Vi uvući u krug praznovjernih. Upravo na to - na strah i praznovjerje - računaju oni koji očito imaju nekakvu zaradu, ili pak zlurado pakoste našoj radosti upravo pred Božić, dan kada slavimo rođenje svoga Spasitelja. A on nam je donio sreću - i to ne samo onu koja računa na lutrijski dobitak, na auto ili neki drugi materijalni dobitak - već sreću koja je i duhovna. A o njoj, u ovome nevjerničkom pismu, nema niti riječi, što nam dovoljno govori o autoru ili autorima!
Glas Koncila, broj 3 (1595), 16.1.2005.
Čitateljica, Zagreb
I sami najbolje znate da nam ni vlas s glave neće pasti bez Božje volje. Unatoč takvim - usuđujemo se reći - prizemnim pismima koje ste nam priložili. Zato ga zanemarite i ne dajte se i Vi uvući u krug praznovjernih. Upravo na to - na strah i praznovjerje - računaju oni koji očito imaju nekakvu zaradu, ili pak zlurado pakoste našoj radosti upravo pred Božić, dan kada slavimo rođenje svoga Spasitelja. A on nam je donio sreću - i to ne samo onu koja računa na lutrijski dobitak, na auto ili neki drugi materijalni dobitak - već sreću koja je i duhovna. A o njoj, u ovome nevjerničkom pismu, nema niti riječi, što nam dovoljno govori o autoru ili autorima!
Glas Koncila, broj 3 (1595), 16.1.2005.
Je li Crkva dopustila upotrebu kondoma?
Nedavno su neki španjolski biskupi izjavili da bi upotreba kondoma u
nekim sasvim specijalnim slučajevima, kad se radi o sprečavanju zaraze
partnera AIDS-om, mogla biti od Crkve dopuštena, no Vatikan je brzo
reagirao i to mišljenje beziznimno osudio.
Na Hrvatskoj televiziji, u jednoj emisiji 23. siječnja, tri naša vrla političara također su govorila o toj temi, naravno odobravajući upotrebu kondoma, i pri tome malo i bockali Crkvu neka se bavi svojim poslovima, tj. »drži se sakristije«.
Razmišljajući o toj temi, meni se čini da bi ipak - u sasvim iznimnim slučajevima - upotreba kondoma mogla biti od Crkve dopuštena. Evo dva takva primjera:
1. Muž i žena žive u skladnome kršćanskom braku. Jedan od njih se zarazi AIDS-om. Za ovu diskusiju je svejedno kako se zarazio, na grešni način, spolnim odnosom izvan braka, ili »bezgrešno«, npr. nekom injekcijom ili slično. I što sada da rade? Da se zauvijek odreknu spolnih odnosa i žive kao brat i sestra? Većini ljudi to ne bi bilo moguće.
2. Muž i žena žive u skladnome kršćanskom braku, i imaju već više djece. No, oni su vrlo siromašni, životare u velikoj bijedi, i svako daljnje dijete samo bi povećalo tu bijedu. Bi li se i oni morali odreći spolnog života i živjeti kao brat i sestra?
N. Š., Zagreb
Hrvatski mediji, po običaju željni senzacionalizma, loše su prenijeli mišljenje jednoga crkvenog predstavnika - a ne španjolskih biskupa - kako pišete. Ni on, ni bilo tko drugi iz crkvenih vrhova u Španjolskoj nije zastupao upotrebu kondoma, već se uključio u rasprave koje sve liberalnija španjolska vlada nameće u tamošnjem, tradicionalno katoličkome društvu. Ni Vatikan, stoga, nije trebao ništa osuđivati, već je - kako je krenula rasprava u javnosti - samo ponovio stajališta katoličkoga moralnog nauka. Emisiju, pak, na Hrvatskoj televiziji koju spominjete nismo vidjeli, pa nam ju je nemoguće komentirati. Prema onome što pišete, ipak, čini nam se poraznim da političari, sudionici emisije, još uvijek nisu izišli iz uskoga kruga ideološke matrice govora o Crkvi i ne žele prihvatiti neoborivu činjenicu da je Crkva punopravni sudionik javne rasprave, da je partner na brojnim društvenim područjima i da uvijek, pa i u ovoj raspravi, stoji na strani čovjeka. Put Crkve je čovjek, i ona se u svim kontekstima zauzima za njegovo dobro, pa je »bockati« da se bavi svojim poslovima znači zapravo očitovati nerazumijevanje i potpuno nepoznavanje samoga crkvenog ustroja i njezinoga pastoralnog djelovanja.
Što se tiče »iznimnih slučajeva« koje spominjete, oba - a posebno prvi - graniče s apsurdnim, zapravo Vašim proturječnim tvrdnjama. Kako bi se netko, pitamo se, tko živi »u skladnome kršćanskom braku« mogao zaraziti AIDS-om »na grešni način, spolnim odnosom izvan braka«? Je li riječ o »skladnome braku« ili bračnoj prijevari? Gdje bi tu, onda - ako je prijevara posrijedi - bilo mjesto tome »skladu« i tome »kršćanskome«? Mi je ne vidimo. Što se drugoga dijela toga prvog primjera tiče, kao i drugoga primjera, Crkva se u svojim dokumentima koji se bave bračnim životom i prenošenjem života u njemu - od enciklike »Humanae vitae« pa do novijih dokumenata poput »Ljudska spolnost. Istina i značenje« - uvijek zauzima za odgovorno roditeljstvo. Na prvo mjesto bračnih vrijednosti stavlja ljubav, to jest posebnu, isključivu i nerazrješivu sakramentalnu povezanost supružnika, a jednakim dobrom braka smatra i otvorenost novim životima, koji se iz te ljubavi rađaju. Protiveći se upotrebi kondoma, Crkva naučava da svaki vjernik treba razmisliti o svome odgovornom roditeljstvu, te da u skladu s prirodnim i božanskim moralnim zakonom živi svoju bračnu ljubav. Dakako da bi, u slučaju da se jedno od supružnika zarazi slučajno AIDS-om injekcijom ili pak transfuzijom, bilo teško živjeti s tom spoznajom i odreći se spolnih odnosa u braku. No, ljubav i nježnost u braku mogu se izražavati i izražavaju se i na druge - isključivo braku - svojstvene načine. Ni to ne smijemo zaboraviti, kako bismo spolnost u sebi i u drugima gledali doista u svjetlu istine i cjelovitoga shvaćanja čovjeka.
Razumijevanje čovjekove spolnosti uvelike ovisi o tome kako gledamo na ljudsko tijelo i o tome u kakvu ga vezu stavljamo s cjelinom ljudske komunikacije. Kao dar Boga Stvoritelja, obnovljena od Otkupitelja, spolnost je poruka što nam je upućuje Bog kroz ljubav. I ona je jedan od bitnih sadržaja cjelokupnoga govora i njegove istine. Naše tijelo ima svoj seksualni govor, svoj način priopćavanja smisla i ciljeva. Napose njegova seksualna dimenzija traži odnos s drugim, obraća se drugome i govori - kako njemu, tako i njoj. Govor tijela, koji je govor ljubavi, ima udjela u misteriju Očeve Riječi koja udahnjuje ljubav. Zato nije potrebno isticati u prvi plan norme, već tražiti njihov smisao. To vrijedi i za seksualni »govor« između muža i žene. Njegova oslobađajuća istina zavisi od toga koliko su istiniti i dostojni povjerenja njihovi izrazi ljubavi, od toga koliko su otvoreni za dar što im ga drugi u svom altruizmu pruža, od toga kako su pažljivi prema poruci što je predaju i prema poruci što je primaju. Ljudski govor doseže vrhunac kad u savezu ljubavi jedna osoba izražava sebe drugoj. Ljudska seksualnost, ukoliko je upravo ljudska, traži riječ koja odgovara njezinu smislu. To se u punoj mjeri događa jedino ako se muž i žena međusobno priopćuju svom svojom stvarnošću, ako nedvosmisleno potvrđuju da jedno drugome pripadaju ili jedno za drugo žive. Bračni seksualni odnos važan je za ljubav, ali nije u strogom smislu bitan. Ljubav zahtijeva izraze koji su u određenoj situaciji mogući, iskreni i prikladni. Stoga bračna ljubav ne potiskuje naravne vrijednosti, ali ih pročišćuje i integrira, a istinitost ljubavi supružnicima donosi vjernost, slogu, radost i ozdravljenje. Norme na ovome području izviru iz samoga smisla ljubavi, a ne obratno.
Glas Koncila, broj 6 (1598), 6.2.2005.
Na Hrvatskoj televiziji, u jednoj emisiji 23. siječnja, tri naša vrla političara također su govorila o toj temi, naravno odobravajući upotrebu kondoma, i pri tome malo i bockali Crkvu neka se bavi svojim poslovima, tj. »drži se sakristije«.
Razmišljajući o toj temi, meni se čini da bi ipak - u sasvim iznimnim slučajevima - upotreba kondoma mogla biti od Crkve dopuštena. Evo dva takva primjera:
1. Muž i žena žive u skladnome kršćanskom braku. Jedan od njih se zarazi AIDS-om. Za ovu diskusiju je svejedno kako se zarazio, na grešni način, spolnim odnosom izvan braka, ili »bezgrešno«, npr. nekom injekcijom ili slično. I što sada da rade? Da se zauvijek odreknu spolnih odnosa i žive kao brat i sestra? Većini ljudi to ne bi bilo moguće.
2. Muž i žena žive u skladnome kršćanskom braku, i imaju već više djece. No, oni su vrlo siromašni, životare u velikoj bijedi, i svako daljnje dijete samo bi povećalo tu bijedu. Bi li se i oni morali odreći spolnog života i živjeti kao brat i sestra?
N. Š., Zagreb
Hrvatski mediji, po običaju željni senzacionalizma, loše su prenijeli mišljenje jednoga crkvenog predstavnika - a ne španjolskih biskupa - kako pišete. Ni on, ni bilo tko drugi iz crkvenih vrhova u Španjolskoj nije zastupao upotrebu kondoma, već se uključio u rasprave koje sve liberalnija španjolska vlada nameće u tamošnjem, tradicionalno katoličkome društvu. Ni Vatikan, stoga, nije trebao ništa osuđivati, već je - kako je krenula rasprava u javnosti - samo ponovio stajališta katoličkoga moralnog nauka. Emisiju, pak, na Hrvatskoj televiziji koju spominjete nismo vidjeli, pa nam ju je nemoguće komentirati. Prema onome što pišete, ipak, čini nam se poraznim da političari, sudionici emisije, još uvijek nisu izišli iz uskoga kruga ideološke matrice govora o Crkvi i ne žele prihvatiti neoborivu činjenicu da je Crkva punopravni sudionik javne rasprave, da je partner na brojnim društvenim područjima i da uvijek, pa i u ovoj raspravi, stoji na strani čovjeka. Put Crkve je čovjek, i ona se u svim kontekstima zauzima za njegovo dobro, pa je »bockati« da se bavi svojim poslovima znači zapravo očitovati nerazumijevanje i potpuno nepoznavanje samoga crkvenog ustroja i njezinoga pastoralnog djelovanja.
Što se tiče »iznimnih slučajeva« koje spominjete, oba - a posebno prvi - graniče s apsurdnim, zapravo Vašim proturječnim tvrdnjama. Kako bi se netko, pitamo se, tko živi »u skladnome kršćanskom braku« mogao zaraziti AIDS-om »na grešni način, spolnim odnosom izvan braka«? Je li riječ o »skladnome braku« ili bračnoj prijevari? Gdje bi tu, onda - ako je prijevara posrijedi - bilo mjesto tome »skladu« i tome »kršćanskome«? Mi je ne vidimo. Što se drugoga dijela toga prvog primjera tiče, kao i drugoga primjera, Crkva se u svojim dokumentima koji se bave bračnim životom i prenošenjem života u njemu - od enciklike »Humanae vitae« pa do novijih dokumenata poput »Ljudska spolnost. Istina i značenje« - uvijek zauzima za odgovorno roditeljstvo. Na prvo mjesto bračnih vrijednosti stavlja ljubav, to jest posebnu, isključivu i nerazrješivu sakramentalnu povezanost supružnika, a jednakim dobrom braka smatra i otvorenost novim životima, koji se iz te ljubavi rađaju. Protiveći se upotrebi kondoma, Crkva naučava da svaki vjernik treba razmisliti o svome odgovornom roditeljstvu, te da u skladu s prirodnim i božanskim moralnim zakonom živi svoju bračnu ljubav. Dakako da bi, u slučaju da se jedno od supružnika zarazi slučajno AIDS-om injekcijom ili pak transfuzijom, bilo teško živjeti s tom spoznajom i odreći se spolnih odnosa u braku. No, ljubav i nježnost u braku mogu se izražavati i izražavaju se i na druge - isključivo braku - svojstvene načine. Ni to ne smijemo zaboraviti, kako bismo spolnost u sebi i u drugima gledali doista u svjetlu istine i cjelovitoga shvaćanja čovjeka.
Razumijevanje čovjekove spolnosti uvelike ovisi o tome kako gledamo na ljudsko tijelo i o tome u kakvu ga vezu stavljamo s cjelinom ljudske komunikacije. Kao dar Boga Stvoritelja, obnovljena od Otkupitelja, spolnost je poruka što nam je upućuje Bog kroz ljubav. I ona je jedan od bitnih sadržaja cjelokupnoga govora i njegove istine. Naše tijelo ima svoj seksualni govor, svoj način priopćavanja smisla i ciljeva. Napose njegova seksualna dimenzija traži odnos s drugim, obraća se drugome i govori - kako njemu, tako i njoj. Govor tijela, koji je govor ljubavi, ima udjela u misteriju Očeve Riječi koja udahnjuje ljubav. Zato nije potrebno isticati u prvi plan norme, već tražiti njihov smisao. To vrijedi i za seksualni »govor« između muža i žene. Njegova oslobađajuća istina zavisi od toga koliko su istiniti i dostojni povjerenja njihovi izrazi ljubavi, od toga koliko su otvoreni za dar što im ga drugi u svom altruizmu pruža, od toga kako su pažljivi prema poruci što je predaju i prema poruci što je primaju. Ljudski govor doseže vrhunac kad u savezu ljubavi jedna osoba izražava sebe drugoj. Ljudska seksualnost, ukoliko je upravo ljudska, traži riječ koja odgovara njezinu smislu. To se u punoj mjeri događa jedino ako se muž i žena međusobno priopćuju svom svojom stvarnošću, ako nedvosmisleno potvrđuju da jedno drugome pripadaju ili jedno za drugo žive. Bračni seksualni odnos važan je za ljubav, ali nije u strogom smislu bitan. Ljubav zahtijeva izraze koji su u određenoj situaciji mogući, iskreni i prikladni. Stoga bračna ljubav ne potiskuje naravne vrijednosti, ali ih pročišćuje i integrira, a istinitost ljubavi supružnicima donosi vjernost, slogu, radost i ozdravljenje. Norme na ovome području izviru iz samoga smisla ljubavi, a ne obratno.
Glas Koncila, broj 6 (1598), 6.2.2005.
Smiju li rastavljeni na pričest?
Vjernica sam i ostala sam »bez teksta« kada sam pročitala da je jedan
naš političar bio rastavljen više godina. U tom sam razdoblju vidjela da
se na misama, jer je katolik, pričešćuje, odnosno prima Tijelo
Kristovo. Sve to govori o moralnosti tog čovjeka koji i dragog Boga vara
i obmanjuje. Mislim da bi naši dragi crkveni oci trebali reagirati,
barem oni koji su mu dijelili Tijelo Kristovo. Znam da oni nisu krivi za
to, ali trebaju to javno reći, jer sve to vrijeđa nas vjernike.
Vjernica Klara
Vaše je pitanje vrlo složeno i o toj složenosti, kada o njemu zajedno razmišljamo, valja itekako voditi računa. I sami znate da se Crkva danas češće nego što je to bilo ranije suočava s problemom vjernika koji su se odlučili za civilnu rastavu braka. Za Crkvu je stav jasan: brak je doživotan i nerazrješiv, a sklapaju ga muškarac i žena. Kada su ga supružnici - žena i muž - pred službenikom Božjim, svećenikom, i uz svjedoke (kumove) sklopili kao sakrament, on treba trajati cijeli život i treba ostvariti sve ono što crkveni nauk smatra ciljevima braka. Ponajprije, treba ostvarivati supružničku ljubav, koja u svojoj otvorenosti rađa nove živote. Ipak, nerijetko se danas događa da se brakovi »raspadaju«, pa se u nekim sredinama čak opravdano može govoriti i o pravoj »krizi« braka kao ustanove. Crkva sve to prati svojim budnim razmišljanjem, svjesna da je dužna i danas ljudima biti od pomoći i voditi ih u skladu s Božjim zapovijedima. Zato se pastoralom posebno posvećuje svima onima koji su, iz raznih razloga, suočeni s tom tragičnom činjenicom rastave braka, u kojoj uz supružnike vrlo veliki teret muke podnose i djeca. Crkva sve rastavljene prati svojim pastoralnim radom, ističući da ih nije zaboravila i da su i dalje dio velike vjerničke zajednice. Ako ih je supružnik ili supruga napustila ne njihovom krivnjom, a oni drže vjernost svome bračnome vezu, smiju pristupati i sakramentu ispovijedi i sakramentu pričesti.
To, dakle, vrijedi, strogo u slučajevima da su sačuvali svoju bračnu čistoću, tj. da nisu drugi put sklopili civilni brak i da ne žive u nevjenčanoj, takozvanoj »slobodnoj vezi« kojih je sve više u društvu. Ako je političar kojega spominjete takav slučaj - tj. ako ga je ne njegovom krivnjom napustila žena, a on je vjeran bračnome vezu s njom - onda on ima potpuno pravo pristupati sakramentima. Dakle, ako živi čisto, onda Crkva nema razloga priječiti mu sudjelovanje u sakramentalnom životu. To nije samo crkvena praksa, već i crkveni nauk. I nije riječ o nikakvom »popuštanju« pred poznatom osobom, već je riječ o vjerničkome pravu koji on može ostvarivati.
Druga je strana medalja, u ovome slučaju, pitanje vjerničke razboritosti i mora li se na pričest »pred televizijskim kamerama«. Naime, i sami znadete da su političari, kao i cijeli niz drugih »javnih zanimanja«, danas izloženi pretjeranoj znatiželji javnosti, koja o njima saznaje i sve ono što ne treba, većinom putem medija. Protivi se etici novinarske profesije »kopati« po tuđem životu i u javnost iznositi one činjenice iz života toga čovjeka koje bi na neki način mogle naškoditi njegovu ugledu i časti, a da za njih ne postoji opravdano javno zanimanje, tj. da te činjenice nisu bitne za opće dobro. Zato smijemo reći: bračno stanje toga političara i njegov odlazak na pričest nisu pitanje »općeg dobra«, već pretjerane, pa i bolesne znatiželje novinara i javnosti da o tome čovjeku »baš sve sazna«. I to je, i za medije i za javnost, najblaže rečeno - velika sramota. Što se samoga političara kojega spominjete tiče, i on bi u dogovoru s ispovjednikom, uz pretpostavku da će ga se zbog toga tobožnjeg »nesklada« između vjerničkoga i privatnoga života javno »razapinjati« mogao s više vjerničke razboritosti pristupati pričesti.
Ima prilika, i Crkva ih priznaje, kada bračni suživot postaje praktički nemoguć iz najrazličitijih razloga. U takvim slučajevima Crkva dopušta tjelesnu rastavu i prekid zajedničkog stanovanja. To drugi vjernici ne moraju, niti bi trebali znati. To nitko ne bi smio niti istraživati, da ne povrijedi ljubav prema drugome. Tom »tjelesnom rastavom« supružnici ne prestaju biti muž i žena pred Bogom. To znači da nisu slobodni za sklapanje novih veza. U tako teškom stanju bi najbolje rješenje bilo - ako je to ikako moguće - pomiriti se, stav je Crkve. Kršćanska je zajednica pozvana pomagati tim osobama da u takvu stanju žive kršćanski, u vjernosti bračnome vezu koji ostaje nerazrješiv. Crkva, naime, drži da ne može priznati valjanom novu vezu ako je prvi brak bio valjan.
Ako se pak taj rastavljeni političar kojega spominjete ponovno civilno vjenčao, onda se nalazi u stanju koje se objektivno protivi Božjem zakonu. Tada ne smije na pričest! To bi svoje stanje morao iskreno ispovjediti, a ispovjednik bi mu onda objasnio da, dok traje takvo stanje, ne može pristupati pričesti. Iz istoga razloga čak ne bi mogao niti sudjelovati u preuzimanju određenih crkvenih odgovornosti. Onima koji žive u takvim prilikama, u sakramentu ispovijedi ne može se udijeliti pomirenje, osim onima koji se pokaju, obvezavši se da će živjeti u potpunoj uzdržljivosti, tj. ponašati se prema novome partneru kao brat prema sestri i obratno. Prema svima onima koji žive u takvome stanju i koji često čuvaju vjeru, te žele kršćanski odgajati svoju djecu, cijela zajednica - i svećenici i vjernici - trebaju iskazivati skrbi i ljubav kako se ne bi osjećali odijeljenima, ili, ne daj Bože, »izbačenima« iz Crkve.
Glas Koncila, broj 12 (1604), 20.3.2005.
Vjernica Klara
Vaše je pitanje vrlo složeno i o toj složenosti, kada o njemu zajedno razmišljamo, valja itekako voditi računa. I sami znate da se Crkva danas češće nego što je to bilo ranije suočava s problemom vjernika koji su se odlučili za civilnu rastavu braka. Za Crkvu je stav jasan: brak je doživotan i nerazrješiv, a sklapaju ga muškarac i žena. Kada su ga supružnici - žena i muž - pred službenikom Božjim, svećenikom, i uz svjedoke (kumove) sklopili kao sakrament, on treba trajati cijeli život i treba ostvariti sve ono što crkveni nauk smatra ciljevima braka. Ponajprije, treba ostvarivati supružničku ljubav, koja u svojoj otvorenosti rađa nove živote. Ipak, nerijetko se danas događa da se brakovi »raspadaju«, pa se u nekim sredinama čak opravdano može govoriti i o pravoj »krizi« braka kao ustanove. Crkva sve to prati svojim budnim razmišljanjem, svjesna da je dužna i danas ljudima biti od pomoći i voditi ih u skladu s Božjim zapovijedima. Zato se pastoralom posebno posvećuje svima onima koji su, iz raznih razloga, suočeni s tom tragičnom činjenicom rastave braka, u kojoj uz supružnike vrlo veliki teret muke podnose i djeca. Crkva sve rastavljene prati svojim pastoralnim radom, ističući da ih nije zaboravila i da su i dalje dio velike vjerničke zajednice. Ako ih je supružnik ili supruga napustila ne njihovom krivnjom, a oni drže vjernost svome bračnome vezu, smiju pristupati i sakramentu ispovijedi i sakramentu pričesti.
To, dakle, vrijedi, strogo u slučajevima da su sačuvali svoju bračnu čistoću, tj. da nisu drugi put sklopili civilni brak i da ne žive u nevjenčanoj, takozvanoj »slobodnoj vezi« kojih je sve više u društvu. Ako je političar kojega spominjete takav slučaj - tj. ako ga je ne njegovom krivnjom napustila žena, a on je vjeran bračnome vezu s njom - onda on ima potpuno pravo pristupati sakramentima. Dakle, ako živi čisto, onda Crkva nema razloga priječiti mu sudjelovanje u sakramentalnom životu. To nije samo crkvena praksa, već i crkveni nauk. I nije riječ o nikakvom »popuštanju« pred poznatom osobom, već je riječ o vjerničkome pravu koji on može ostvarivati.
Druga je strana medalja, u ovome slučaju, pitanje vjerničke razboritosti i mora li se na pričest »pred televizijskim kamerama«. Naime, i sami znadete da su političari, kao i cijeli niz drugih »javnih zanimanja«, danas izloženi pretjeranoj znatiželji javnosti, koja o njima saznaje i sve ono što ne treba, većinom putem medija. Protivi se etici novinarske profesije »kopati« po tuđem životu i u javnost iznositi one činjenice iz života toga čovjeka koje bi na neki način mogle naškoditi njegovu ugledu i časti, a da za njih ne postoji opravdano javno zanimanje, tj. da te činjenice nisu bitne za opće dobro. Zato smijemo reći: bračno stanje toga političara i njegov odlazak na pričest nisu pitanje »općeg dobra«, već pretjerane, pa i bolesne znatiželje novinara i javnosti da o tome čovjeku »baš sve sazna«. I to je, i za medije i za javnost, najblaže rečeno - velika sramota. Što se samoga političara kojega spominjete tiče, i on bi u dogovoru s ispovjednikom, uz pretpostavku da će ga se zbog toga tobožnjeg »nesklada« između vjerničkoga i privatnoga života javno »razapinjati« mogao s više vjerničke razboritosti pristupati pričesti.
Ima prilika, i Crkva ih priznaje, kada bračni suživot postaje praktički nemoguć iz najrazličitijih razloga. U takvim slučajevima Crkva dopušta tjelesnu rastavu i prekid zajedničkog stanovanja. To drugi vjernici ne moraju, niti bi trebali znati. To nitko ne bi smio niti istraživati, da ne povrijedi ljubav prema drugome. Tom »tjelesnom rastavom« supružnici ne prestaju biti muž i žena pred Bogom. To znači da nisu slobodni za sklapanje novih veza. U tako teškom stanju bi najbolje rješenje bilo - ako je to ikako moguće - pomiriti se, stav je Crkve. Kršćanska je zajednica pozvana pomagati tim osobama da u takvu stanju žive kršćanski, u vjernosti bračnome vezu koji ostaje nerazrješiv. Crkva, naime, drži da ne može priznati valjanom novu vezu ako je prvi brak bio valjan.
Ako se pak taj rastavljeni političar kojega spominjete ponovno civilno vjenčao, onda se nalazi u stanju koje se objektivno protivi Božjem zakonu. Tada ne smije na pričest! To bi svoje stanje morao iskreno ispovjediti, a ispovjednik bi mu onda objasnio da, dok traje takvo stanje, ne može pristupati pričesti. Iz istoga razloga čak ne bi mogao niti sudjelovati u preuzimanju određenih crkvenih odgovornosti. Onima koji žive u takvim prilikama, u sakramentu ispovijedi ne može se udijeliti pomirenje, osim onima koji se pokaju, obvezavši se da će živjeti u potpunoj uzdržljivosti, tj. ponašati se prema novome partneru kao brat prema sestri i obratno. Prema svima onima koji žive u takvome stanju i koji često čuvaju vjeru, te žele kršćanski odgajati svoju djecu, cijela zajednica - i svećenici i vjernici - trebaju iskazivati skrbi i ljubav kako se ne bi osjećali odijeljenima, ili, ne daj Bože, »izbačenima« iz Crkve.
Glas Koncila, broj 12 (1604), 20.3.2005.
Spolni odnos pripada samo bračnoj zajednici
Pročitao sam u Glasu Koncila od 11. prosinca 2005. odgovor na pitanje
kada rastavljeni ne mogu primati sakramente. Opisan je prvi slučaj kada
rastavljeni nisu u drugoj vezi, zatim drugi slučaj kada se ponovno
ožene. Zaboravljen je treći slučaj kada su nakon rastave samo u
izvanbračnoj zajednici. Na problem rastavljenih svećenici bi morali
upozoravati barem jednom mjesečno kod euharistijskog slavlja. Tekst iz
novina brzo se zaboravi ili ga vjernici nisu ni pročitali. Možda bi
upozorenjima bar jedan brak u župi bio spašen.
Ž. Bišćan, Zagreb
Slučaj onih koji su se rastavili i žive u izvanbračnoj zajednici zaista nismo spominjali u odgovoru na postavljeno pitanje. No to dakako ne znači da takvih slučajeva nema, pa bi dobro bilo - kako predlažete - da i svećenici na misama upozoravaju na opasnosti, ali i na sve probleme povezane s rastavom braka i rasipanjem obitelji. Iz samog je crkvenoga nauka pak jasno da oni koji žive u izvanbračnoj zajednici ne mogu pristupati sakramentu pričesti.
Život u izvanbračnoj zajednici, koji se naziva i »slobodna veza«, postoji kada muškarac i žena odbijaju dati pravni i javni oblik vezi koja uključuje spolnu intimnost. Ako su rastavljeni, a bili su crkveno vjenčani, onda ne mogu ostvariti i sklopiti crkveni brak. Sam izraz »slobodna veza«, kao i život u izvanbračnoj zajednici je varljiv: što može značiti veza u kojoj se osobe ne obvezuju jedna prema drugoj i tako svjedoče manjak povjerenja jedne u drugu, u same sebe, ili u budućnost? Izraz prikriva različite situacije: konkubinat, odbijanje ženidbe kao takve, nesposobnost vezati se obvezama na dugi rok. »Sva ta stanja povređuju dostojanstvo ženidbe; ruše i sam pojam obitelji; slabe smisao vjernosti. Protive se moralnom zakonu: spolni čin mora imati mjesta isključivo u braku; izvan njega uvijek je teški grijeh i priječi pristup sakramentalnoj pričesti« (KKC 2390). Tjelesno jedinstvo moralno je zakonito samo onda kad se između muškarca i žene uspostavi neopoziva zajednica života.
To ne znači da su osobe koje nisu u braku odbačene od Crkve, već i njima Crkva pokušava pružiti potporu i pozvati ih na obraćenje kako bi živjele u skladu s evanđeoskim naukom. Ukoliko bi pristupile ispovijedi, tj. sakramentu pomirenja, dužnost im je navesti da su rastavljeni i da žive u izvanbračnoj zajednici kako bi im svećenik ispovjednik mogao savjetovati u tim njihovim teškim vjerskim prilikama. Moralni teolog Bernard Häring upozoravao je na svu delikatnost odnosa svećenika u pastoralu prema vjernicima koji žive u tim prilikama, ističući da se u pastoralu, koji mora biti pun razumijevanja, nikada ne smije dati povoda razmišljanju kao da se ne priznaje crkveni zakon koji je na snazi, u poštivanju prema Crkvi koja je sakrament spasenja i opraštanja. A na život u izvanbračnoj zajednici Crkva gleda kao na grijeh. Pastoralna blagost prema onima koji se nalaze u pravno bezizlaznim prilikama ima smisla samo onda ako njome ispovjednik potiče pokorniku volju za vjernošću i za velikodušnim opraštanjem. Tradicionalna moralna teologija naziva »izvanbračnim prilegom« - kaže Häring - »svaki spolni snošaj između dviju osoba različitog spola koje nisu u braku. Moralno prosuđivanje uvijek se obaziralo i na povezani grijeh sablazni ili sudjelovanja u tuđem grijehu. Mnogi teolozi upozoravaju na to da - radi razlikovanja - ne valja uvijek upotrebljavati istu etiketu »bludnosti« za stvarnosti koje se razlikuju: prostitucija, konkubinat, promiskuitet neoženjenih osoba i razni stupnjevi predbračnih odnosa. Pod bludnošću se smatra tjelesno sjedinjenje slobodna muškarca i slobodne žene, izvan braka. »On se teško protivi dostojanstvu osoba i ljudske spolnosti koja je prirodno usmjerena bilo dobru supružnika bilo rađanju i odgoju djece. Osim toga to je teška sablazan kad se time kvare mladi« (KKC, 2353).
Oni koji žive u izvanbračnoj zajednici ne mogu primati pričest i morali bi se obvezati da će živjeti u potpunoj uzdržljivosti, zapravo kao brat i sestra, u čistoći koja uključuje cjelovitost osobe. No, je li to u izvanbračnoj zajednici moguće i stupaju li osobe u izvanbračnu zajednicu s tom nakanom? Ali, alternativa čistoći je jasna: ili čovjek zapovijeda svojim strastima i postiže mir, ili pušta da ga zarobe i postane nesretan. Svatko onaj tko hoće ostati vjeran obećanjima svoga krštenja, pa i ako je došlo do rastave njegova kršćanskoga braka, opirat će se napastima i neće stupati u izvanbračne veze. U tome mu mogu pomoći razna sredstva - preporučuje Crkva - kao što su upoznavanje sebe, vođenje asketskog života već prema prilikama u kojima se nalazi, slušanje Božjih zapovijedi, vježbanje u moralnim krepostima i vjernost u molitvi. Da bi se postigla krepost čistoće, čovjeku je potrebna umjerenost pri čemu razum upravlja strastima i težnjama ljudskih osjećajnosti. Ali, takvo je naučavanje - zbog »seksualiziranosti« i »opsjednutosti seksom« u javnosti i medijima - i za vjerničke uši, bilo s propovjedaonice bilo na druge načine - »tvrdo«. Nije se lako nositi s teretom koji svim ljudima, pa i vjernicima neodgovorno na leđa stavljaju oni koji gospodare javnim prostorom propagirajući kako je sve roba - pa čak i čovjek i njegovo, od Boga stvoreno, tijelo. Teško je u erotiziranoj kulturi, koja nema ni osnovnoga poštivanja prema spolnosti, govoriti o potrebi gospodarenja nad samim sobom, jer je to gospodarenje povezano s dugim nastojanjem. Ono se ne postiže »instant« rješenjima koja se ljudima danas nude na sve strane, kako bi sve saznali i iskusili »preko noći«. Krepostan i čist čovjek izgrađuje se, pak, iz dana u dan, iz opredjeljenja u opredjeljenje, iz odluke u odluku. Zato on spoznaje, ljubi i čini moralno dobro u skladu sa stupnjevima rasta, svjestan da čistoća predstavlja izrazito osobno zalaganje, ali i da je Božji dar - milost - plod Duha.
Glas Koncila, broj 2 (1646), 8.1.2006.
Ž. Bišćan, Zagreb
Slučaj onih koji su se rastavili i žive u izvanbračnoj zajednici zaista nismo spominjali u odgovoru na postavljeno pitanje. No to dakako ne znači da takvih slučajeva nema, pa bi dobro bilo - kako predlažete - da i svećenici na misama upozoravaju na opasnosti, ali i na sve probleme povezane s rastavom braka i rasipanjem obitelji. Iz samog je crkvenoga nauka pak jasno da oni koji žive u izvanbračnoj zajednici ne mogu pristupati sakramentu pričesti.
Život u izvanbračnoj zajednici, koji se naziva i »slobodna veza«, postoji kada muškarac i žena odbijaju dati pravni i javni oblik vezi koja uključuje spolnu intimnost. Ako su rastavljeni, a bili su crkveno vjenčani, onda ne mogu ostvariti i sklopiti crkveni brak. Sam izraz »slobodna veza«, kao i život u izvanbračnoj zajednici je varljiv: što može značiti veza u kojoj se osobe ne obvezuju jedna prema drugoj i tako svjedoče manjak povjerenja jedne u drugu, u same sebe, ili u budućnost? Izraz prikriva različite situacije: konkubinat, odbijanje ženidbe kao takve, nesposobnost vezati se obvezama na dugi rok. »Sva ta stanja povređuju dostojanstvo ženidbe; ruše i sam pojam obitelji; slabe smisao vjernosti. Protive se moralnom zakonu: spolni čin mora imati mjesta isključivo u braku; izvan njega uvijek je teški grijeh i priječi pristup sakramentalnoj pričesti« (KKC 2390). Tjelesno jedinstvo moralno je zakonito samo onda kad se između muškarca i žene uspostavi neopoziva zajednica života.
To ne znači da su osobe koje nisu u braku odbačene od Crkve, već i njima Crkva pokušava pružiti potporu i pozvati ih na obraćenje kako bi živjele u skladu s evanđeoskim naukom. Ukoliko bi pristupile ispovijedi, tj. sakramentu pomirenja, dužnost im je navesti da su rastavljeni i da žive u izvanbračnoj zajednici kako bi im svećenik ispovjednik mogao savjetovati u tim njihovim teškim vjerskim prilikama. Moralni teolog Bernard Häring upozoravao je na svu delikatnost odnosa svećenika u pastoralu prema vjernicima koji žive u tim prilikama, ističući da se u pastoralu, koji mora biti pun razumijevanja, nikada ne smije dati povoda razmišljanju kao da se ne priznaje crkveni zakon koji je na snazi, u poštivanju prema Crkvi koja je sakrament spasenja i opraštanja. A na život u izvanbračnoj zajednici Crkva gleda kao na grijeh. Pastoralna blagost prema onima koji se nalaze u pravno bezizlaznim prilikama ima smisla samo onda ako njome ispovjednik potiče pokorniku volju za vjernošću i za velikodušnim opraštanjem. Tradicionalna moralna teologija naziva »izvanbračnim prilegom« - kaže Häring - »svaki spolni snošaj između dviju osoba različitog spola koje nisu u braku. Moralno prosuđivanje uvijek se obaziralo i na povezani grijeh sablazni ili sudjelovanja u tuđem grijehu. Mnogi teolozi upozoravaju na to da - radi razlikovanja - ne valja uvijek upotrebljavati istu etiketu »bludnosti« za stvarnosti koje se razlikuju: prostitucija, konkubinat, promiskuitet neoženjenih osoba i razni stupnjevi predbračnih odnosa. Pod bludnošću se smatra tjelesno sjedinjenje slobodna muškarca i slobodne žene, izvan braka. »On se teško protivi dostojanstvu osoba i ljudske spolnosti koja je prirodno usmjerena bilo dobru supružnika bilo rađanju i odgoju djece. Osim toga to je teška sablazan kad se time kvare mladi« (KKC, 2353).
Oni koji žive u izvanbračnoj zajednici ne mogu primati pričest i morali bi se obvezati da će živjeti u potpunoj uzdržljivosti, zapravo kao brat i sestra, u čistoći koja uključuje cjelovitost osobe. No, je li to u izvanbračnoj zajednici moguće i stupaju li osobe u izvanbračnu zajednicu s tom nakanom? Ali, alternativa čistoći je jasna: ili čovjek zapovijeda svojim strastima i postiže mir, ili pušta da ga zarobe i postane nesretan. Svatko onaj tko hoće ostati vjeran obećanjima svoga krštenja, pa i ako je došlo do rastave njegova kršćanskoga braka, opirat će se napastima i neće stupati u izvanbračne veze. U tome mu mogu pomoći razna sredstva - preporučuje Crkva - kao što su upoznavanje sebe, vođenje asketskog života već prema prilikama u kojima se nalazi, slušanje Božjih zapovijedi, vježbanje u moralnim krepostima i vjernost u molitvi. Da bi se postigla krepost čistoće, čovjeku je potrebna umjerenost pri čemu razum upravlja strastima i težnjama ljudskih osjećajnosti. Ali, takvo je naučavanje - zbog »seksualiziranosti« i »opsjednutosti seksom« u javnosti i medijima - i za vjerničke uši, bilo s propovjedaonice bilo na druge načine - »tvrdo«. Nije se lako nositi s teretom koji svim ljudima, pa i vjernicima neodgovorno na leđa stavljaju oni koji gospodare javnim prostorom propagirajući kako je sve roba - pa čak i čovjek i njegovo, od Boga stvoreno, tijelo. Teško je u erotiziranoj kulturi, koja nema ni osnovnoga poštivanja prema spolnosti, govoriti o potrebi gospodarenja nad samim sobom, jer je to gospodarenje povezano s dugim nastojanjem. Ono se ne postiže »instant« rješenjima koja se ljudima danas nude na sve strane, kako bi sve saznali i iskusili »preko noći«. Krepostan i čist čovjek izgrađuje se, pak, iz dana u dan, iz opredjeljenja u opredjeljenje, iz odluke u odluku. Zato on spoznaje, ljubi i čini moralno dobro u skladu sa stupnjevima rasta, svjestan da čistoća predstavlja izrazito osobno zalaganje, ali i da je Božji dar - milost - plod Duha.
Glas Koncila, broj 2 (1646), 8.1.2006.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)