Spolni odnos pripada samo bračnoj zajednici

Pročitao sam u Glasu Koncila od 11. prosinca 2005. odgovor na pitanje kada rastavljeni ne mogu primati sakramente. Opisan je prvi slučaj kada rastavljeni nisu u drugoj vezi, zatim drugi slučaj kada se ponovno ožene. Zaboravljen je treći slučaj kada su nakon rastave samo u izvanbračnoj zajednici. Na problem rastavljenih svećenici bi morali upozoravati barem jednom mjesečno kod euharistijskog slavlja. Tekst iz novina brzo se zaboravi ili ga vjernici nisu ni pročitali. Možda bi upozorenjima bar jedan brak u župi bio spašen.

Ž. Bišćan, Zagreb

Slučaj onih koji su se rastavili i žive u izvanbračnoj zajednici zaista nismo spominjali u odgovoru na postavljeno pitanje. No to dakako ne znači da takvih slučajeva nema, pa bi dobro bilo - kako predlažete - da i svećenici na misama upozoravaju na opasnosti, ali i na sve probleme povezane s rastavom braka i rasipanjem obitelji. Iz samog je crkvenoga nauka pak jasno da oni koji žive u izvanbračnoj zajednici ne mogu pristupati sakramentu pričesti.

Život u izvanbračnoj zajednici, koji se naziva i »slobodna veza«, postoji kada muškarac i žena odbijaju dati pravni i javni oblik vezi koja uključuje spolnu intimnost. Ako su rastavljeni, a bili su crkveno vjenčani, onda ne mogu ostvariti i sklopiti crkveni brak. Sam izraz »slobodna veza«, kao i život u izvanbračnoj zajednici je varljiv: što može značiti veza u kojoj se osobe ne obvezuju jedna prema drugoj i tako svjedoče manjak povjerenja jedne u drugu, u same sebe, ili u budućnost? Izraz prikriva različite situacije: konkubinat, odbijanje ženidbe kao takve, nesposobnost vezati se obvezama na dugi rok. »Sva ta stanja povređuju dostojanstvo ženidbe; ruše i sam pojam obitelji; slabe smisao vjernosti. Protive se moralnom zakonu: spolni čin mora imati mjesta isključivo u braku; izvan njega uvijek je teški grijeh i priječi pristup sakramentalnoj pričesti« (KKC 2390). Tjelesno jedinstvo moralno je zakonito samo onda kad se između muškarca i žene uspostavi neopoziva zajednica života.

To ne znači da su osobe koje nisu u braku odbačene od Crkve, već i njima Crkva pokušava pružiti potporu i pozvati ih na obraćenje kako bi živjele u skladu s evanđeoskim naukom. Ukoliko bi pristupile ispovijedi, tj. sakramentu pomirenja, dužnost im je navesti da su rastavljeni i da žive u izvanbračnoj zajednici kako bi im svećenik ispovjednik mogao savjetovati u tim njihovim teškim vjerskim prilikama. Moralni teolog Bernard Häring upozoravao je na svu delikatnost odnosa svećenika u pastoralu prema vjernicima koji žive u tim prilikama, ističući da se u pastoralu, koji mora biti pun razumijevanja, nikada ne smije dati povoda razmišljanju kao da se ne priznaje crkveni zakon koji je na snazi, u poštivanju prema Crkvi koja je sakrament spasenja i opraštanja. A na život u izvanbračnoj zajednici Crkva gleda kao na grijeh. Pastoralna blagost prema onima koji se nalaze u pravno bezizlaznim prilikama ima smisla samo onda ako njome ispovjednik potiče pokorniku volju za vjernošću i za velikodušnim opraštanjem. Tradicionalna moralna teologija naziva »izvanbračnim prilegom« - kaže Häring - »svaki spolni snošaj između dviju osoba različitog spola koje nisu u braku. Moralno prosuđivanje uvijek se obaziralo i na povezani grijeh sablazni ili sudjelovanja u tuđem grijehu. Mnogi teolozi upozoravaju na to da - radi razlikovanja - ne valja uvijek upotrebljavati istu etiketu »bludnosti« za stvarnosti koje se razlikuju: prostitucija, konkubinat, promiskuitet neoženjenih osoba i razni stupnjevi predbračnih odnosa. Pod bludnošću se smatra tjelesno sjedinjenje slobodna muškarca i slobodne žene, izvan braka. »On se teško protivi dostojanstvu osoba i ljudske spolnosti koja je prirodno usmjerena bilo dobru supružnika bilo rađanju i odgoju djece. Osim toga to je teška sablazan kad se time kvare mladi« (KKC, 2353).

Oni koji žive u izvanbračnoj zajednici ne mogu primati pričest i morali bi se obvezati da će živjeti u potpunoj uzdržljivosti, zapravo kao brat i sestra, u čistoći koja uključuje cjelovitost osobe. No, je li to u izvanbračnoj zajednici moguće i stupaju li osobe u izvanbračnu zajednicu s tom nakanom? Ali, alternativa čistoći je jasna: ili čovjek zapovijeda svojim strastima i postiže mir, ili pušta da ga zarobe i postane nesretan. Svatko onaj tko hoće ostati vjeran obećanjima svoga krštenja, pa i ako je došlo do rastave njegova kršćanskoga braka, opirat će se napastima i neće stupati u izvanbračne veze. U tome mu mogu pomoći razna sredstva - preporučuje Crkva - kao što su upoznavanje sebe, vođenje asketskog života već prema prilikama u kojima se nalazi, slušanje Božjih zapovijedi, vježbanje u moralnim krepostima i vjernost u molitvi. Da bi se postigla krepost čistoće, čovjeku je potrebna umjerenost pri čemu razum upravlja strastima i težnjama ljudskih osjećajnosti. Ali, takvo je naučavanje - zbog »seksualiziranosti« i »opsjednutosti seksom« u javnosti i medijima - i za vjerničke uši, bilo s propovjedaonice bilo na druge načine - »tvrdo«. Nije se lako nositi s teretom koji svim ljudima, pa i vjernicima neodgovorno na leđa stavljaju oni koji gospodare javnim prostorom propagirajući kako je sve roba - pa čak i čovjek i njegovo, od Boga stvoreno, tijelo. Teško je u erotiziranoj kulturi, koja nema ni osnovnoga poštivanja prema spolnosti, govoriti o potrebi gospodarenja nad samim sobom, jer je to gospodarenje povezano s dugim nastojanjem. Ono se ne postiže »instant« rješenjima koja se ljudima danas nude na sve strane, kako bi sve saznali i iskusili »preko noći«. Krepostan i čist čovjek izgrađuje se, pak, iz dana u dan, iz opredjeljenja u opredjeljenje, iz odluke u odluku. Zato on spoznaje, ljubi i čini moralno dobro u skladu sa stupnjevima rasta, svjestan da čistoća predstavlja izrazito osobno zalaganje, ali i da je Božji dar - milost - plod Duha.

Glas Koncila, broj 2 (1646), 8.1.2006.

Može li se dobiti savjet prije braka?

Imam 22 godine i u vezi sam s dečkom dvije i pol godine. Razmišljamo o braku i osnivanju obitelji, ali nas mnogo toga razlikuje i na neki način razdvaja. Navike, načini odgoja, ponašanje... Zaista se volimo više od ičega na svijetu i želimo jednoga dana svoju obitelj. Zanima me komu se možemo obratiti za razgovor, da vidimo tko gdje griješi - savjetniku, psihijatru... bilo kome. Ne želimo stupiti u brak dok postoje razlike među nama, a teško nam je budući da smo još mladi, sami riješiti neke probleme koji su na neki način jednome bitniji, a drugome ne toliko.

Vaša čitateljica

Vaša su razmišljanja vrlo trijezna i pokazuju da o svome budućem životu s mladićem kojega volite želite ozbiljno promišljati. I dobro je da uviđate da se razlikujete, da niste »isti«, da vas neke stvari čak i razdvajaju - navike, načini odgoja, ponašanje. Hrabro kažete da ne želite u brak dok postoje razlike među vama, i želite raditi na ublažavanju, ili čak uklanjanju tih razlika. Brak doista treba shvaćati kao »zajednicu života« - on je za cijeli život - i za tu se zajednicu treba i dobro pripremiti. Ljudi se i za manje važne stvari u životu žele dobro pripremiti: turisti prije putovanja na nova odredišta, sportaši prije svake utakmice...

Na dobru pripremu za brak potiče i Crkva, a vjerojatno Vam o tome govore i Vaši roditelji, jer se i njih potiče da svoju djecu, osobito u krilu njihovih obitelji, prikladno i na vrijeme pouče o dostojanstvu bračne ljubavi, o njezinoj zadaći i njezinim izrazima, kako bi, odgojeni u poštivanju čistoće, mogli u pravo doba »prijeći iz časnog zaručništva u brak«. Zato je i dobro da se, unatoč snažnoj ljubavi koju osjećate za svojega mladića i on za Vas »ne zalijećete« i o svemu dobro razmislite, pa da se i posavjetujete.

Naime, nekada su se u patrijarhalnim tradicijama brakovi dogovarali u obiteljima, a mladi su se rijetko međusobno viđali. Danas je to drukčije i svatko sam odabire budućega životnog partnera, te taj izbor i hoće izvršiti na temelju dobroga poznavanja osobe. Za odabir »baš te osobe«, dakako, glavni je motiv - ljubav. Zato se i na nov način pred svakoga tko razmišlja o braku postavlja i problem predbračnog upoznavanja, »hodanja«, doba zaručništva. Sve to vrijeme doista mora služiti što boljemu međusobnom upoznavanju i zbližavanju, jer će u braku žena i muškarac zajednički dijeliti sve, i dobre i loše dane. Dakako, mladi koji se sastaju i »hodaju« misleći na buduću ženidbu, čine to svjesno i s puno odgovornosti. Najvažnije je: priprava za brak, za ženidbu, mora biti »istinita«. Baš onako kako i Vi insistirate: ne smiju se izazivati lažna očekivanja niti davati lažna obećanja. To se odnosi na sve - na sam odnos, na izražavanja osjećaja, razmišljanja i životne stavove, na ponašanja - jer se i to može shvatiti kao obećanje i poticati pogrešna očekivanja. Ne možete očekivati da će se netko promijeniti - u ponašanju i stavovima - tek kada uđe u brak. Na promjenama se mora raditi - ako je u pitanju prava ljubav - prije braka. Jer, brak je »plemenito zvanje«. Zato se na njega treba i - plemenito pripremiti. Brak ima »naravno dostojanstvo« i »izvanrednu vrijednost«, uči Drugi vatikanski koncil.

Stojeći pred tim zvanjem, svaki kršćanin mora se ispitati je li pozvan za ženidbu i ima li za to potrebna svojstva. Jednako tako, mora razmišljati o tome hoće li u brak upravo s onom djevojkom ili mladićem s kojim je u vezi. Glavni kriteriji za izbor ne smiju biti bogatstvo, društveni ugled ili tjelesna ljepota, nego svojstva koja potiču nadu u vjernu ljubav, u uzajamno poštivanje savjesti i u slobodu od svake moguće manipulacije kojom bi se skučivala unutarnja sloboda i napose sloboda savjesti. Za brak ili ženidbu kao zvanje najvažnije je pitanje, dakako, hoće li partner biti ili neće biti - dobar roditelj željenoj djeci. Brak ili ženidbu kao sakrament valja gledati u tom svjetlu: dvoje postaju jedno tijelo, jedno u zajedništvu života i ljubavi - uzajamno se pomažući svojom komplementarnošću i recipročnošću. Zaručnici prije braka, kao i supružnici u braku moraju si iskazivati uzajamnu ljubav, rasti u dozrijevanju, rasti u stvaralačkoj slobodi i vjernosti. Još prije braka, i djevojka i mladić moraju biti svjesni svega toga. Moraju znati da će se uzajamno vjerno i trajno ljubiti darivajući se jedno drugome. Istodobno, morate razmišljati i o tome da brak nosi i znak Kristova križa. To znači da svatko u bračnome savezu mora raditi protiv svoje sebičnosti, da mora učiti živjeti s drugima i za druge.

Dobro je što ste to počeli učiti već sada, onako kako potiče i Drugi vatikanski koncil, koji dodaje da bi Vam u tome mogli pomoći i trebali pomoći i Vaši roditelji: »Božja riječ poziva više puta zaručnike i supruge da hrane i njeguju čistom ljubavlju zaruke, a nerazdijeljenom i proćućenom ljubavlju brak... Zadaća je roditelja ili skrbnika da razboritim savjetima budu vodiči mladima pri osnivanju obitelji, a oni treba da ih rado slušaju, no ipak se moraju čuvati da ih izravno ili neizravno ne prisiljavaju bilo na sklapanje ženidbe bilo na izbor određenoga bračnog druga« (GS 49, 52). Na pomoć mladima pozvane su i različite udruge i obiteljska udruženja kojima II. vatikanski koncil poručuje da se trebaju truditi »da mladež i same bračne drugove, napose one koji su tek stupili u brak pomažu poukom i djelom te ih nastoje odgojiti za obiteljski, društveni i apostolski život«. Kako nam je Vaše pismo stiglo s područja Zagrebačke nadbiskupije, upućujemo Vas na Ured za obiteljski pastoral, pri kojemu postoji i Obiteljsko savjetovalište (tel. 01/4894 839, 01/4894 828), u kojemu će Vam moći izići u susret u Vašim pitanjima.

Glas Koncila, broj 20 (1663), 14.5.2006.

Jesam li prokleta zbog predaka?

Nakon dužega razmišljanja odlučila sam poći na ispovijed. I to nekako »drukčiju«. Nisam htjela učiniti »nabrajaljku« od nekoliko minuta ili sekunda kako bih samo nabrojila grijehe. Htjela sam dobro čuti i svećenika i ono što će mi reći. Obično ga s druge strane rešetke i ne čujem dobro, pa se naprežem. No, moja je odluka završila lošim rezultatom, ako to smijem reći. Nisam dobila oprost, ni savjet, a kamoli malo utjehe i smirenja. Uvaženi gospodin ispovjednik rekao mi je da sam prokleta ja, da je prokleto moje dijete, drugi i još pet mojih pokoljenja. Da nam treba »izliječiti obiteljsko stablo«. Bila sam sablažnjena, prestrašena, izbezumljena. Oporavak je trajao danima, mjesecima... Sada sam se usudila ovo napisati i poslati vama. Čini mi se da je sve došlo na svoje, da sam sada smirenija. Sve najbolje spoznajemo iz vlastitih iskustava. Imala sam iskustvo biti nad provalijom. A ono »prokletstvo« i potreba za »izlječenjem obiteljskog stabla« iz ispovjedaonice muči me i dalje...

Otočanka

Nema prokletih ljudi, niti prokletih obitelji. Ono što Vam je rekao ispovjednik je zastrašujuće i nije nikakvo čudo da ste bili prestrašeni i izbezumljeni. Bog, Isus Krist nije nikada osuđivao i proklinjao čovjeka, nego njegov grijeh. Isto bi to trebalo isticati i danas.

Kada je riječ o »izlječenju obiteljskoga stabla«, isusovac dr. Mihály Szentmártony ističe da »liječenje obiteljskog stabla nije duhovni pokret, nego jedan oblik alternativne terapije koja upotrebljava religiozne pojmove, pomiješane s ezoterikom«. Ezoterika nikada nije bila, niti može biti, pokladom i baštinom katoličke vjere. To bi konkretno značilo da liječenje obiteljskog stabla polazi od pretpostavke da preci mogu »izravno« utjecati na ponašanje svojih potomaka. I to bilo u obliku obiteljskog stila, bilo u obliku izravne patologije, a sve zbog toga jer nisu umrli pomireni s Bogom, pa je onda potrebno da ih njihovi potomci »predaju Bogu«. Kako objašnjava dr. Szentmártony, teološki gledano postoji poteškoća, jer Crkva uči da je grijeh osoban i da je svaki čovjek za njega osobno odgovoran. I zato postoji stvarna opasnost od miješanja elemenata koji ne pripadaju katoličkoj vjeri, već ezoteriji. Ispravan odnos prema pokojnicima je onaj koji je izrečen u »Katekizmu Katoličke Crkve«, a sastoji se u našoj molitvi za pokojnike: »Crkva je, od prvih vremena, častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu, da bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga. Crkva također preporučuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika: Pružajmo im pomoć i obnavljajmo im spomen. Ako su Jobovi sinovi bili očišćeni žrtvom svog oca, zašto bismo sumnjali da će naši prinosi za pokojne tim pokojnicima pružiti neku utjehu? Ne oklijevajmo pružati pomoć onima koji su preminuli i prikazivati za njih svoj molitve« (KKC, 1032).

Utjecaj pokojnika na žive - kako to naučavaju teoretičari liječenja obiteljskog stabla - spada u svijet ezoteričnih vjerovanja. Neki čak smatraju da je svaka bolest i ljudska tragedija posljedica istočnoga grijeha, pa bi se moglo govoriti o »povezanosti« grijeha predaka i bolesti potomaka. No, ni teološki ni crkveno nije se opravdano pozivati na istočni grijeh. O. Raniero Cantalamessa - koji je teolog i propovjednik Papinskog doma - jasno tvrdi: »Liječenje obiteljskog stabla nema nikakvih biblijskih temelja.« O. Szentmártony dodaje pak da »liječenje obiteljskog stabla nije po sebi religiozni pokret, nego jedna od alternativnih psihoterapija koja uz ezoterične upotrebljava i religiozne pojmove i sredstva« kao što su molitve, polaganje ruke, i slično. Isto tako, teološka poteškoća s kojom je Vaš ispovjednik kao teolog morao biti upoznat tiče se i činjenice da je »generacijsko liječenje« nespojivo s katoličkom naukom o sakramentu krštenja. Sakramenti su Crkvi najsvetiji, a u sakramentu krštenja moli se molitva otklinjanja. Osim toga, generacijsko liječenje uključno niječe slobodu volje, jer bi preci bili krivi za sadašnje stanje svojih potomaka. A to pak znači da nema mjesta ni za osobnu ispovijed. Zašto bi se onda, kao vjernici, uopće ispovijedali ako bi iz grijeha bila »isključena« naša slobodna volja i naša odgovornost za počinjeno?

Osim toga dosada, napominje o. Szentmártony u »Kvarnerskom vezu«, »nije jasno što se događa za vrijeme jednoga duhovnog izlječenja. Gotovo svaki iscjeljitelj ima svoje vlastito tumačenje, ali čini se da je zajednički element neka vrsta izmjene energije između iscjelitelja i bolesnika«. Bez obzira na tumačenje same »naravi stvari«, središnju ulogu u procesu liječenja igra sam iscjelitelj. Dakle, nije bolesnik onaj koji je su središtu, nego je u središtu druga osoba - iscjelitelj i njegove čudotvorne moći. Tako se kaže da kod liječenja obiteljskog stabla iscjelitelj »ima viđenja«, on organizira molitve i euharistije, on postavlja dijagnoze i nalazi te predlaže »terapije«. Ti iscjelitelji često naglašavaju važnost prijateljskih odnosa između sebe i pacijenata pa dr. Szentmártony upozorava da »većina od njih zahtijeva slijepo, bezuvjetno povjerenje«. Na planu duhovnoga ozdravljenja ili iscjeljenja ističe da ideja o božanskom ozdravljenju u sebi sadrži i pomisao da će ono stići onima koji »dovoljno mole«.

Ta je tema bila prevladavajuća '80-ih godina prošloga stoljeća u većini pentekostalnih pokreta. U nekim ekstremnim verzijama ideja je poprimila oblik da ići liječniku zapravo znači da se nema vjere. Jedan autor - Charles Finney - išao je tako daleko da je ustvrdio da se sv. Pavao nije oslobodio svoga trna zato što »nije molio u vjeri«. No, svakome je jasno da ta stajališta nisu prihvatljiva i da ona nisu dio katoličkoga ispravnog nauka.

Glas Koncila, broj 23 (1667), 4.6.2006.

Kako postupiti u slučaju trudnoće iz preljuba?

Prije nekoliko dana postavio sam jedno pitanje na koje sam molio odgovor, jer me doista zanima, ali kako još nema odgovora, ponovit ću pitanje. Znam da je pitanje moralno vrlo teško, i upravo zato me zanima što bi bilo ispravno.

Naime, često u literaturi ili TV-u (konkretno, »Čarolija«) nailazim na slučaj da udana žena počini grijeh preljuba i pokaje se. Međutim, trudna je. Što bi sad bilo ispravno s kršćanskog stajališta: priznati mužu (mora li on tada prihvatiti dijete i ostati u braku (jer brak je nerazvediv!) ili zatajiti mužu da dijete nije njegovo?

Slučaj je vrlo delikatan, a molim vas za odgovor jer nas nekoliko (a svi smo vjernici, katolici) ima različito mišljenje.

Mihael



Na Vaša pitanja puno je lakše odgovarati kad ih postavljate potaknuti literaturom, TV-serijom ili na temelju razgovora u prijateljskom krugu nego da ih postavljate iz životne stvarnosti koja redovito ima dodatne važne i nezaobilazne elemente o kojima bi trebalo voditi računa. Stoga je i ovaj odgovor načelan i obvezivao bi vjernike koji to zaista jesu, premda je malo vjerojatno da bi se stvarno pravim vjernicima nešto takvo u braku moglo dogoditi.

Pravi vjernik zna da zahvaljujući Božjoj ljubavi i Božjoj pomoći ima izlaza iz svakoga grijeha, grešnoga stanja ili zla. Stoga bi i muž i žena koji bi se našli u situaciji o kojoj pišete prvo trebali stati pred Boga i u molitvenom osluškivanju doći do jasnoće što im je dalje činiti. Osoba koja počini preljub, bez obzira bio to suprug ili supruga, kao pravi vjernik ili vjernica prvo spoznaje težinu zla koje je počinila, odlučuje ne činiti ga više, iskreno se kaje pred Bogom za taj čin i odlučuje kako će nadoknaditi štetu i nepravdu koju je učinila svom bračnom partneru.

Ako bi to bila jednokratna slabost za koju drugi bračni partner nikako ne bio mogao saznati, onda bi osoba koja bi učinila preljub trebala veoma odgovorno promisliti hoće li ili ne će o tome obavještavati bračnoga partnera, ali bi trebala svjesno u bračnu zajednicu unositi puno više ljubavi, spremnosti na žrtvu, strpljenja, jer je počinila poslije nevjere i ubojstva najteži grijeh.

Ako bi pak makar jednokratna slabost mogla ili morala postati poznata drugom bračnom partneru, onda je bolje da osoba koja je pogriješila sama to kaže bračnom partneru te zamoli oproštenje, obeća da neće više to ponoviti i da će u izgradnju zajedničkoga bračnog života ulagati još više. Oštećeni bračni partner, bez obzira bio to suprug ili supruga, kao pravi vjernik dužan je prihvatiti ispriku, oprostiti i dati novu priliku za izgradnju bračnoga zajedništva. Pravi vjernik zna da je obveza opraštanja jedan od najozbiljnijih Isusovih zahtjeva te da je Isus vezao Božje oproštenje uz prethodno ljudsko oproštenje - kako molimo u Očenašu: »Otpusti nam duge naše kako mi otpuštamo dužnicima našim.«

Ako bi posljedica preljuba supruge bila njezina trudnoća, kao prava vjernica, trebala bi postupiti kao svaki vjernik u tom grijehu kako je gore navedeno, a trebala bi i reći suprugu istinu da je trudna s drugim muškarcem. Kao prava vjernica, bez obzira na preljub, trebala bi začeto dijete prihvatiti, zavoljeti i roditi, pa i pod cijenu da dođe do rastave sa suprugom. Kao prava vjernica također bi trebala zamoliti supruga za oproštenje, uvjeriti ga da je svjesna težine svoga čina za njihovu bračnu zajednicu, obećati mu da to nikada više neće ponoviti i da će sve učiniti što joj je u moći da njihovo bračno zajedništvo zbog toga čina ne trpi.

Trudnoća iz preljuba svakako bi bila iznimno teška kušnja za supruga i on bi, ukoliko je stvarno pravi vjernik, trebao biti spreman oprostiti, prihvatiti suprugu i dijete, i nastaviti izgrađivati bračno zajedništvo i dobro proširene obitelji. No moguće je da se neki suprug, unatoč svojoj vjeri i iskrenim pokušajima, ne bi mogao pomiriti s novonastalom situacijom te ne bi mogao a da ne prekine dotadašnje bračno zajedništvo. I takav suprug, ukoliko je vjernik, morao bi oprostiti supruzi i nastaviti živjeti odvojeno od supruge, ali svjestan da njihov ženidbeni vez pred Bogom i Crkvom traje i dalje i da ga obvezuje i dalje.

Evo što o postupanju u slučaju preljuba kaže Zakonik kanonskoga prava: »Iako se usrdno preporučuje da ženidbeni drug, potaknut kršćanskom ljubavlju i zauzet za dobro obitelji, ne uskrati oproštenje preljubničkoj stranci i ne prekine ženidbeni život, ipak, ako joj izričito ili prešutno ne oprosti prijestup, ima pravo prekinuti zajednički ženidbeni život, osim ako je pristao na preljub ili mu dao povoda ili i sam počinio preljub. Prešutno se oproštenje ima ako je nedužni ženidbeni drug, pošto je doznao za preljub, svojevoljno s bračnim osjećajem općio s drugim ženidbenim drugom; oproštenje se pretpostavlja ako je tijekom šest mjeseci sačuvao zajednički život i nije se utekao crkvenoj ili građanskoj vlasti. Ako je nedužni ženidbeni drug svojevoljno prekinuo zajednički ženidbeni život, neka u roku od šest mjeseci pokrene parnicu za rastavu kod mjerodavne crkvene vlasti koja, pošto razmotri sve okolnosti, neka prosudi može li se nedužni ženidbeni drug navesti da oprosti prijestup i da trajno ne produži rastavu.«

Kad Zakonik kanonskoga prava govori o rastavi, onda pod tim podrazumijeva prekid zajedničkoga ženidbenog života, ali ne i prekid ženidbenog veza koji je nerazrješiv. Stoga bi suprug koji bi izabrao prekid zajedničkoga života kao vjernik bio pozvan da ostane sam, da ne ulazi u novu bračnu zajednicu, jer bi to za njega značilo ulazak u grešno stanje te ne bi mogao, dokle god bi takvo grešno stanje trajalo, dobiti odrješenje ni pristupiti pričesti osim u izvanrednim situacijama, tj. životnim opasnostima.

Glas Koncila, Broj 33-34 (1677-1678), VELIKA GOSPA, 2006.

Zašto Crkva ne dopušta umjetnu oplodnju?

Imam 37 godina. Muž me ostavio nakon pet godina braka zbog druge žene. Nismo imali djece u braku, unatoč tomu što sam ja potpuno zdrava. Sada sam sama, ali htjela bih imati dijete. Mislila sam usvojiti neko dijete, ali hoću postati majkom i roditi svoje dijete. Vjerujem u Boga i neću da to dijete bude plod preljuba. Zato razmišljam o umjetnom začeću (in vitro). Dopušta li Crkva umjetno začeće? Što da radim?

Čitateljica


Prema crkvenome nauku oplodnja (začeće) »in vitro« nije dopuštena. To uči više crkvenih dokumenata o moralnome naučavanju Crkve. Ponajprije, Crkva djecu smatra »najdragocjenijim darom braka« koji »uvelike pridonose dobru samih roditelja«, kako ističe »Gaudium et spes« Drugoga vatikanskoga koncila, a prenosi Katekizam.

Kao što i sami znate, za katolike je »svaki ljudski život svet zato što od samog početka uključuje stvaralačko Božje djelo i trajno ostaje u osobitom odnosu sa Stvoriteljem, svojim jedinom svrhom. Samo je Bog Gospodar života od njegova početka do kraja« (naputak Dar života, br. 5). Isti dokument Zbora za nauk vjere navodi da treba ohrabriti istraživanja koja idu za tim da se smanji ljudska neplodnost, pod uvjetom da budu »u službi ljudske osobe, njezinih neotuđivih prava, njezina pravog i cjelovitog dobra u skladu s Božjim naumom i njegovom voljom«. Tehnike koje uzrokuju odvajanje roditelja jesu, kaže Katekizam, »teško nemoralne« (KKC, 2376): »Te tehnike (inseminacija i heterologna umjetna oplodnja) vrijeđaju pravo djeteta da bude rođeno od oca i majke koje poznaje i koji su među sobom vezani ženidbom. One su izdaja 'isključivog prava supružnika da postanu otac i majka samo jedno pomoću drugoga'.«

Prema tome, Vaše razmišljanje o umjetnoj oplodnji nikako nije u skladu s katoličkim naučavanjem, jer prema njemu dijete može biti začeto samo preko supružnika, žene i muža. Zamisao o posvojenju djeteta, ako smo dobro upućeni, s druge strane nam se čini izvan zakonskih okvira Hrvatske. Razumijemo Vašu želju da budete majka i ona je plemenita. No, ne bi bilo dobro da činite nešto što se protivi i razumu i vjeri, jer dijete je dar; ono nije neki »dug«; ono nije »objekt vlasništva« jer ne postoji pravo da se ima dijete. Na tom području samo dijete posjeduje istinska prava, to jest »da bude plod posebnog čina bračne ljubavi svojih roditelja kao i pravo da bude poštivano kao osoba od trenutka svoga začeća« (Dar života, 8).
Glas Koncila, broj 46 (1690), 12.11.2006. 

Pozdrav Majke Božje Lurdske

Proteklih tjedana više nas je čitatelja upozorilo da u svojim poštanskim sandučićima u Zagrebu nalaze preslikano pismo »Pozdrav Majke Božje Lurdske« u kojemu se primatelju, odmah na početku, prijeti. Naime, list ističe da »putuje od Majke Božje Lurdske«, ali odmah dodaje: »List nemojte spaliti, niti ga zadržati, niti na bilo koji način uništiti, jer ćete imati veliku nesreću u kući.« Već je to zdravome ljudskom razumu, kao i vjerničkome osjećaju, dovoljno da ne čita dalje i da se ne prepušta praznovjerju koje s katoličkom vjerom nema nikakve veze. Tako bi trebali postupiti svi koji dobiju to pismo, jer ono lažno prijeti i lažno obećava. Zapravo, djeluje poput idolatrije, klanjanja lažnim bogovima i lažnim obećanjima. Prepustiti se strahu u ovome slučaju, značilo bi zapravo zanijekati da Bog upravlja svijetom i vodi brigu o svakome neživome biću i čovjeku, te povjerovati u neke »slijepe sile« koje upravljaju ljudskim životima. Evanđelje kaže: Pogledajte ljiljane poljske i ptice nebeske... Ako se o njima brine Bog, kako li se tek brine o čovjeku...
Glas Koncila, broj 46 (1690), 12.11.2006. 

Je li bjelina na vjenčanju - simbol nevinosti?

U današnjem svijetu, kada mladi ulaze u odnose i prije braka, je li opravdano da prilikom vjenčanja mlada ima bijelu boju koja je zapravo - simbol čistoće, to jest njezine nevinosti i nevinosti njezina zaručnika, budućeg muža?

Vaš čitatelj


Nositi bijelu boju na vjenčanju doista se još uvijek povezuje s neporočnim predbračnim životom dvoje zaručnika koji stupaju pred oltar kako bi - pred Bogom i vjerničkom zajednicom - sklopili sakrament kršćanske ženidbe ili braka. Zato je i opravdano Vaše pitanje o smislu bijele boje, ako se ona »životom ne potvrđuje«. No, danas nekima bijela boja očito više nije nužno povezana s predbračnom čistoćom. Oni je više vežu sa samom svečanošću, sa »ceremonijom« vjenčanja, uz koje - po uvriježenom običaju - mladenki »pripada« i bijela boja odjeće. No, tako se mladi danas, i u krugu obitelji i rodbine, pa i u svome širem krugu na određeni način izlažu i svojevrsnoj poruzi jer, bez obzira na sve okolnosti, ljudi ne prihvaćaju dvostrukost života, nego posebno od vjernika traže da budu pošteni, ozbiljni i što je moguće iskreniji, da svoje riječi potvrđuju i svojim djelima i svojim životom. Crkva predbračne odnose smatra grijehom. Teško je u današnjem društvu mladima protumačiti svu pogrešnost takva njihova života i nedosljednoga svjedočenja vjere, kada su sa svih strana »zasuti« porukama koje ih žele uvjeriti da »griješe ako ne griješe«, tj. da predbračna čistoća nije vrijednost. A jest, i to zna svaka djevojka i svaki mladić jer držeći do sebe, drže do svoga dostojanstva. Stoga i kod nas, i u svijetu, ima srećom onih koji se ponose zbog te svoje odluke i o tome javno progovaraju, dajući na znanje da mladi nisu izgubili osjećaj za vrijednosti, već ih žele u svome životu i potvrditi. Nisu prisutni na naslovnicama novina i časopisa, nisu u »prvom planu« televizijskih emisija i u drugim medijima, no svojim životom pokazuju i svjedoče da je vrijednosti, ako ih čovjek usvoji kao svoje, doista moguće i konkretno živjeti u svakodnevnom životu.

Glas Koncila, broj 46 (1690), 12.11.2006.