U današnjem svijetu, kada mladi ulaze u odnose i prije braka, je li
opravdano da prilikom vjenčanja mlada ima bijelu boju koja je zapravo -
simbol čistoće, to jest njezine nevinosti i nevinosti njezina zaručnika,
budućeg muža?
Vaš čitatelj
Nositi bijelu boju na vjenčanju doista se još uvijek povezuje s
neporočnim predbračnim životom dvoje zaručnika koji stupaju pred oltar
kako bi - pred Bogom i vjerničkom zajednicom - sklopili sakrament
kršćanske ženidbe ili braka. Zato je i opravdano Vaše pitanje o smislu
bijele boje, ako se ona »životom ne potvrđuje«. No, danas nekima bijela
boja očito više nije nužno povezana s predbračnom čistoćom. Oni je više
vežu sa samom svečanošću, sa »ceremonijom« vjenčanja, uz koje - po
uvriježenom običaju - mladenki »pripada« i bijela boja odjeće. No, tako
se mladi danas, i u krugu obitelji i rodbine, pa i u svome širem krugu
na određeni način izlažu i svojevrsnoj poruzi jer, bez obzira na sve
okolnosti, ljudi ne prihvaćaju dvostrukost života, nego posebno od
vjernika traže da budu pošteni, ozbiljni i što je moguće iskreniji, da
svoje riječi potvrđuju i svojim djelima i svojim životom. Crkva
predbračne odnose smatra grijehom. Teško je u današnjem društvu mladima
protumačiti svu pogrešnost takva njihova života i nedosljednoga
svjedočenja vjere, kada su sa svih strana »zasuti« porukama koje ih žele
uvjeriti da »griješe ako ne griješe«, tj. da predbračna čistoća nije
vrijednost. A jest, i to zna svaka djevojka i svaki mladić jer držeći do
sebe, drže do svoga dostojanstva. Stoga i kod nas, i u svijetu, ima
srećom onih koji se ponose zbog te svoje odluke i o tome javno
progovaraju, dajući na znanje da mladi nisu izgubili osjećaj za
vrijednosti, već ih žele u svome životu i potvrditi. Nisu prisutni na
naslovnicama novina i časopisa, nisu u »prvom planu« televizijskih
emisija i u drugim medijima, no svojim životom pokazuju i svjedoče da je
vrijednosti, ako ih čovjek usvoji kao svoje, doista moguće i konkretno
živjeti u svakodnevnom životu.
Glas Koncila, broj 46 (1690), 12.11.2006.
srijeda, 19. rujna 2012.
Ući ili ne ući u crkveni brak sa samohranom majkom?
Imam djevojku koja ima dijete s jednim dečkom sa kojim se sada više ne
viđa. Nisu bili oženjeni, niti on želi imati išta s tim djetetom. Stoje
li kakve zapreke na putu da, ako jednoga dana shvatim da je to »ona
prava«, s njome sklopim brak u Crkvi? Oboje smo kršćani i ovih se dana
dijete treba krstiti.
Ž. S.
Iz Vašega pisma zaključujemo da nema nikakvih zapreka da sklopite crkveni brak s djevojkom, zapravo samohranom majkom, s kojom ste osjećajno povezani. Njezino dijete iz prekinute veze nije nikakva zapreka, prema crkvenim propisima, da s njome započnete novi život i uđete u kršćanski brak. Zapreka bi postojala da je ona s mladićem s kojim je zatrudnjela i rodila dijete bila u crkvenom braku. A iz Vašega je pisma očito da nije. Moguće su i neke druge zapreke, ali će najbolje biti da - kada dođe vrijeme i ako ćete doista s njome željeti stupiti u brak - o svemu razgovarate sa svojim župnikom. Dakako, da pri tome - kao uostalom i kod svake odluke za brak - trebate dobro odvagnuti svoje osjećaje i svoje mogućnosti, kako kasnije ne biste zbog svoje odluke žalili, ili se u braku osjećali nezadovoljni. Morate biti otvoreni i pošteni, ponajprije prema sebi, ali još i više prema majci koju sada želite za ženu kako joj kasnije - u mogućim bračnim poteškoćama - ne biste nanosili nepravdu i bilo što, iz života prije braka, predbacivali. A osobito ne to što je ostala trudna s drugim muškarcem i što je rodila.
Jednako tako, morate odvagnuti jeste li spremni istu ljubav pokazivati i prema njezinom, već rođenom, djetetu kao i prema djeci koja će se još, pretpostavljamo, roditi u Vašemu budućem braku, ako se na njega odlučite. U tako složenim prilikama - koje Vas ne trebaju obeshrabriti ako doista iskreno volite i majku i dijete - nemojte zaboraviti niti činjenicu da bi otac njezina djeteta, kad-tad, mogao poželjeti i biti bliskiji svome djetetu nego što je to danas, i da na to ima pravo pa će potrebno biti pokazati i razumnost i kršćansko prihvaćanje i u tome kontekstu. Učinite sve da Vaša odluka sazrijeva i u molitvenom kontekstu, ako je moguće u zajedništvu i molitvenoj blizini i Vaše djevojke i njezina djeteta.
Glas Koncila, broj 40 (1684), 1.10.2006.
Ž. S.
Iz Vašega pisma zaključujemo da nema nikakvih zapreka da sklopite crkveni brak s djevojkom, zapravo samohranom majkom, s kojom ste osjećajno povezani. Njezino dijete iz prekinute veze nije nikakva zapreka, prema crkvenim propisima, da s njome započnete novi život i uđete u kršćanski brak. Zapreka bi postojala da je ona s mladićem s kojim je zatrudnjela i rodila dijete bila u crkvenom braku. A iz Vašega je pisma očito da nije. Moguće su i neke druge zapreke, ali će najbolje biti da - kada dođe vrijeme i ako ćete doista s njome željeti stupiti u brak - o svemu razgovarate sa svojim župnikom. Dakako, da pri tome - kao uostalom i kod svake odluke za brak - trebate dobro odvagnuti svoje osjećaje i svoje mogućnosti, kako kasnije ne biste zbog svoje odluke žalili, ili se u braku osjećali nezadovoljni. Morate biti otvoreni i pošteni, ponajprije prema sebi, ali još i više prema majci koju sada želite za ženu kako joj kasnije - u mogućim bračnim poteškoćama - ne biste nanosili nepravdu i bilo što, iz života prije braka, predbacivali. A osobito ne to što je ostala trudna s drugim muškarcem i što je rodila.
Jednako tako, morate odvagnuti jeste li spremni istu ljubav pokazivati i prema njezinom, već rođenom, djetetu kao i prema djeci koja će se još, pretpostavljamo, roditi u Vašemu budućem braku, ako se na njega odlučite. U tako složenim prilikama - koje Vas ne trebaju obeshrabriti ako doista iskreno volite i majku i dijete - nemojte zaboraviti niti činjenicu da bi otac njezina djeteta, kad-tad, mogao poželjeti i biti bliskiji svome djetetu nego što je to danas, i da na to ima pravo pa će potrebno biti pokazati i razumnost i kršćansko prihvaćanje i u tome kontekstu. Učinite sve da Vaša odluka sazrijeva i u molitvenom kontekstu, ako je moguće u zajedništvu i molitvenoj blizini i Vaše djevojke i njezina djeteta.
Glas Koncila, broj 40 (1684), 1.10.2006.
Zašto nisu dopušteni predbračni spolni odnosi?
Zamolio bih vas za odgovor na pitanje o seksualnim odnosima prije braka.
Iako ja i moja djevojka još nismo spavali skupa (nismo imali spolne
odnose), i odlučni smo da nećemo prije braka, ima prilika u kojima dođe
do uzbuđenja i zadovoljenja, nakon čega nekad osjećamo grižnju savjesti,
a nekad ne jer je lijepo. Iako smo skupa pitali svećenike na ispovijedi
postoji li neka granica koja se ne bi smjela prelaziti, odgovori se
prilično razlikuju i ne znam ima li Crkva čvrst stav oko toga ili
jednostavno slušati savjest? Postoji li razlika kada se to dogodi
spontano ili kad smo svjesni što će se dogoditi? Koliko je to stvarno
grijeh i koliko težak? Ako Bog da, htjeli bismo se vjenčati za otprilike
dvije godine i uistinu se volimo.
Vaš čitatelj
Različiti su načini na koje se može pristupiti davanju odgovora na Vaše pitanje, premda je konačni odgovor jednoznačan i jasan. Ponajprije bismo Vas htjeli upozoriti da morate razmišljati o temeljima ljubavi Vas i Vaše djevojke kako biste se zajednički, svakoga dana, odlučivali za ispravnu i urednu spolnu ljubav, u kojoj ćete se odreći razmišljanja da je potrebno - na spolnom području - »požuriti« stjecanjem spolnih iskustava, a da na drugom području još niste stekli uvjete za brak, što je očito iz Vašega pisma.
Mladi poput Vas i Vaše buduće supruge, koji se sastaju misleći na buduće vjenčanje i brak, čine to svjesno kao spolna bića. Zapravo, što su bliže vjenčanju i braku, a osobito u vrijeme zaruka, to više osjećaju i potrebu da svoje osjećaje izraze vanjskim znacima: poljupcima, zagrljajima, tjelesnim dodirima. No, »genitalni« odnos nije niti može biti sve; on je, u svakom slučaju, daleko manje od prave, istinske, zrele ljubavi dvoje mladih ljudi. Moralni teolog Bernard Häring kaže kako je doba prije sklapanja braka zapravo »proces učenja i rast u zajedništvu, što zahtijeva visok stupanj motivacije i samokontrole«. Premda je danas - unatoč pisanju medija i propagiranju tobožnje »slobodne ljubavi« - jako puno mladih parova koji se poput Vas žele uzdržati od spolnih odnosa sve do formalnog sklapanja braka, ima i onih koji se prepuštaju - ponekad i s »dobrom savješću« kako navodite - »flertu« i »pettingu«, koje moralni teolog Ivan Fuček otvoreno naziva »lošom praksom njihovih sastanaka«. Kod »pettinga« se, tumače teolozi, »orgazam navlaš traži« i tradicionalna moralna teologija tu praksu smatra moralno neprihvatljivom. »Dok je nježnost, kao takva, iskazivanje osjećaja u poštovanju prema drugoj osobi, dotle petting sasvim lako prelazi zloupotrebu druge osobe za svoje vlastito zadovoljstvo« (B. Häring). Zato su, prema katoličkome naučavanju, zaručnici pozvani da žive čistoću u uzdržljivosti. »U toj će kušnji otkriti uzajamno poštivanje, vježbat će se u vjernosti i nadi da će primiti jedno drugo kao dar Božji. Odložit će za bračno vrijeme očitovanje nježnosti vlastito supružničkoj ljubavi. Uzajamno će se pomagati da rastu u čistoći« (KKC, 2350).
Naime, premda Crkva itekako vodi računa o suvremenim prilikama u kojima se uzdržljivost prije braka i čistoća često ne cijene, pa čak i omalovažavaju, ona i dalje ne odobrava te tendencije našega doba koje su u proturječju s normativnim kršćanskim idealom. Što se samoga pettinga tiče, Ivan Fuček kaže: »Budući da su sva ta očitovanja isključivo u službi erotskih ugađanja - u tijelu započinju i u tijelu završavaju - izvan okvira su ljubavi; prava autentična ljubav se na taj način ne rađa niti sazrijeva. Velika je obmana ako dvoje misli da petting i flirt mogu služiti međusobnom ozbiljnom upoznavanju, međudarivanju vlastitih vrijednosti, traženju zajedničkih ideala, stvarnom razumijevanju«, te upozorava i na same posljedice za kasniji brak: »dugi odnosi s partnerom na posve seksualnoj osnovici stvaraju nemogućnost da muškarac u braku odgovori erotskim potrebama svoje žene. Igre izvanredno uzbuđuju, prakticirane dugo vrijeme i na intenzivan način, mogu dovesti do krivih refleksa. Pa ako je tijelo godinama naučeno tražiti nasladu drugim putovima, kasnije će se jedva zadovoljiti normalnim bračnim odnosom. Tu su razlozi 'seksualnog neslaganja' u braku kao i brzih rastava... Humana etika i kršćanski moral od starine su takve 'igre' s pravom smatrali neprihvatljivima.«
Ako ćete slijediti savjest, a ne savjete ispovjednika ili pak moralni nauk, onda si morate priznati da bi Vam savjest mogla biti i neispravno oblikovana, to jest popustljiva, tzv. »laksna«. Takva savjest dopušta da se čini i ono što je objektivno moralni nered i neprihvatljivo, što je grijeh. Isto tako, glede »spontanosti« i težine grijeha koji činite: nekada bi takva laksna savjest doista i mogla subjektivno opravdavati čin jer se dogodio »spontano«, a drugi Vas puta teško optuživati jer ste počinili objektivan grijeh. Potrebno je, osim ispravno odgojene savjesti, njegovati i čistoću srca, misli i mašte.
Najbolje bi bilo da o tome porazgovarate s ispovjednikom ili duhovnikom u jasnom i otvorenom razgovoru. Čini nam se da bi jako dobro bilo kada biste razgovarali s jednim ispovjednikom - ako je to moguće - jer različiti ispovjednici, premda Vam daju načelno isti odgovor o nedopustivosti predbračnih odnosa - ipak možda nemaju dublji uvid u Vaše stanje.
Glas Koncila, broj 43 (1687), 22.10.2006.
Vaš čitatelj
Različiti su načini na koje se može pristupiti davanju odgovora na Vaše pitanje, premda je konačni odgovor jednoznačan i jasan. Ponajprije bismo Vas htjeli upozoriti da morate razmišljati o temeljima ljubavi Vas i Vaše djevojke kako biste se zajednički, svakoga dana, odlučivali za ispravnu i urednu spolnu ljubav, u kojoj ćete se odreći razmišljanja da je potrebno - na spolnom području - »požuriti« stjecanjem spolnih iskustava, a da na drugom području još niste stekli uvjete za brak, što je očito iz Vašega pisma.
Mladi poput Vas i Vaše buduće supruge, koji se sastaju misleći na buduće vjenčanje i brak, čine to svjesno kao spolna bića. Zapravo, što su bliže vjenčanju i braku, a osobito u vrijeme zaruka, to više osjećaju i potrebu da svoje osjećaje izraze vanjskim znacima: poljupcima, zagrljajima, tjelesnim dodirima. No, »genitalni« odnos nije niti može biti sve; on je, u svakom slučaju, daleko manje od prave, istinske, zrele ljubavi dvoje mladih ljudi. Moralni teolog Bernard Häring kaže kako je doba prije sklapanja braka zapravo »proces učenja i rast u zajedništvu, što zahtijeva visok stupanj motivacije i samokontrole«. Premda je danas - unatoč pisanju medija i propagiranju tobožnje »slobodne ljubavi« - jako puno mladih parova koji se poput Vas žele uzdržati od spolnih odnosa sve do formalnog sklapanja braka, ima i onih koji se prepuštaju - ponekad i s »dobrom savješću« kako navodite - »flertu« i »pettingu«, koje moralni teolog Ivan Fuček otvoreno naziva »lošom praksom njihovih sastanaka«. Kod »pettinga« se, tumače teolozi, »orgazam navlaš traži« i tradicionalna moralna teologija tu praksu smatra moralno neprihvatljivom. »Dok je nježnost, kao takva, iskazivanje osjećaja u poštovanju prema drugoj osobi, dotle petting sasvim lako prelazi zloupotrebu druge osobe za svoje vlastito zadovoljstvo« (B. Häring). Zato su, prema katoličkome naučavanju, zaručnici pozvani da žive čistoću u uzdržljivosti. »U toj će kušnji otkriti uzajamno poštivanje, vježbat će se u vjernosti i nadi da će primiti jedno drugo kao dar Božji. Odložit će za bračno vrijeme očitovanje nježnosti vlastito supružničkoj ljubavi. Uzajamno će se pomagati da rastu u čistoći« (KKC, 2350).
Naime, premda Crkva itekako vodi računa o suvremenim prilikama u kojima se uzdržljivost prije braka i čistoća često ne cijene, pa čak i omalovažavaju, ona i dalje ne odobrava te tendencije našega doba koje su u proturječju s normativnim kršćanskim idealom. Što se samoga pettinga tiče, Ivan Fuček kaže: »Budući da su sva ta očitovanja isključivo u službi erotskih ugađanja - u tijelu započinju i u tijelu završavaju - izvan okvira su ljubavi; prava autentična ljubav se na taj način ne rađa niti sazrijeva. Velika je obmana ako dvoje misli da petting i flirt mogu služiti međusobnom ozbiljnom upoznavanju, međudarivanju vlastitih vrijednosti, traženju zajedničkih ideala, stvarnom razumijevanju«, te upozorava i na same posljedice za kasniji brak: »dugi odnosi s partnerom na posve seksualnoj osnovici stvaraju nemogućnost da muškarac u braku odgovori erotskim potrebama svoje žene. Igre izvanredno uzbuđuju, prakticirane dugo vrijeme i na intenzivan način, mogu dovesti do krivih refleksa. Pa ako je tijelo godinama naučeno tražiti nasladu drugim putovima, kasnije će se jedva zadovoljiti normalnim bračnim odnosom. Tu su razlozi 'seksualnog neslaganja' u braku kao i brzih rastava... Humana etika i kršćanski moral od starine su takve 'igre' s pravom smatrali neprihvatljivima.«
Ako ćete slijediti savjest, a ne savjete ispovjednika ili pak moralni nauk, onda si morate priznati da bi Vam savjest mogla biti i neispravno oblikovana, to jest popustljiva, tzv. »laksna«. Takva savjest dopušta da se čini i ono što je objektivno moralni nered i neprihvatljivo, što je grijeh. Isto tako, glede »spontanosti« i težine grijeha koji činite: nekada bi takva laksna savjest doista i mogla subjektivno opravdavati čin jer se dogodio »spontano«, a drugi Vas puta teško optuživati jer ste počinili objektivan grijeh. Potrebno je, osim ispravno odgojene savjesti, njegovati i čistoću srca, misli i mašte.
Najbolje bi bilo da o tome porazgovarate s ispovjednikom ili duhovnikom u jasnom i otvorenom razgovoru. Čini nam se da bi jako dobro bilo kada biste razgovarali s jednim ispovjednikom - ako je to moguće - jer različiti ispovjednici, premda Vam daju načelno isti odgovor o nedopustivosti predbračnih odnosa - ipak možda nemaju dublji uvid u Vaše stanje.
Glas Koncila, broj 43 (1687), 22.10.2006.
Je li Billingsova metoda grešna?
Toliko različitih ispovjednika, toliko različitih odgovora! Riječ je o
majci koja ima troje djece, svakodnevno je na misi, živi vjenčano sa
suprugom već 22 godine u braku. Nema iživljavanja u bračnoj postelji,
niti perverznih igara, pornografije. Ništa ne koristi od kontracepcije,
čuvaju se prekinutim snošajem. Već dugo je u dilemi: sv. pričest ili ne?
Što Crkva kaže o tome? Što se tiče Billingsove metode, nije li to
također namjerno izbjegavanje začeća? Molim odgovorite!
Čitateljica Ivana
Iz Vašega je pisma očito i Vaše zrelo razmišljanje, ali i ozbiljna i teška dvojba s kojom se nosite. Teško nam je reći zašto Vam različiti ispovjednici daju različite odgovore, no vjerujemo da Vam svi u sakramentu pokore nastoje protumačiti pravi smisao bračne ljubavi, a onda i bračnih spolnih čina. To u malo rečenica i (uobičajeno) kratkome vremenu ispovijedi nije uvijek moguće učiniti »optimalno«. Zato mi preko »Naših razgovora« često potičemo vjernike da si potraže stalnoga ispovjednika, koji će biti i pravi »duhovni otac« i duhovni pratitelj, u mogućnosti pratiti duhovno sazrijevanje, ali i poteškoće na koje nailaze njegovi vjernici.
Ono što je važno napomenuti jest da crkveni moralni nauk na bračnu ljubav nastoji gledati što je moguće cjelovitije. Zato i ističe da se ona ne može - upravo zbog same svoje naravi - zatvoriti u samu sebe, tako da se sva iscrpi »u uzajamnu darivanju dviju osoba.« Ljubav ljudima silazi od Boga; ulazi u ljudsko srce, ali tamo ne ostaje: ona se daruje i otvara drugome, i svim ljudima. No, ona se na poseban način pruža izabranome biću kojega čovjeku Bog šalje za životnoga partnera, kako bi se onda opet uzdigla do Boga. »Kad se dvoje velikodušno primaju i kad se žele izgraditi jedno po uzoru na drugo, izmjenjujući pri tome sva svoja osobna bogatstva, u svojoj najdubljoj dubini on osjećaju neuklonjivu težnju da u svojoj ljubavi izraze život sličan njihovu životu koji će biti sposoban da za neko vrijeme produži njihovo sjedinjenje i koji će biti očit vidljiv plod njihova susreta u ljubavi. Takav plod je opipljiv svjedok njihovih volja da oni zauvijek ostanu i dalje jedno uz drugo, sa svom svojom osobnošću i bogatstvom«, ističe moralni teolog Ivan Fuček kada govori o »karakteru prokreativnosti svake autentične bračne ljubavi«, što znači da je bračna ljubav po sebi otvorena novome životu, da je otvorena rađanju djeteta i djece. No, ranije se, nadodaje o. Fuček, nije raspravljalo o »odgovornu roditeljstvu«, tako da »rađanje djece spada na bitan zahtjev bračnog staleža, ali modalitet primjene ovisi o razboritu sudu, hrabrosti i velikodušnosti supruga. Hoće li se odlučiti sada, u takvim okolnostima - koje nikad nisu optimalne - primiti dijete, bez sumnje spada među njihove najvažnije i najodgovornije životne odluke«.
Znači, na supružnicima je da vrednuju razne kriterije, onako kako ih upućuje Crkva u pastoralnoj konstituciji »Gaudium et spes« Drugoga vatikanskog sabora: »U toj dužnosti prenošenja i odgajanja ljudskog života, što treba smatrati njihovim svojstvenim poslanjem, supruzi znaju da su suradnici ljubavi Boga Stvoritelja i na neki način njezini tumači. Stoga će ispuniti svoju zadaću s ljudskom i kršćanskom odgovornošću. (...) Sporazumno će i zajedničkim nastojanjem stvoriti sebi ispravan sud, imajući pred očima svoje osobno dobro i dobro već rođene djece ili djece za koju predviđaju da će se još roditi, prosudit će i materijalne i duhovne prilike svoga stanja, vodit će konačno brigu o dobru obiteljske zajednice, o potrebama vremenitog društva i same Crkve. U krajnjoj liniji, taj sud moraju donijeti sami bračni drugovi pred Bogom« (GS 50). To dakako ne znači da mogu raditi »samovoljno«, upozorava konstitucija, koja potiče da »uvijek moraju slijediti svoju savjest, koju treba uskladiti s Božjim zakonom«, te potiče da »rado slušaju crkveno Učiteljstvo«. U svom tumačenju, konstitucija vrlo jasno ističe da »brak nije ustanovljen samo za rađanje djece«, već i za sazrijevanje bračne ljubavi. Koncil zna da supruzi, »u želji da skladno provode bračni život, mogu često u nekim današnjim životnim prilikama biti spriječeni te se naći u okolnostima u kojima se, bar privremeno, broj djece ne može povećati« (GS 51).
Za ispravan sud traži se i držanje objektivnih kriterija, o kojima se govori u cijelome nizu kasnijih crkvenih dokumenata: »Humanae vitae«, »Familiaris consortio«, »Donum vitae«, »Evangelium vitae«... »Humanae vitae« u broju 16 ističe: »Ako postoje opravdani razlozi da se porođaji učine rjeđima, razlozi koji potječu bilo iz tjelesnog bilo iz duševnoga stanja bračnih drugova, ili izvanjskih okolnosti, Crkva uči da je tada dopušteno voditi računa o prirodnim mijenama koje su imanentne sposobnostima rađanja te imati ženidbeni odnošaj samo u neplodnim razdobljima i na taj način regulirati broj porođaja, da se ne povrijede moralna načela.« Upravo tu metodu prirodnoga reguliranja podučava tzv. Billingsova metoda, pa možemo reći da ju crkveni moralni nauk prihvaća. Njome se i u neplodna razdoblja ostaje otvorenim rađanju - a prekinuti snošaj je »fizička zapreka« - ali se ono ne može dogoditi zbog prirodnih zakona ženskoga tijela.
Glas Koncila, broj 51 (1695), 17.12.2006.
Čitateljica Ivana
Iz Vašega je pisma očito i Vaše zrelo razmišljanje, ali i ozbiljna i teška dvojba s kojom se nosite. Teško nam je reći zašto Vam različiti ispovjednici daju različite odgovore, no vjerujemo da Vam svi u sakramentu pokore nastoje protumačiti pravi smisao bračne ljubavi, a onda i bračnih spolnih čina. To u malo rečenica i (uobičajeno) kratkome vremenu ispovijedi nije uvijek moguće učiniti »optimalno«. Zato mi preko »Naših razgovora« često potičemo vjernike da si potraže stalnoga ispovjednika, koji će biti i pravi »duhovni otac« i duhovni pratitelj, u mogućnosti pratiti duhovno sazrijevanje, ali i poteškoće na koje nailaze njegovi vjernici.
Ono što je važno napomenuti jest da crkveni moralni nauk na bračnu ljubav nastoji gledati što je moguće cjelovitije. Zato i ističe da se ona ne može - upravo zbog same svoje naravi - zatvoriti u samu sebe, tako da se sva iscrpi »u uzajamnu darivanju dviju osoba.« Ljubav ljudima silazi od Boga; ulazi u ljudsko srce, ali tamo ne ostaje: ona se daruje i otvara drugome, i svim ljudima. No, ona se na poseban način pruža izabranome biću kojega čovjeku Bog šalje za životnoga partnera, kako bi se onda opet uzdigla do Boga. »Kad se dvoje velikodušno primaju i kad se žele izgraditi jedno po uzoru na drugo, izmjenjujući pri tome sva svoja osobna bogatstva, u svojoj najdubljoj dubini on osjećaju neuklonjivu težnju da u svojoj ljubavi izraze život sličan njihovu životu koji će biti sposoban da za neko vrijeme produži njihovo sjedinjenje i koji će biti očit vidljiv plod njihova susreta u ljubavi. Takav plod je opipljiv svjedok njihovih volja da oni zauvijek ostanu i dalje jedno uz drugo, sa svom svojom osobnošću i bogatstvom«, ističe moralni teolog Ivan Fuček kada govori o »karakteru prokreativnosti svake autentične bračne ljubavi«, što znači da je bračna ljubav po sebi otvorena novome životu, da je otvorena rađanju djeteta i djece. No, ranije se, nadodaje o. Fuček, nije raspravljalo o »odgovornu roditeljstvu«, tako da »rađanje djece spada na bitan zahtjev bračnog staleža, ali modalitet primjene ovisi o razboritu sudu, hrabrosti i velikodušnosti supruga. Hoće li se odlučiti sada, u takvim okolnostima - koje nikad nisu optimalne - primiti dijete, bez sumnje spada među njihove najvažnije i najodgovornije životne odluke«.
Znači, na supružnicima je da vrednuju razne kriterije, onako kako ih upućuje Crkva u pastoralnoj konstituciji »Gaudium et spes« Drugoga vatikanskog sabora: »U toj dužnosti prenošenja i odgajanja ljudskog života, što treba smatrati njihovim svojstvenim poslanjem, supruzi znaju da su suradnici ljubavi Boga Stvoritelja i na neki način njezini tumači. Stoga će ispuniti svoju zadaću s ljudskom i kršćanskom odgovornošću. (...) Sporazumno će i zajedničkim nastojanjem stvoriti sebi ispravan sud, imajući pred očima svoje osobno dobro i dobro već rođene djece ili djece za koju predviđaju da će se još roditi, prosudit će i materijalne i duhovne prilike svoga stanja, vodit će konačno brigu o dobru obiteljske zajednice, o potrebama vremenitog društva i same Crkve. U krajnjoj liniji, taj sud moraju donijeti sami bračni drugovi pred Bogom« (GS 50). To dakako ne znači da mogu raditi »samovoljno«, upozorava konstitucija, koja potiče da »uvijek moraju slijediti svoju savjest, koju treba uskladiti s Božjim zakonom«, te potiče da »rado slušaju crkveno Učiteljstvo«. U svom tumačenju, konstitucija vrlo jasno ističe da »brak nije ustanovljen samo za rađanje djece«, već i za sazrijevanje bračne ljubavi. Koncil zna da supruzi, »u želji da skladno provode bračni život, mogu često u nekim današnjim životnim prilikama biti spriječeni te se naći u okolnostima u kojima se, bar privremeno, broj djece ne može povećati« (GS 51).
Za ispravan sud traži se i držanje objektivnih kriterija, o kojima se govori u cijelome nizu kasnijih crkvenih dokumenata: »Humanae vitae«, »Familiaris consortio«, »Donum vitae«, »Evangelium vitae«... »Humanae vitae« u broju 16 ističe: »Ako postoje opravdani razlozi da se porođaji učine rjeđima, razlozi koji potječu bilo iz tjelesnog bilo iz duševnoga stanja bračnih drugova, ili izvanjskih okolnosti, Crkva uči da je tada dopušteno voditi računa o prirodnim mijenama koje su imanentne sposobnostima rađanja te imati ženidbeni odnošaj samo u neplodnim razdobljima i na taj način regulirati broj porođaja, da se ne povrijede moralna načela.« Upravo tu metodu prirodnoga reguliranja podučava tzv. Billingsova metoda, pa možemo reći da ju crkveni moralni nauk prihvaća. Njome se i u neplodna razdoblja ostaje otvorenim rađanju - a prekinuti snošaj je »fizička zapreka« - ali se ono ne može dogoditi zbog prirodnih zakona ženskoga tijela.
Glas Koncila, broj 51 (1695), 17.12.2006.
Što znači »ne poželi tuđega ženidbenog druga?
Molim vas da mi odgovorite na što se odnosi Božja zapovijed »ne poželi
tuđega ženidbenog druga«. Odnosi li se samo na osobe u braku? Što je s
udovcima/udovicama? Prestaju li oni biti ženidbeni drug smrću svoga
bračnog druga? Što je s rastavljenima? Što je s osobama koje su u vezi,
bilo izvanbračnoj ili predbračnoj?
Čitatelj iz Zadra
Deveta Božja zapovijed protivi se i zabranjuje prije svega požudu, te se temelji na svetopisamskim tekstovima iz Knjige Izlaska: »Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što pripada bližnjemu tvome!« (Izl 20, 17), te na Isusovoj jasnoj opomeni: »Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu« (Mt 5, 28). Riječ je dakle o kontroli požude, bez obzira na bračno ili kakvo drugo stanje osobe koju bi netko nekontroliranom požudom, oblikom žestoke čovjekove želje, pretvarao u »stvar«, u »predmet«, a zapravo je posljedica neposluha prvoga grijeha. Požuda unosi »nered u moralne čovjekove sposobnosti i, premda u samoj sebi nije grijeh, čovjeka čini sklonim grijehu«, uči Katekizam Katoličke Crkve (br. 2515). Borba protiv tjelesne požude prolazi kroz čišćenje srca i vježbanje umjerenosti, o kojoj je Isus govorio u svome Govoru na gori: »Blago čistima srcem: oni će Boga gledati« (Mt 5, 8). Čistoća srca je preduvjet za gledanje. Već odsada daje nam da vidimo kako Bog vidi, da drugoga primamo kao »bližnjega«; omogućuje nam da u ljudskom tijelu, svojem i bližnjega, vidimo hram Duha Svetoga kojega treba poštivati.
Što se pak sviđanja i plemenitog osjećaja ljubavi prema nekom udovcu ili udovici tiče, jasno je da su oni sposobni za sklapanje novoga, kršćanskog braka ukoliko su osjećaji uzajamni, dok to isto ne vrijedi za ostale slučajeve koje navodite koje, kao što znate, Crkva ne prihvaća.
Glas Koncila, broj 11 (1708), 18.3.2007.
Čitatelj iz Zadra
Deveta Božja zapovijed protivi se i zabranjuje prije svega požudu, te se temelji na svetopisamskim tekstovima iz Knjige Izlaska: »Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što pripada bližnjemu tvome!« (Izl 20, 17), te na Isusovoj jasnoj opomeni: »Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu« (Mt 5, 28). Riječ je dakle o kontroli požude, bez obzira na bračno ili kakvo drugo stanje osobe koju bi netko nekontroliranom požudom, oblikom žestoke čovjekove želje, pretvarao u »stvar«, u »predmet«, a zapravo je posljedica neposluha prvoga grijeha. Požuda unosi »nered u moralne čovjekove sposobnosti i, premda u samoj sebi nije grijeh, čovjeka čini sklonim grijehu«, uči Katekizam Katoličke Crkve (br. 2515). Borba protiv tjelesne požude prolazi kroz čišćenje srca i vježbanje umjerenosti, o kojoj je Isus govorio u svome Govoru na gori: »Blago čistima srcem: oni će Boga gledati« (Mt 5, 8). Čistoća srca je preduvjet za gledanje. Već odsada daje nam da vidimo kako Bog vidi, da drugoga primamo kao »bližnjega«; omogućuje nam da u ljudskom tijelu, svojem i bližnjega, vidimo hram Duha Svetoga kojega treba poštivati.
Što se pak sviđanja i plemenitog osjećaja ljubavi prema nekom udovcu ili udovici tiče, jasno je da su oni sposobni za sklapanje novoga, kršćanskog braka ukoliko su osjećaji uzajamni, dok to isto ne vrijedi za ostale slučajeve koje navodite koje, kao što znate, Crkva ne prihvaća.
Glas Koncila, broj 11 (1708), 18.3.2007.
Smije li se nakon pobačaja na pričest?
Supruga mi je odgojena kao vjernica, uz nju sam to postao i ja. Uvjeren
sam da je dobra i vrijedna osoba odana Bogu i Crkvi. Nažalost, kao vrlo
mlada, izvršila je pobačaj, u čemu velik dio krivnje snosim ja. S
vremenom ta je činjenica sve više mori. Iako redovito sudjeluje u
nedjeljnim misama, zbog nesretnog događaja izbjegava pričest. Zanima me
smije li primiti svetu pričest i koji su uvjeti oprosta za počinjeni
grijeh. Je li moguć oprost, naprimjer, prigodom objave općeg oprosta?
Čitatelj iz Zagreba
Pobačaj je doista teški čin i teški grijeh. Zato nije nikakvo čudo da Vaša žena još uvijek u sebi nosi posljedice toga čina koji je opterećuje. I Vi ste, kako je razvidno iz Vašega pisanja, svjesni težine svoje krivnje za taj pogrešni korak za kojega u Zakoniku kanonskoga prava piše da »tko nešto poduzme radi pobačaja upada, ako dođe do učinka, u izopćenje unaprijed izrečeno« (kan. 1398). Crkva od prvoga stoljeća, od svojega početka, ističe moralnu zloću svakoga izazvanog pobačaja i taj se nauk nikada nije mijenjao. »Život, jednom začet, treba najbrižnije štititi; pobačaj i čedomorstvo užasni su zločini«, piše dogmatska konstitucija »Gaudium et spes« Drugoga vatikanskog koncila. Crkva taj prijestup protiv ljudskoga života kažnjava, kao što smo gore spomenuli, zakonskom kaznom izopćenja.
No, Katekizam Katoličke Crkve dodaje da »Crkva time ne kani suziti područje milosrđa. Ona iznosi na vidjelo težinu počinjenog zločina, nenadoknadivu štetu učinjenu ubijenom nevinom biću, njegovim roditeljima i cijelome društvu« (br. 2272). To znači da i Vaš život i Vaša vjera na tome niti mogu niti smiju stati na jednom počinjenom grijehu, kako god on težak bio. Božje je milosrđe, uči Isus, veće od svakoga ljudskoga prijestupa. Zato se za svaki grijeh čovjek mora iskreno pokajati, ispovjediti, obećati da ga više neće činiti i izvršiti pokoru. Ako je Vaša žena, a i Vi, taj grijeh ispovjedila, za njega izvršila određenu joj pokoru, time je opet zadobila milost djeteta Božjega te se može i pričešćivati.
Živjeti u »paklu« sjećanja na grijeh ipak je jako teško. Zato si treba svakoga dana posvješćivati da Bog oprašta grijehe, ma kako teški bili. S tom bi mišlju i Vaša žena i Vi trebali živjeti dalje. Jednom kada pokornik ispovijedi grijeh, ne treba se i ne smije se na njega vraćati u kasnijim ispovijedima. Što je jednom oprošteno, za što pokornik jednom dobije odrješenje, to je oprošteno.
No Vaša supruga, kažete, »izbjegava pričest«. Ako je već ispovjedila grijeh pobačaja i dobila odrješenje, onda zato nema razloga. Mislimo da bi ipak dobro bilo da se savjetuje sa svećenikom-ispovjednikom te da možda pristupi i »životnoj ispovijedi«, čiji će joj smisao on objasniti, kako bi stekla unutarnji mir i živjela puninom svoga vjerničkog života.
Glas Koncila, broj 13 (1710), 1.4.2007.
Čitatelj iz Zagreba
Pobačaj je doista teški čin i teški grijeh. Zato nije nikakvo čudo da Vaša žena još uvijek u sebi nosi posljedice toga čina koji je opterećuje. I Vi ste, kako je razvidno iz Vašega pisanja, svjesni težine svoje krivnje za taj pogrešni korak za kojega u Zakoniku kanonskoga prava piše da »tko nešto poduzme radi pobačaja upada, ako dođe do učinka, u izopćenje unaprijed izrečeno« (kan. 1398). Crkva od prvoga stoljeća, od svojega početka, ističe moralnu zloću svakoga izazvanog pobačaja i taj se nauk nikada nije mijenjao. »Život, jednom začet, treba najbrižnije štititi; pobačaj i čedomorstvo užasni su zločini«, piše dogmatska konstitucija »Gaudium et spes« Drugoga vatikanskog koncila. Crkva taj prijestup protiv ljudskoga života kažnjava, kao što smo gore spomenuli, zakonskom kaznom izopćenja.
No, Katekizam Katoličke Crkve dodaje da »Crkva time ne kani suziti područje milosrđa. Ona iznosi na vidjelo težinu počinjenog zločina, nenadoknadivu štetu učinjenu ubijenom nevinom biću, njegovim roditeljima i cijelome društvu« (br. 2272). To znači da i Vaš život i Vaša vjera na tome niti mogu niti smiju stati na jednom počinjenom grijehu, kako god on težak bio. Božje je milosrđe, uči Isus, veće od svakoga ljudskoga prijestupa. Zato se za svaki grijeh čovjek mora iskreno pokajati, ispovjediti, obećati da ga više neće činiti i izvršiti pokoru. Ako je Vaša žena, a i Vi, taj grijeh ispovjedila, za njega izvršila određenu joj pokoru, time je opet zadobila milost djeteta Božjega te se može i pričešćivati.
Živjeti u »paklu« sjećanja na grijeh ipak je jako teško. Zato si treba svakoga dana posvješćivati da Bog oprašta grijehe, ma kako teški bili. S tom bi mišlju i Vaša žena i Vi trebali živjeti dalje. Jednom kada pokornik ispovijedi grijeh, ne treba se i ne smije se na njega vraćati u kasnijim ispovijedima. Što je jednom oprošteno, za što pokornik jednom dobije odrješenje, to je oprošteno.
No Vaša supruga, kažete, »izbjegava pričest«. Ako je već ispovjedila grijeh pobačaja i dobila odrješenje, onda zato nema razloga. Mislimo da bi ipak dobro bilo da se savjetuje sa svećenikom-ispovjednikom te da možda pristupi i »životnoj ispovijedi«, čiji će joj smisao on objasniti, kako bi stekla unutarnji mir i živjela puninom svoga vjerničkog života.
Glas Koncila, broj 13 (1710), 1.4.2007.
Kontracepcija kao lijek?
Moja osamnaestogodišnja kći ima zdravstvenih poteškoća. Naime, ona ima
hormonski poremećaj, neredovite cikluse i cistične jajnike. Nakon
bolničkih pregleda i pretraga, kao terapija liječenja ponuđene su joj
antibebi-pilule.
Kao praktična vjernica, ja sam protiv antibebi-pilula (kako nas i uči Crkva) ako su namijenjene protiv začeća. Ali, ovo nije taj slučaj, već bi te pilule trebale pomoći u regulaciji hormona i mjesečnog ciklusa, tj. za liječenje toga poremećaja. Hoćemo li pogriješiti ako ipak odlučimo uzeti taj oblik liječenja? Drugi oblik liječenja liječnici nam ne nude - to je jedini. Pomozite mi da riješim taj problem bez grižnje savjesti.
Zabrinuta majka iz Zagreba
Na Vaše je pitanje doista teško dati odgovor jer si i mi, ponajprije, postavljamo pitanje: zašto je liječnik Vama i Vašoj kćeri lijek nazvao »antibebi-pilulama«, kada Vam je prepisivao lijek kojim se, zapravo, liječi njezina bolest? Vaše su nakane pri tome jasne i, možemo reći, čiste: cilj liječenja nije nikako sprečavanje začeća i trudnoće, već ozdravljenje Vaše kćeri koja je bolesna. Riječ je, dakle, o pozitivnom i aktivnom pristupu liječenju bolesti, premda ne možemo sa sigurnošću tvrditi da je jedini način liječenja bolesti Vaše kćeri onaj koji su Vam predložili spomenuti liječnici. Zato Vam savjetujemo da čujete i drugo liječničko mišljenje, ako još niste, jer mi ne možemo znati je li to jedina medicinski moguća i prihvatljiva terapija. Ako gledamo šire, i moralno-teološki, onda se mora reći da mnogi ozbiljni moralni teolozi u svojem razmišljanju, kako navodi i naš moralist dr. Ivan Fuček, idu prema tome da u nekim slučajevima »kontraceptiv nije više kontraceptiv jer je njegov moralni objekt s posve drugom svrhom«, tj. jedino moguće sredstvo samoobrane. Premda dr. Fuček piše u drugome kontekstu (u kontekstu nasilja nad ženama), njegova se ozbiljna i duboka razmišljanja mogu primijeniti i na Vaš slučaj, jer ni kod liječenja bolesti Vaše kćeri nije riječ o »svojevoljnom otklonu začeća djeteta«. Pitanje, kako kaže, zadire u opći etičko-moralni problem: Je li uporaba kontreceptivne pilule (ili nekoga drugog kontraceptiva) uvijek i svagdje apsolutno nedopuštena da zapriječi ovulatorni proces? U nekim prilikama koje navodi - kao što su npr. zaštita žene od posljedice nasilja - prema njegovu pisanju, mnogi ugledni teolozi, među kojima i o. Franz Hürth, potvrđivali su »moralnu dopuštenost«, a argument se temeljio na »filozofsko-antropološkim uvjetima 'zakonite obrane protiv nepravedna napadača'«.
Ako na bolest Vaše kćeri gledamo kao na »nepravedna napadača« i ako isključimo sve druge mogućnosti liječenja, onda bi se i u njezinu slučaju moglo govoriti o »moralnoj dopuštenosti« upotrebe lijeka (!) koji joj je liječnik preporučio. Ovdje »moralni objekt« ovoga sredstva (pilule ili kontraceptiva) nije čin kontracepcije, kako ispravno zaključujete, već je - zaštita od teških posljedica bolesti. O. Fuček dobro tumači da nisu »okolnosti« te koje mijenjaju moralnost uporabe kontraceptiva (kako bi htjeli »proporcionalisti«), »nego se radi o novom moralnom objektu«: o pravednom i nužnom liječenju, u kojemu se ne ide za kontracepcijom kao takvom (i moralno neprihvatljivom), već se ide »protiv« posljedica neželjene bolesti. »A to - s obzirom na nov moralni objekt - mijenja definiciju kontraceptiv; on više nije 'kontraceptiv', nego jedino nužno obrambeno sredstvo protiv posljedica« neželjene bolesti.
Treba, dakle, razlikovati »kontraceptiv« od »sredstva za liječenje«, to jest lijeka. Ako je ovdje, kako Vi navodite, »antibebi-pilula« jedino sredstvo za liječenje Vaše kćeri, onda bi se moglo reći da »kontraceptiv više nije kontraceptiv«, a Vaša kći ima pravo na liječenje svoje bolesti. Mislimo da ona ima pravo isključiti neželjeni učinak, pa i u ovome kontekstu možemo iskoristiti razmišljanje o. Fučeka: »Jasno je da u tom slučaju nismo sučelice svojevoljnom kontraceptivnom izboru. Gledajući moralni objekt, radi se o zakonitu izboru obrane od neželjenih i škodljivih posljedica agresije na vlastito tijelo.«
Zašto nedjelja, a ne subota?
Mi slavimo nedjelju kao dan Gospodnji, jer je Isus uskrsnuo u nedjelju. Mnogi slave subotu kao dan Gospodnji, jer je Bog završio stvaranje i subotu je odredio kao dan odmora. Zašto se i mi toga ne držimo, unatoč tomu što je ta zapovijed dana u Staromu zavjetu, ali Bog je uvijek isti? Znam da većina vjernika tako ne razmišlja - odnosno uopće ne razmišlja. No, Bog nam je dao razum da razmišljamo, iako to možemo samo do određene granice.
Z. L., Varaždin
»Crkva svetkuje vazmeno otajstvo svakog osmog dana, koji se s pravom naziva danom Gospodnjim ili nedjeljom. To biva prema apostolskoj predaji koja potječe od samoga dana uskrsnuća Kristova«, piše u konstituciji o liturgiji Drugoga vatikanskog koncila »Sacrosanctum concilium«. U samome tom dijelu dokumenta već je i odgovor na Vaše pitanje: Crkva nije »dokinula« starozavjetnu Božju odredbu o danu odmora i danu Gospodnjem, već je tumači u duhu Svetoga pisma, ali i tradicije, to jest crkvene predaje, pa nedjelju - dan Kristova uskrsnuća doživljava u isti mah kao »prvi dan tjedna«, spomen-čin prvoga dana stvaranja, i »osmi dan« u koji Krist, poslije »počinka« velike subote, započinje dan »što ga učini Gospodin«, »dan koji ne poznaje zalaza« (usp. KKC 1166).
Glas Koncila, broj 12 (1709), 21.3.2007.
Kao praktična vjernica, ja sam protiv antibebi-pilula (kako nas i uči Crkva) ako su namijenjene protiv začeća. Ali, ovo nije taj slučaj, već bi te pilule trebale pomoći u regulaciji hormona i mjesečnog ciklusa, tj. za liječenje toga poremećaja. Hoćemo li pogriješiti ako ipak odlučimo uzeti taj oblik liječenja? Drugi oblik liječenja liječnici nam ne nude - to je jedini. Pomozite mi da riješim taj problem bez grižnje savjesti.
Zabrinuta majka iz Zagreba
Na Vaše je pitanje doista teško dati odgovor jer si i mi, ponajprije, postavljamo pitanje: zašto je liječnik Vama i Vašoj kćeri lijek nazvao »antibebi-pilulama«, kada Vam je prepisivao lijek kojim se, zapravo, liječi njezina bolest? Vaše su nakane pri tome jasne i, možemo reći, čiste: cilj liječenja nije nikako sprečavanje začeća i trudnoće, već ozdravljenje Vaše kćeri koja je bolesna. Riječ je, dakle, o pozitivnom i aktivnom pristupu liječenju bolesti, premda ne možemo sa sigurnošću tvrditi da je jedini način liječenja bolesti Vaše kćeri onaj koji su Vam predložili spomenuti liječnici. Zato Vam savjetujemo da čujete i drugo liječničko mišljenje, ako još niste, jer mi ne možemo znati je li to jedina medicinski moguća i prihvatljiva terapija. Ako gledamo šire, i moralno-teološki, onda se mora reći da mnogi ozbiljni moralni teolozi u svojem razmišljanju, kako navodi i naš moralist dr. Ivan Fuček, idu prema tome da u nekim slučajevima »kontraceptiv nije više kontraceptiv jer je njegov moralni objekt s posve drugom svrhom«, tj. jedino moguće sredstvo samoobrane. Premda dr. Fuček piše u drugome kontekstu (u kontekstu nasilja nad ženama), njegova se ozbiljna i duboka razmišljanja mogu primijeniti i na Vaš slučaj, jer ni kod liječenja bolesti Vaše kćeri nije riječ o »svojevoljnom otklonu začeća djeteta«. Pitanje, kako kaže, zadire u opći etičko-moralni problem: Je li uporaba kontreceptivne pilule (ili nekoga drugog kontraceptiva) uvijek i svagdje apsolutno nedopuštena da zapriječi ovulatorni proces? U nekim prilikama koje navodi - kao što su npr. zaštita žene od posljedice nasilja - prema njegovu pisanju, mnogi ugledni teolozi, među kojima i o. Franz Hürth, potvrđivali su »moralnu dopuštenost«, a argument se temeljio na »filozofsko-antropološkim uvjetima 'zakonite obrane protiv nepravedna napadača'«.
Ako na bolest Vaše kćeri gledamo kao na »nepravedna napadača« i ako isključimo sve druge mogućnosti liječenja, onda bi se i u njezinu slučaju moglo govoriti o »moralnoj dopuštenosti« upotrebe lijeka (!) koji joj je liječnik preporučio. Ovdje »moralni objekt« ovoga sredstva (pilule ili kontraceptiva) nije čin kontracepcije, kako ispravno zaključujete, već je - zaštita od teških posljedica bolesti. O. Fuček dobro tumači da nisu »okolnosti« te koje mijenjaju moralnost uporabe kontraceptiva (kako bi htjeli »proporcionalisti«), »nego se radi o novom moralnom objektu«: o pravednom i nužnom liječenju, u kojemu se ne ide za kontracepcijom kao takvom (i moralno neprihvatljivom), već se ide »protiv« posljedica neželjene bolesti. »A to - s obzirom na nov moralni objekt - mijenja definiciju kontraceptiv; on više nije 'kontraceptiv', nego jedino nužno obrambeno sredstvo protiv posljedica« neželjene bolesti.
Treba, dakle, razlikovati »kontraceptiv« od »sredstva za liječenje«, to jest lijeka. Ako je ovdje, kako Vi navodite, »antibebi-pilula« jedino sredstvo za liječenje Vaše kćeri, onda bi se moglo reći da »kontraceptiv više nije kontraceptiv«, a Vaša kći ima pravo na liječenje svoje bolesti. Mislimo da ona ima pravo isključiti neželjeni učinak, pa i u ovome kontekstu možemo iskoristiti razmišljanje o. Fučeka: »Jasno je da u tom slučaju nismo sučelice svojevoljnom kontraceptivnom izboru. Gledajući moralni objekt, radi se o zakonitu izboru obrane od neželjenih i škodljivih posljedica agresije na vlastito tijelo.«
Zašto nedjelja, a ne subota?
Mi slavimo nedjelju kao dan Gospodnji, jer je Isus uskrsnuo u nedjelju. Mnogi slave subotu kao dan Gospodnji, jer je Bog završio stvaranje i subotu je odredio kao dan odmora. Zašto se i mi toga ne držimo, unatoč tomu što je ta zapovijed dana u Staromu zavjetu, ali Bog je uvijek isti? Znam da većina vjernika tako ne razmišlja - odnosno uopće ne razmišlja. No, Bog nam je dao razum da razmišljamo, iako to možemo samo do određene granice.
Z. L., Varaždin
»Crkva svetkuje vazmeno otajstvo svakog osmog dana, koji se s pravom naziva danom Gospodnjim ili nedjeljom. To biva prema apostolskoj predaji koja potječe od samoga dana uskrsnuća Kristova«, piše u konstituciji o liturgiji Drugoga vatikanskog koncila »Sacrosanctum concilium«. U samome tom dijelu dokumenta već je i odgovor na Vaše pitanje: Crkva nije »dokinula« starozavjetnu Božju odredbu o danu odmora i danu Gospodnjem, već je tumači u duhu Svetoga pisma, ali i tradicije, to jest crkvene predaje, pa nedjelju - dan Kristova uskrsnuća doživljava u isti mah kao »prvi dan tjedna«, spomen-čin prvoga dana stvaranja, i »osmi dan« u koji Krist, poslije »počinka« velike subote, započinje dan »što ga učini Gospodin«, »dan koji ne poznaje zalaza« (usp. KKC 1166).
Glas Koncila, broj 12 (1709), 21.3.2007.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)