Je li bavljenje viskom idolopoklonstvo?

Meni bliska osoba bavi se viskom. Kaže da viskom »otkriva« zračenja, »uroke«, koliko tko ima novca u banci, pomoću viska izgoni zloduhe itd. Za svaku odluku koju treba donijeti ona »pita« visak, uglavnom ne može živjeti bez viska. Kaže da je to Božji dar, a ne grijeh. Pišem vam ovo jer ona svaku nedjelju ide na misu i prima svetu pričest. Je li bavljenje viskom idolopoklonstvo i grijeh protiv prve Božje zapovijedi? Je li pričest koju takva osoba prima svetogrdna?
Upravitelj župe joj je rekao da se ostavi viska, međutim ta osoba ustraje u svojoj nakani i ne priznaje autoritet svećenika (zbog njegove mladosti) i ne priznaje da svećenik naučava ispravan nauk Crkve, nego opravdava svoje tumačenje da su pape u povijesti činile svakojake grijehe. Ekskomunicira li svojim činom samu sebe iz Crkve osoba koja se bavi viskom? Ako je takva osoba ekskomunicirana, koji je postupak da se takva osoba vrati u okrilje Crkve i da može primati sakramente? Što mi je kao vjerniku dalje činiti i kako se ponašati prema takvoj osobi? Molim vas pastoralni i crkvenopravni savjet.
Vaš čitatelj

Katekizam Katoličke Crkve iznosi katolički nauk o tzv. alternativi te doslovno navodi: »Bog može objaviti budućnost svojim prorocima ili drugim svetima. No, ispravan je stav kršćanina da se, u stvarima koje se tiču budućnosti, s povjerenjem preda u ruke Providnosti i da u tom pogledu izbjegava svaku nezdravu radoznalost. Nesmotrenost može biti manjak odgovornosti. Treba odbaciti sve oblike gatanja: tražiti pomoć od Sotone ili zloduha, zazivati duše pokojnika, ili vršiti druge radnje za koje se krivo misli da mogu 'otkriti' budućnost. Traženje savjeta u horoskopima, astrologija, tumačenje znamenja i kocki, pojave vidovitosti, utjecanje medijima – sve to prikriva volju gospodovanja nad vremenom, poviješću i konačno nad ljudima, a ujedno i želju da se umilostive skrite moći. To je sve u proturječju s čašću i štovanjem, združenim sa strahopoštovanjem prožetim ljubavlju, koje dugujemo samo Bogu. Sva djela magije i čaranja, kojima bi se htjelo podložiti tajne moći i staviti ih u vlastitu službu te steći nadnaravnu moć nad bližnjim – pa bilo i zato da mu se pribavi zdravlje – teška je povreda bogoštovlja. A ta djela treba još više osuditi kad ih prati namjera da se drugima škodi ili kad se njima traži zahvat zloduha. Za osudu je također nošenje amajlija. Spiritizam često uključuje djela gatanja i magije. Crkva upozorava vjernike da ga se čuvaju. Traženje pomoći od tzv. tradicionalnih lijekova ne opravdava ni zazivanje zlih sila ni iskorištavanje lakovjernosti drugoga« (KKC, br. 2115-2117).
Ako je točno što ste naveli za Vašu blisku osobu, i ako ona to što tvrdi i primjenjuje, tj. tako i postupa, onda je ona u velikoj duhovnoj pogibelji jer je upala u opasno praznovjerje i teško griješi protiv 1. Božje zapovijedi. Svakim teškim grijehom svaki se vjernik isključuje iz milosnih dobara Crkve pa stoga ne može pristupati svetoj pričesti a da ne upadne još dublje u grijeh. Za povratak u puno zajedništvo milosnih dobra Crkve potrebna je valjana ispovijed ili, ako ispovijed ne bi bila moguća, savršeno pokajanje.
Ako je točno da ta osoba nije željela poslušati dobronamjerno upozorenje svećenika, onda je to veoma loš znak stanovite okorjelosti u grijehu. Naime, osobni grijesi crkvenih službenika, bez obzira na razinu službenika i na težinu grijeha, ne mogu biti niti smiju biti razlog za odbijanje onoga što je Bog objavio, a što prenose ti nesavršeni, grješni crkveni službenici.
Vam ostaje da iskreno molite za tu osobu, da joj ostanete bliski i da joj, kad to bude prikladno, na iskren, nenametljiv, prijateljski način otvarate oči za zabludu u kojoj je sada ta osoba.

Glas Koncila 33-34 (2147-2148) | 23.8.2015. 

Pušenje je ovisnost i grijeh

Je li pušenje grijeh ili nije? Uzmite u obzir da sve više mladih svećenika počinje pušiti (iz dosade, užitka ili zbog samoranjavanja). Naše tijelo hram je Duha Svetoga, posebno tijelo svećenika, zar ne? A vi šutite, šutite...

Vaša redovna čitateljica

Pa, ne šutimo baš. Naprotiv, pokušavamo odgovoriti na što je više pisama naših čitatelja moguće, pa je tako i Vaše došlo »na red«.
Različiti su oblici ovisnosti danas, a među njih spada i ovisnost o pušenju, zapravo nikotinu. Kako je poznato, nikotin šteti ljudskome zdravlju, a osim toga pušenje donosi i materijalne troškove pojedincima i obiteljima, a i cijelim društvima. Sve to, kada se raspravlja o pušenju, ne smije se nikako zanemariti. Dobro je znati i to da je časopis »New Scientist« u prosincu 2004. objavio istraživanje prof. Lawrenca Whalleya i njegove ekipe s Odsjeka za mentalno zdravlje Sveučilišta u Aberdeenu koji tvrde da pušenje ne samo da šteti zdravlju, nego je loše i za mozak.
Ta škotska studija, po pisanju i hrvatskih medija, pratila je kognitivne sposobnosti 465 ljudi kroz 60 godina, a istraživanje je pokazalo da pušenje ipak pridonosi smanjenju kognitivnih funkcija jer ono vitalne organe - kao što su i pluća i mozak - izlaže oksidacijskom stresu. O opasnostima koje vrebaju iz primamljive cigarete medicina često upozorava, ističući da se ljudski organizam vrlo brzo navikava na duhan iako je duhan jedan od najintenzivnijih otrova. Osim nikotina, duhan sadrži oko 600 drugih otrovnih materija. Pušenje štetno utječe na mnoge organe, ali pušači, čak i kad su svjesni toga, ne odustaju lako od tog zadovoljstva koje liči na pravi ritual za »umirivanje nervoze«.
Prema podacima iz 2000. godine, u Hrvatskoj godišnje od posljedica pušenja ranije umire između 11.000 i 12.000 osoba. Mogućnost oboljenja od raka u izravnoj je vezi s brojem popušenih cigareta. Duhanski dim jednako je štetan i za nepušače koji borave u istim prostorijama s pušačima. Troškovi liječenja pušača mnogo su veći od financijske dobiti koju država ostvaruje prodajom duhana i njegovih prerađevina. U razvijenim zemljama odvikavanju od pušenja pridonosi društveno ozračje koje na pušenje gleda kao na nešto sramotno. U našoj sredini pušenje je nažalost prihvaćeno kao - norma ponašanja. A pušenje je zapravo - kao rizično ponašanje - u sukobu s vrijednostima ljudskoga života i zdravlja. Može imati teške posljedice na duševnoj i vjerskoj razini osobe. Ugrožavanje drugih ljudi pušenjem nosi u sebi moralnu odgovornost svakog pušača.
No, nije dovoljno samo upozoravati na valjane objektivne norme, po kojima slobodno ustvrdimo da je težak ćudoredni nered trovanje svoga tijela i duha nerazumnim i neumjerenim uživanjem nikotina. Takva norma mogla bi, s jedne strane, dovesti do nepravednog moralizma naspram pojedinaca, a s druge bi mogla pridonijeti bijegu od šire socijalne odgovornosti, ako bismo se time htjeli zadovoljiti. Naime, smatramo da se upućivanje na samoodgovornost svih pušača, ipak pravilno nadopunjava zahtjevom za odgovarajućim odgojem za sučovječnost i samosvladavanje. Zato bi se svi prvo trebali brinuti oko prevencije, kako bi mladi ljudi - koji upravo u toj dobi »uče pušiti« - u odrastanju znali ispravno koristiti svoju slobodu. Mnoge osobe koje utječu na mlade javno često puše i besplatno reklamiraju pušenje, te se ne smiju zanemariti niti ti čimbenici koji pogoduju nastanku pušenja kao što su imitiranje i identifikacija s odraslima, niske cijene cigareta i njihova dostupnost, pritisak grupe, izloženost marketingu i slična.
Pušenje, kao i ostale čovjekove zle sklonosti, nastale su od istočnog grijeha. O pušenju se govori pod grijehom neumjerenosti i moglo bi se reći da neumjerenost u pušenju slabi čovjekovu volju i razvija egoizam. Iako se nikom ne može zabraniti pušenje, treba govoriti o toj štetnoj navici koja, kada šteti zdravlju, prelazi u grijeh. Zapravo bi krepost umjerenosti trebala čovjeka raspoložiti da izbjegne svakovrsno pretjerivanje: zloporabu jela, alkohola, duhana i lijekova.

Glas Koncila 3 (1595) | 16.1.2005.

Transseksualci i Crkva

Pročitao sam u jednom vašem starom broju članak: »Što Crkva misli o transseksualnosti«. Naime, ja sam transseksualac, rođen u ženskom tijelu, ali sam operacijama to promijenio i sad su mi svi dokumenti normalno u muškom rodu. Po tome što sam pročitao, Crkva od takvih ljudi očekuje da to prihvate kao činjenicu, da se pomire s time i ništa ne mijenjaju jer bi to bio grijeh. Ja vas pitam zašto je to grijeh ako čovjek pokuša ostvariti sebe i napokon postati ono što cijeli život osjeća? Zašto je grijeh ako čovjek želi postati sretan, a ne radi štetu nikom drugome? Ja sam vjernik, katolik, odgajan sam u katoličkom duhu, vjerujem u Boga i Isusa i mislim da nisam loš čovjek jer zbilja nikome ne želim zlo. Imam i sve sakramente, ali mi glase na žensko ime. Ali zbog čega sam u očima Crkve ja sad negativac? Možda sam veći vjernik od puno onih koji nemaju taj problem... ali njih nitko ne osuđuje. Sada napokon mogu biti sretan i tako usrećiti druge ljude, jer ako čovjek nije sretan sam sa sobom, kako da podari nekome drugome osmijeh na lice? Vjera mi je bitna, sastavni dio mog života.

Čitatelj

Pokušavajući razumjeti Vašu životnu dramu, kako smo već pisali u odgovoru na koji se pozivate, još jednom ističemo da Crkva nastoji svakome svome vjerniku biti majka i tješiteljica. No, ona nije vlasna mijenjati Božje i prirodne zakone, ni na jednome području, pa tako ni na moralnome. Današnja medicina, kao i druge znanosti i znanstvene grane, doista može ostvariti puno toga, no nisu sva postignuća ljudskoga intelekta ujedno i moralno prihvatljiva. Zato se ta postignuća ne mogu »automatizmom« prenijeti i na moralno područje, pa reći kako je sve što je moguće ujedno i moralno. Upravo je na to upozoravao naš članak u kojemu je na više mjesta istaknuto da Crkva ne odbacuje niti ne osuđuje nijednoga čovjeka, već osuđuje ljudske pogreške i čovjekove grijehe.

Voljeli bismo kada biste u tom kontekstu gledali na cjelovitost našega odgovora koji govori o dramatičnosti i težini stanja transseksualnih osoba, ali istodobno upozorava da spolnost i genitalnost nisu iste vrijednosti, te da je »spolnost« u čovjeku temeljna sila koja djeluje cijeli život i da se ne može svesti na »genitalnost«. Preporučujemo da o svemu ozbiljno porazgovarate i sa svojim župnikom kako bi Vam on mogao objasniti i pastoralni stav Crkve koja Vas ni u kojem slučaju kao Božje dijete ne odbacuje.

Glas Koncila, broj 25 (1774), 22.6.2008.

Jesu li svi grijesi jednako teški?

U jednom užem krugu skupina nas vjernika raspravljali smo o grijesima i njihovoj težini. Analizirali smo Deset Božjih zapovijedi te njihovo kršenje i razlike među njima. Međutim, jedna kolegica je zastupala tezu da je kršenje svih zapovijedi isto, te da su svi grijesi iste težine. Kako u našoj zajednici radi jedan teolog, molili smo i njega za pomoć. On je stao na stranu kolegice i rekao da je kršenje zapovijedi iste važnosti. S tim se nisam složila. Razdvojila sam prve tri od ostalih, onda za ostalih sedam navodila primjer, ali uzaludno. Mislim da se ne može isto mjeriti zapovijed »Ne ubij!« s »Ne ukradi!« ili slično. Kao vjernica navodila sam primjer razlike između abortusa i neke krađe. Mislim da je vredniji ljudski život od svega, jer čovjek je Božje stvorenje, načinjen na njegovu sliku i priliku. Molim vas da mi vi odgovorite na to pitanje.

Ivana, Sarajevo

Velika je razlika među grijesima i u njihovoj težini, i to sigurno svi vi, sudionici rasprave znadete, samo ste se možda posvetili više raspravi o tome može li biti »razlike« u težini (ili važnosti) neke Božje zapovijedi, a manje pak samoj činjenici o razlici među grijesima. Sveto pismo, koje svatko od Vas čita, daje nam više popisa. Tako, na primjer, Poslanica Galaćanima suprotstavlja djela tijela plodovima Duha: »A očita su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstvo, svađa, ljubomor, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično. Unaprijed vam kažem, kao što vam već rekoh: koji takvo što čine, kraljevstva Božjega neće baštiniti« (Gal 5, 19-21). Kao što znate, grijehe možemo razlikovati po njihovu objektu (predmetu), kao što je to slučaj sa svakim ljudskim činom, ili prema krepostima kojima se suprotstavljaju. Jednako tako, grijehe možemo podijeliti i prema tome odnose li se na Boga, bližnjega ili nas same; mogu se dijeliti na duhovne i tjelesne grijehe; na grijehe misli, riječi, djela ili propusta. Crkva svojim učenjem kaže da je prikladno grijehe prosuđivati upravo po njihovoj težini (KKC 1846ss). Razlikovanje između smrtnoga i lakoga grijeha vidimo već u Svetom pismu, a nametnulo se u crkvenoj predaji. Također znamo da takvo razlikovanje potvrđuje i ljudsko iskustvo, što je vidljivo i iz Vašega pisma i iz Vašega jasno izraženoga stava da nisu svi grijesi, niti mogu biti, jednako teški. Smrtni grijeh u čovjekovu srcu razara ljubav teškom povredom Božjega zakona. On čovjeka odvraća od Boga koji je njegova posljednja svrha i blaženstvo, te »na njegovo mjesto« stavlja niže dobro. Laki grijeh ne uništava ljubav, premda je vrijeđa i ranjava. Kad se čovjekova volja usmjeri prema nečemu što se po sebi protivi ljubavi, po kojoj se čovjek usmjerava prema konačnoj svrsi, grijeh je zbog svog objekta (predmeta) smrtan, bio on protiv ljubavi prema Bogu - kao što je psovka, krivokletstvo i slično, ili protiv ljubavi prema bližnjemu - kao što je ubojstvo, preljub i slično. Nekad se pak volja grešnikova usmjerava na ono što u sebi sadrži neki nered, ali se ipak ne protivi ljubavi prema Bogu i bližnjemu, kao što su isprazne stvari, neumjesni smijeh i slično. Takve stvari su laki grijesi. Da neki grijeh bude smrtan, istodobno se traže tri uvjeta: »Smrtni je grijeh onaj kojemu je objekt teška stvar, a učinjen je pri punoj svijesti i slobodnim pristankom«, piše papa Ivan Pavao II. u svojoj apostolskoj pobudnici »Pomirenje i pokora« (br. 17), gdje nastavlja: »Valja pridodati (...) da su neki grijesi unutarnje, sami po sebi, teški i smrtni s obzirom na svoju težinu. Postoje, naime, čini koji po sebi samima i u sebi samima, neovisno o okolnostima, nisu nikad dopustivi, zbog samoga njihovog predmeta. Ukoliko su ti čini počinjeni s dovoljno svijesti i slobode, oni su uvijek teški prijestupi.« Tešku stvar ili »tešku materiju« pobliže određuje Deset zapovijedi, prema Isusovu odgovoru mladiću: »Ne ubij, ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Ne otmi! Poštuj oca i majku!« (Mk 10, 19). Težina grijeha je veća ili manja, i tu je - da tako kažemo - crkveni nauk »na Vašoj strani«: ubojstvo je veće od krađe. Treba voditi računa, preporučuje Katekizam, i o svojstvu povrijeđenih osoba: nasilje nad roditeljima po sebi je veće od nasilja nad strancem. No, niti lakim grijesima ne smijemo pridavati »malu važnost«. Jer, mnoge lake stvari stavljene zajedno čine jednu tešku; mnogo kapljica vode pune rijeku, kao što i puno zrnaca skupa čine hrpu. To znači da grijeh povlači za sobom grijeh, a ponavljanjem istih čina rađa se mana. Iz nje proizlaze izopačena nagnuća koja zasljepljuju savjest i iskrivljuju konkretne sudove o dobru i zlu. Mane su povezane uz glavne grijehe, koji se zovu tako jer rađaju druge grijehe, druge mane: oholost, škrtost (lakomost), zavist, srdžba, bludnost, neumjerenost u jelu i piću, lijenost ili nehaj. Katehetska tradicija podsjeća da postoje i grijesi »koji vapiju u nebo«: krv Abelova, sodomski grijeh, jauk potlačenog naroda u Egiptu, jauk stranca, udovice i sirote, te nepravda prema nezaposlenom radniku. »No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga« (Mk 3, 29). Božje milosrđe ne pozna granica, »ali tko namjerno odbaci prihvatiti ga pokajanjem, odbacuje oproštenje vlastitih grijeha i spasenje što ga Duh Sveti nudi. Takvo otvrdnuće može dovesti do konačnog nepokajanja i vječne propasti« (KKC 1864). Kada govorimo o Deset zapovijedi, onda znamo da izriču zahtjeve ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Prve tri se odnose ponajprije na ljubav prema Bogu, a ostalih sedam na ljubav prema bližnjemu. No, one su »nerazdruživa cjelina«; svaka upućuje na svaku drugu i na sve skupa; one se međusobno uvjetuju. Štoviše, i osvjetljavaju pa tvore cjelinu - pa »prekršiti jednu zapovijed, znači povrijediti sve ostale. Ne može se poštivati druge ljude, a da se ne blagoslivlja njihov Stvoritelj. Ne može se klanjati Bogu, a da se ne ljube svi ljudi, koji su njegova stvorenja« (KKC 2069). Budući da izriču osnovne čovjekove dužnosti prema Bogu i bližnjemu, Deset zapovijedi u svom bitnom sadržaju objavljuju teške obveze. One su u biti nepromjenjive, i obvezuju uvijek i svagdje. Posluh zapovijedima obuhvaća i obveze koje su, po sebi, lake. Tako naprimjer uvreda nanesena riječima zabranjena je petom zapovijedi, ali neće biti teški grijeh, osim zbog okolnosti ili nakane onoga koji je nanosi.

Glas Koncila, broj 4 (1544), 25.1.2004.

Je li samozadovoljavanje teški grijeh?

Pročitala sam u nekom od ranijih pitanja i odgovora u rubrici »Naši razgovori« i rečenicu da je samozadovoljavanje teški grijeh. Zaprepastila me ta rečenica, jer to je i moj problem. Znam da to po sebi nije dobro, ali kad »uhvati«, doista je teško izdržati, faktički nemoguće kad čovjek nema nikakav seksualni život. Kad sam pitala o tome ispovjednike, oni su se nasmiješili, tako da sam stekla dojam da to »nije ništa strašno«. U Svetome pismu nema uopće govora o tome, ni u Starom ni u Novom zavjetu. Isus nikada to nije spominjao, a u Starom zavjetu piše za homoseksualce »ako bi muškarac legao sa muškarcem kao što se lijega sa ženom, obadvojica bi učinila odvratno djelo, a o samozadovoljavanju nema nigdje spomena. Znam da to Crkva naučava kao grijeh, pa je meni to teško logično da »ništa ne smijem«. Teško mi je kad o tome mislim kao grijehu, pa vam pišem, kad doista nije moguće živjeti tako »bez ičega«. Poslije orgazma me redovito spopada plač zbog praznine ili zbog jalovosti života ili ne znam ni ja čega, vjerojatno i zbog manjka voljene osobe, ali tijelo traži stanje orgazma da bi se »ispraznilo«, to je potreba kao i druge potrebe i kad je čovjek cijelog života sam, što bi trebao raditi? Jako mi je teško i sada kad ovo pišem, pa vas molim za neki odgovor.

Čitateljica, Osijek


Pod masturbacijom ili samozadovoljavanjem treba razumjeti svojevoljno uzbuđenje spolnih organa radi postizanja spolnog užitka. Prema tom fenomenu, suvremeni se katolički moralni nauk odnosi u skladu sa stalnom predajom i crkvenim Učiteljstvom, te moralnim osjećajem vjernika koji su je »bez kolebanja smatrali činom koji je u sebi i teško neuredan«. Zato i naučava da, kakav god bio razlog tome (a Vi navodite, među ostalim, i napetost i nedostatak bračnoga druga), svojevoljno služenje spolnom sposobnosti izvan normalnog bračnog općenja bitno se protivi svrsi spolnosti same. Spolni se užitak tu traži izvan »spolnog odnosa što ga traži moralni poredak i po kojemu se, u okviru prave ljubavi, ostvaruje cjelovit smisao uzajamnog darivanja i ljudskog rađanja« (KKC 2352). Da se donese ispravan sud o moralnoj odgovornosti pojedinaca i da se usmjeri pastirsko djelovanje (i u ispovijedi), uzet će se u obzir čuvstvena nezrelost, snaga stečenih navika, stanje tjeskobe ili drugih psihičkih ili društvenih činilaca koji umanjuju ili svode na minimum moralnu krivnju. To znači da moralni teolozi preporučuju, prije nego se ocijeni spolno ponašanje pojedinaca, da prvo promotrimo proces razvoja. Spolni moral, znači, ne možemo procijeniti bez obzira na proces razvoja. Ne može se, naprimjer, najprije odrediti »apstraktna norma da je masturbacija uvijek smrtni grijeh, a tek naknadno uzeti u obzir razliku između masturbacije djeteta, adolescenta i ostalih«, ističe moralist Bernhard Häring. Zato je potrebno voditi računa o rezultatima psihologije razvoja i o dinamici društvenih procesa učenja. Spolni se govor, poput jezika, mora učiti postupno, i uveličavanje nesavršenstva i pogrešaka u djetinjstvu i adolescenciji vodi k poremećenoj spolnosti. Naime, odnos prema vlastitom tijelu sasvim je drukčiji kod djeteta, kod adolescenta i kod zrelog čovjeka. Dijete u početku sve vidi kao proširenje vlastitog tijela pa neprestano eksperimentira i uči u egocentričnom odnosu s drugima. Proces učenja u spolnoj integraciji napreduje usporedo s općim razvojem i integracijom osobe. To je djelo razuma, ljubavi, slobode, umijeća i kulture koji su u tome uključeni. Drugi vatikanski sabor preporučuje da se mladima, kako napreduju u godinama, pruži pozitivan i razborit spolni odgoj (Gravissimum educationis, 1). No, valja reći da kršćanska moralna teologija, kada govori o spolnoj etici, njezine ciljeve i norme određuje u odnosu na ljubav. Naime, ljudska biološka stvarnost nije indiferentna prema ljubavi. Ona u ljubavi nalazi svoje ispunjenje, svoju istinu. Ljubav nije važna samo za osobu koja živi normalnim spolnim životom, nego je bitna u kojim god životnim okolnostima ona živjela. Po Stvoriteljevom naumu, spolne energije koje su u nama treba formirati, nositi i uzdizati ne samo »erosom« nego i »filijom« (prijateljstvom) i »agapom« (ljubavlju koja dolazi od Boga kao dar i koja ljude osposobljava da sebe shvate kao dar, pa da tu viziju i ostvaruju u uzajamnom samodarivanju). Kod samozadovoljavanja o tome nije riječ, jer ono je »autoerotizam«, tj. erotizam usredotočen na samog sebe. Mnogi su priručnici postavljali opće načelo da je masturbacija uvijek objektivno teška materija koja ne dopušta »parvitas materiae«; zatim se, bar katkada, dopuštalo da subjektivno ne mora biti težak grijeh. Drugi način pristupanja osvrće se najprije na razne pojave, a onda pita za njihovo moralno značenje, za moralnu opasnost ili za moguću grešnost pojedinog čina. Nekada se samozadovoljavanje smatralo »grijehom koji vapije u nebo« i »ubojstvom«. Danas se općenito prihvaća da je autostimulacija (samoblud) u dječaka i muškaraca češća i da, osim toga, ima drukčije značenje nego u djevojaka i žena. Neki čak govore da je to - u određenoj adolescentskoj fazi - »normalno«. No, ono što je njima normalno (možda na razini statistike), ne znači da je normalno na razini morala. Moramo se pitati je li okolina, danas izuzetno erotizirana (pogledajmo oko sebe!), normalna i zdrava. Sindrom masturbacije osobito je ozbiljan ako pokazuje narcisizam, tj. utamničenje u egoističnom »ja«. Običajna autostimulacija kod odraslih, pak, može biti ozbiljan simptom koji možda označuje razne teškoće i razne promašaje, koje u obzir uzima i Vaše pismo. No, ako se tiče osoba koje se iskreno i plemenito trse, mora se pretpostaviti da subjektivno nije riječ o teškom grijehu, nego o zbrci patnje i još nesavladanog egoizma. Tada je moralni imperativ strpljivo primiti ono što se ne može ozdraviti i istodobno težiti s još većom plemenitošću za zrelošću i plemenitošću na svim područjima, posebno pak na području čistoće.

Glas Koncila, broj 8 (1548), 22.2.2004.

Crkveno vjenčanje - bez sakramenata!?

Zanimaju me mogućnosti sklapanja crkvenog braka kada sudionici nemaju sve sakramente. Konkretno - ja sam primio sve sakramente, vjernik sam i imam veliku želju sklopiti crkveni brak. Moja djevojka je krštena, ali nema ništa drugo i ne smatra se vjernicom. Postoji li mogućnost da ja jamčim za taj brak? Drugi problem je što ni moguća kuma (svjedokinja) nema crkvene sakramente.

Danijel

»Ženidbeni savez, kojim muška osoba i ženska osoba međusobno uspostavljaju zajednicu svega života po svojoj naravi usmjerenu k dobru ženidbenih drugova te k rađanju i odgajanju potomstva, Krist Gospodin uzdigao je među krštenima na dostojanstvo sakramenta«, pa stoga »među krštenima ne može biti valjanoga ugovora koji samim tim ne bi bio sakrament«, ističe jasno Zakonik kanonskoga prava (kan. 1055). Bitna su svojstva ženidbe jednost i nerazrješivost koja u kršćanskoj ženidbi zbog sakramenta zadobivaju posebnu čvrstoću. No, prije samoga sklapanja ženidbe ili braka »pastiri duša« - svećenici i ostali - dužni su brinuti se oko toga da se zaručnici svojom osobnom pripravom za sklapanje ženidbe priprave za svetost i dužnosti svojega novog staleža. U Vašem slučaju - budući da Vam je djevojka krštena - ta priprava uključivala bi i primanje sakramenata potvrde i pričesti, kako određuje kanon 1065, u oba paragrafa: »Katolici koji još nisu primili sakrament potvrde neka ga prime prije sklapanja ženidbe, ako je to moguće bez velike poteškoće.« Da bi se plodonosno primio sakrament ženidbe, zaručnicima se usrdno preporučuje da pristupe k sakramentima pokore i presvete euharistije.

No, što učiniti i kako postupiti jer je Vaša djevojka krštena a - kako kažete - »ne smatra se vjernicom«. Što bi to trebalo značiti i postoje li u njezinu slučaju »velike poteškoće za primanje sakramenta«? Čini nam se da se to danas, nažalost, previše olako izgovara i tvrdi, te se tako očituje prava ravnodušnost prema primljenoj katoličkoj vjeri i sakramentu krštenja. Nije, pretpostavljamo, riječ o njezinu odbacivanju katoličke vjere, jer bi to onda - u duhu i po odredbi istoga crkvenog zakona - zapravo predstavljalo poteškoću za sklapanje ženidbe između Vas dvoje, o kojoj bi se Vaš župnik morao obratiti mjesnome ordinariju - tj. biskupu. Mjesnome biskupu Zakonik kanonskoga prava jasno kaže da »ne da dopuštenje za sudjelovanje u sklapanju ženidbe onoga tko je očito odbacio katoličku vjeru«, osim ako se odgovarajuće ne održavaju neke druge odredbe. A te se odredbe navode u kanonu 1125, i u ovome bi se slučaju ponajprije ticale upravo Vas (i sami ste spomenuli da bi »jamčili za brak«): »Katolička stranka neka izjavi da je spremna ukloniti pogibelji otpada od vjere i neka iskreno obeća da će učiniti sve što je u njezinoj moći da se sva djeca krste i odgoje u Katoličkoj Crkvi; o tim obećanjima koja treba dati katolička stranka neka se pravodobno obavijesti druga stranka tako da bude sigurno da je ova svjesna obećanja i obveze katoličke stranke; obje stranke neka se pouče u svrhama i bitnim svojstvima ženidbe, koje ni jedna ni druga stranka ne smije isključiti.«

Ne čini li Vam se ipak apsurdnim, nakon nabrajanja tih jasnih odredaba, da biste se trebali vjenčati s Vašom djevojkom koja je također katolikinja, a kao da ona to nije? Ne bi li normalno i u skladu sa zdravim razumom bilo da Vaša djevojka primi sakramente koje nije primila i da kao vjernici započnete novi zajednički život, u ljubavi i iz ljubavi? Jer, zašto biste samo Vi na sebe morali uzimati »teret jamstva za brak« ako Vas djevojka voli, poštuje i želi s Vama u ljubavi živjeti i rađati djecu? K tome, zasigurno je upoznata s katoličkom vjerom i katoličkim naukom - pa i o braku, o ženidbenim pravima i obvezama po katoličkome nauku. Ukoliko ste čvrsto i zajedno s njome odlučili sklopiti brak, onda ćete u dogledno vrijeme vjerojatno započeti i s »bližom pripravom za brak« koja »obuhvaća osobitiju pripravu za sakramente, što je, zapravo, njihovo ponovno otkrivanje«, kako piše papa Ivan Pavao II. u pastoralnoj pobudnici »Obiteljska zajednica«. Tako će i Vaša djevojka s Vama proći »obnovljenu katehezu svih koji se pripravljaju za kršćansku ženidbu (koja je) posvema nužna da bi se sakrament mogao proslaviti i živjeti s potrebnim moralnim i duhovnim raspoloženjem. Vjersko formiranje zaručnika, u prikladnu trenutku i prema različitim konkretnim zahtjevima, treba biti nadopunjeno pripravom za život udvoje«.

Ako bi pak i nakon te bliže priprave Vaša djevojka ustrajavala na tvrdnji da »nije vjernica« i da s katoličkom vjerom ne želi računati u svome životu, onda je velika odgovornost, kao što smo napisali, doista na Vama i o svemu ćete - zajedno s njome - morati razgovarati sa svojim župnikom. No, to ne znači da bi »druga strana« u braku bila oslobođena bilo kakve odgovornosti jer oboje ženidbenih drugova imaju jednake dužnosti i prava koja se odnose na zajednicu ženidbenog života. Tako će bračni drugovi, kao roditelji, zajedno brinuti za odgoj djece - tjelesni, društveni i kulturni, ali i ćudoredni i vjerski. Jednako tako, crkveni nauk uči da se ženidbi bračni drugovi »predaju jedno drugome« i uzajamno prihvaćaju. To predanje i to prihvaćanje mora biti potpuno, mora biti međusobno darivanje. A darivanje sebe drugome i prihvaćanje drugoga sebi na dar znači i uključuje cijelu osobu i jednoga i drugoga bračnog druga, sa svim njihovim tjelesnim i duhovnim moćima, potrebama, značajkama, vrijednostima, i samo se po tome može u potpunosti ostvarivati zajednica bračnoga života i ljubavi. U braku muškarac prihvaća dar žene, a žena dar muškarca i jedno drugo uzimaju - za muža i za suprugu.

Što se svjedoka na vjenčanju (i to isključivo na vjenčanju!) tiče, on može biti i nevjernik, jer nije »kum«, dakle nije nikakav »jamac« sakramenta, nego samo osoba koja je fizički svjedočila da je došlo do sklapanja ženidbe po crkvenome obredu između ženske i muške osobe.

Glas Koncila, broj 46 (1638), 13.11.2005.

Govori li kardinal istinu o homoseksualcima?

Čitajući jedan članak na internetu, pročitao sam izjavu jednoga kardinala da su homoseksualci Božji otpad. Mislite li da su to ipak malo pregrube riječi, dok s druge strane ljubljanski nadbiskup veli da to nije grijeh, ali je grijeh prakticirati homoseksualnost. Zar je homoseksualnost zaista grijeh u rangu s hotimičnim ubojstvom?

Čitatelj iz Rijeke

Možda bi bilo dobro da ste nam napisali i na kojoj ste internetskoj stranici našli tu navodnu izjavu »jednoga kardinala« i njegovo ime, pa bismo onda mogli i o njoj konkretnije govoriti jer bismo sami provjerili. Ne da bismo provjerili istinitost Vaše tvrdnje, već da bismo sami pokušali naći izvornu, originalnu izjavu toga »jednoga kardinala«, te Vam onda o njoj nešto i napisali. Temu ne želimo skretati na vjerodostojnost medija na kojem ste ovo pročitali, no ipak razmislite o istinoljubivosti te internetske stranice.

Ovako, pak, slobodno možemo reći da takvu izjavu nijedan kardinal Katoličke Crkve ne bi u javnosti dao i da je jamačno pogrešno prenesen, ili je prevoditelj na hrvatski jezik bio - loš. U to smo sigurni iz više razloga, a ne zato što i kardinali - kao ljudi - ne bi mogli pogriješiti, nego zato što su kardinali svećenici i biskupi koji - po samoj naravi svoje službe - itekako dobro poznaju spolni nauk Crkve, pa i onaj o osobama istospolnoga usmjerenja, kako se danas, u određenim krugovima, govori o osobama homoseksualnih sklonosti. Zato je točno ono što je rekao nadbiskup ljubljanski: homoseksualnost nije grijeh, ali prakticiranje te spolne sklonosti jest.

Homoseksualnost, naime, označava »odnose između muškaraca ili žena koji osjećaju spolnu privlačnost, isključivu ili pretežitu, prema osobama istoga spola« (KKC 2357). Kroz stoljeća, homoseksualnost se očitovala u vrlo različitim oblicima i u različitim kulturama, pa ne predstavlja »novost« našega doba. Njezin psihički nastanak ostaje velikim dijelom, tumači crkveni nauk, neprotumačiv. No, Crkva se oslanja na Sveto pismo, koje ih prikazuje kao teško izopačenje (v. Post 19, 1-29; Rim 1, 24-27; 1 Kor 6, 10; 1 Tim 1, 10). Crkvena tradicija uvijek je tvrdila da su homoseksualni čini u sebi neuredni, piše u izjavi Zbora za nauk vjere »Persona humana« (PH 8), koja govori upravo o nauku vjeru o nekim pitanjima spolne (seksualne) etike. U toj se izjavi upozorava da su danas neki, polazeći od zapažanja psihološke naravi, počeli popustljivo suditi, ili čak posve opravdavati homoseksualne odnose nekih osoba. Oni među homoseksualcima razlikuju - i čini se ne bez razloga, spominje izjava - one čija je sklonost prolazna, ili barem nije neizlječiva, jer je plod lošeg odgoja, nedostatka normalnoga seksualnog razvoja, navike, zlih primjera i drugih sličnih uzroka, i homoseksualce koji su jednostavno takvi zbog neke vrsti »urođene sklonosti ili bolesne konstitucije za koju se smatra da je neizlječiva«.

Što se pripadnika ove druge skupine tiče, neki zaključuju da je njihova sklonost u toj stvari tako naravna da bi valjalo smatrati kako ona, bar što se njih tiče, opravdava homoseksualne odnose unutar »iskrene zajednice života i ljubavi, slične braku, ukoliko se takvi osjećaju nesposobnima za život u samoći«. Bez obzira na takvo mišljenje, izjava jasno ističe da, kada je riječ o pastoralnome djelovanju, takve homoseksualce »valja prihvatiti s razumijevanjem«, te ih podupirati - ali s jasnom nadom: da će nadvladati svoje osobne teškoće i svoju društvenu neprilagođenost. O njihovoj krivnji valja prosuđivati razborito, upozorava izjava. Ne smije se, međutim, primijeniti nikakav pastoralni postupak koji bi im pružao moralno opravdanje, zato što bi ti čini bili u skladu s njihovim stanjem.

Prema objektivnom moralnom redu, čini u homoseksualnim odnosima lišeni su bitnog i nenadomjestivog cilja. Sveto pismo osuđuje ih kao tešku izopačenost i čak ih prikazuje kao kobnu posljedicu napuštanja Boga. Možda je taj kardinal, kojega spominjete bez imena, rekao da su homoseksualci »napustili Boga«, da su »otpali od Boga« - a ne da su otpad Božji. Crkva na temelju stavova iz Svetoga pisma kaže da se ne može zaključiti da su svi koji »zbog te nastranosti trpe za nju i osobno odgovorni, već se time zapravo kaže da su homoseksualni čini u svojoj biti neuredni i da se ni u kojem slučaju ne smiju odobriti« (PH 8).

Homoseksualni spolni čini protive se naravnom zakonu, te spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Istina je, jednako tako, da određeni broj muškaraca i žena pokazuju duboke homoseksualne težnje. Ne biraju oni svoje homoseksualno stanje; ono za većinu njih predstavlja kušnju. Zato ih - ističe Crkva - treba prihvaćati s poštivanjem, suosjećanjem i obazrivošću. Izbjegavati se mora prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije. Te su osobe »pozvane da u svom životu ostvare Božju volju, i ako su kršćani, da sa žrtvom Gospodinova Križa sjedine poteškoće koje mogu susresti uslijed svojega stanja« (KKC 2357).

Homoseksualne osobe pozvane su - na čistoću. Krepostima ovladavanja sobom, »odgojiteljicama nutarnje slobode«, kadšto uz potporu nesebična prijateljstva, molitvom i sakramentalnom milošću, one se mogu i moraju, postupno i odlučno, približiti kršćanskom savršenstvu. Jer, spolnost je usmjerena k supružničkoj ljubavi između muškarca i žene, i nikako drukčije, a u braku intimna tjelesnost supružnika postaje znak i zalog duhovnog zajedništva.

Glas Koncila, broj 20 (1612), 15.5.2005.