Meni bliska osoba bavi se viskom. Kaže da viskom »otkriva«
zračenja, »uroke«, koliko tko ima novca u banci, pomoću viska izgoni
zloduhe itd. Za svaku odluku koju treba donijeti ona »pita« visak,
uglavnom ne može živjeti bez viska. Kaže da je to Božji dar, a ne
grijeh. Pišem vam ovo jer ona svaku nedjelju ide na misu i prima svetu
pričest. Je li bavljenje viskom idolopoklonstvo i grijeh protiv prve
Božje zapovijedi? Je li pričest koju takva osoba prima svetogrdna?
Upravitelj župe joj je rekao da se ostavi viska, međutim ta osoba
ustraje u svojoj nakani i ne priznaje autoritet svećenika (zbog njegove
mladosti) i ne priznaje da svećenik naučava ispravan nauk Crkve, nego
opravdava svoje tumačenje da su pape u povijesti činile svakojake
grijehe. Ekskomunicira li svojim činom samu sebe iz Crkve osoba koja se
bavi viskom? Ako je takva osoba ekskomunicirana, koji je postupak da se
takva osoba vrati u okrilje Crkve i da može primati sakramente? Što mi
je kao vjerniku dalje činiti i kako se ponašati prema takvoj osobi?
Molim vas pastoralni i crkvenopravni savjet.
Vaš čitatelj
Katekizam Katoličke Crkve iznosi katolički nauk o tzv. alternativi te
doslovno navodi: »Bog može objaviti budućnost svojim prorocima ili
drugim svetima. No, ispravan je stav kršćanina da se, u stvarima koje se
tiču budućnosti, s povjerenjem preda u ruke Providnosti i da u tom
pogledu izbjegava svaku nezdravu radoznalost. Nesmotrenost može biti
manjak odgovornosti. Treba odbaciti sve oblike gatanja: tražiti pomoć od
Sotone ili zloduha, zazivati duše pokojnika, ili vršiti druge radnje za
koje se krivo misli da mogu 'otkriti' budućnost. Traženje savjeta u
horoskopima, astrologija, tumačenje znamenja i kocki, pojave
vidovitosti, utjecanje medijima – sve to prikriva volju gospodovanja nad
vremenom, poviješću i konačno nad ljudima, a ujedno i želju da se
umilostive skrite moći. To je sve u proturječju s čašću i štovanjem,
združenim sa strahopoštovanjem prožetim ljubavlju, koje dugujemo samo
Bogu. Sva djela magije i čaranja, kojima bi se htjelo podložiti tajne
moći i staviti ih u vlastitu službu te steći nadnaravnu moć nad bližnjim
– pa bilo i zato da mu se pribavi zdravlje – teška je povreda
bogoštovlja. A ta djela treba još više osuditi kad ih prati namjera da
se drugima škodi ili kad se njima traži zahvat zloduha. Za osudu je
također nošenje amajlija. Spiritizam često uključuje djela gatanja i
magije. Crkva upozorava vjernike da ga se čuvaju. Traženje pomoći od
tzv. tradicionalnih lijekova ne opravdava ni zazivanje zlih sila ni
iskorištavanje lakovjernosti drugoga« (KKC, br. 2115-2117).
Ako je točno što ste naveli za Vašu blisku osobu, i ako ona to što
tvrdi i primjenjuje, tj. tako i postupa, onda je ona u velikoj duhovnoj
pogibelji jer je upala u opasno praznovjerje i teško griješi protiv 1.
Božje zapovijedi. Svakim teškim grijehom svaki se vjernik isključuje iz
milosnih dobara Crkve pa stoga ne može pristupati svetoj pričesti a da
ne upadne još dublje u grijeh. Za povratak u puno zajedništvo milosnih
dobra Crkve potrebna je valjana ispovijed ili, ako ispovijed ne bi bila
moguća, savršeno pokajanje.
Ako je točno da ta osoba nije željela poslušati dobronamjerno
upozorenje svećenika, onda je to veoma loš znak stanovite okorjelosti u
grijehu. Naime, osobni grijesi crkvenih službenika, bez obzira na razinu
službenika i na težinu grijeha, ne mogu biti niti smiju biti razlog za
odbijanje onoga što je Bog objavio, a što prenose ti nesavršeni, grješni
crkveni službenici.
Vam ostaje da iskreno molite za tu osobu, da joj ostanete bliski i da
joj, kad to bude prikladno, na iskren, nenametljiv, prijateljski način
otvarate oči za zabludu u kojoj je sada ta osoba.
Glas Koncila 33-34 (2147-2148) | 23.8.2015.
